RS pokazuje neposluh i ne ponaša
U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa vođena je polemika o tome čija je državna imovina u Bosni i Hercegovini - da li pripada entitetima ili državi Bosni i Hercegovini. Učesnici polemike bili su Aleksandar Savanović, profesor Fakulteta političkih nauk
Omer Karabeg: Milorad Dodik i rukovodstvo Republike Srpske kažu da prema Dejtonskom sporazumu državna imovina pripada Republici Srpskoj. Tvrde da to tamo izričito piše. S druge strane, Denis Bećirović, bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Christian Schmidt, pozivajući se takođe na Dejtonski sporazum, tvrde da državna imovina pripada državi Bosni i Hercegovini. Šta ustvari piše u Dejtonskom sporazumu?
Aleksandar Savanović: Mislim da i jedni i drugi griješe. Ne znam kakav su oni Dejtonski ustav čitali, ali državna imovina se tamo uopšte ne spominje. I sam termin imovina se vrlo rijetko koristi, mislim na šest-sedam mjesta u Ustavu Bosne i Hercegovine, koji je sastavni dio Dejtonskog sporazuma, ali nikada u kontekstu državne, već isključivo u smislu privatne imovine.
Nedim Ademović: Složio bih se da Dejtonski mirovni sporazum eksplicitno ne spominje državnu imovinu. I Ustavni sud BIH, kada je razmatrao pitanje državne imovine, naveo je da Dejtonski mirovni sporazum i Ustav ne regulišu to pitanje. Međutim, na osnovu analize tih dokumenta i pravnih propisa, koji su bili na snazi prije Dejtonskog sporazuma, Ustavni sud je zaključio da je Bosna i Hercegovina isključivi titular državne imovine.
Aleksandar Savanović: Odluka Ustavnog suda je problematična, posebno njeno obrazloženje. To je urađeno na duboko problematičan način. Inače, ja sam veliki kritičar rada našeg ustavnog suda. U malo stvari se mogu složiti sa Miloradom Dodikom, ali zaista dijelim njegovo mišljenje da Ustavni sud ne radi kako treba. Pri tome, ne mislim toliko na njegove odluke, koliko na zaista katastrofalna obrazloženja tih odluka koja se često kose sa zdravim razumom i elementarnom logikom.
Pozivanje na sukcesiju
Jedan od argumenata na koji se pozvao Ustavni sud prilikom donošenja odluke o državnoj imovini je klauzula o kontinuitetu Bosne i Hercegovine. Naime, u našem ustavu stoji da Bosna i Hercegovina nastavlja svoje međunarodnopravno postojanje u kontinuitetu, dok će unutrašnje uređenje biti regulisano Ustavom. Pošto je pitanje imovine unutrašnje pitanje, ono se ne može rješavati pozivanjem na klauzulu o kontinuitetu, već samo na ono što piše u Ustavu. A tamo postoji član 3 koji definiše nadležnosti Bosne i Hercegovine. U tom članu su taksativno navedene te nadležnosti i među njima nema državne imovine. U tom članu takođe piše da sve što nije dodijeljeno Bosni i Hercegovini pripada entitetima, izuzev ako se oni drugačije ne dogovore. Pošto takvog dogovora nema, po logici našeg ustava državna imovina je trebalo biti dodijeljena entitetima. Druga sporna stvar u obrazloženju odluke Ustavnog suda je pozivanje na sukcesiju. Sukcesija je pitanje odnosa između država nasljednica bivše SFRJ i nema nikakve logičke konekcije sa regulisanjem vlasništva unutar Bosne i Hercegovine. Zbog svega toga mislim da je odluka Ustavnog suda o državnoj imovini zaista problematična i nije čudo što izaziva polemike i društvene krize i što ljudi pružaju otpor takvoj odluci.
Nedim Ademović: Odluka Ustavnog suda o društvenoj imovini nije problematična. Državna imovina je jako bitna za dobrobit građana. To nije pitanje da li ste za Republiku Srpsku ili za Bosnu i Hercegovinu. Riječ je o tome kako će ta imovina najbolje poslužiti građanima - da i oni od nje imaju koristi. A ne da se državna imovina koristi u borbi za vlast, pa da onaj ko posjeduje državnu imovinu može da drži pod kontrolom ne samo sve u državi već i da ucjenjuje građane. Zbog toga smatram da državna imovina treba da pripadne Bosni i Hercegovini koja treba pod hitno da donese pravedan zakon kojim će entitetima i lokalnim zajednicama biti dodijeljena imovina koja je nužna za njihovo funkcionisanje vodeći računa o javnom interesu i dobrobiti građana.
Aleksandar Savanović: Kada govorimo o koristi i šteti za građane, treba da se zapitamo da li bi državna imovina bila efikasnije upotrijebljena ako je na nivou države Bosne i Hercegovine. Slažem se sa gospodinom Ademovićem da bi to teorijski možda i bilo tako, međutim, naša praksa ne govori tome u prilog. Naši političari ne mogu se dogovoriti ni o trivijalnim stvarima na dnevnopolitičkom nivou, a kamoli o nekim bitnim stvarima kao što su, recimo, aerodrom Trebinje ili hidrocentrala u Brčkom. Ako tražimo efikasnu upotrebu državne imovine u korist građana, bilo bi mnogo bolje, a i logičnije, da se to spusti što niže prema lokalu. Ne samo na entitete već i na lokalne zajednice i opštine. Zašto su u Dejtonskom sporazumu Amerikanci Bosni i Hercegovini dali mali broj nadležnosti, a sve ostalo su ostavili entitetima? Nisu oni bili ludi. Oni su očekivali da se mi možemo dogovoriti samo o malo stvari. Recimo, o spoljnoj politici, a sva ostala pitanja su ostavljena entitetima i nižim nivoima vlasti.
Omer Karabeg: Da li to znači da je i državna imovina ostavljena entitetima?
Aleksandar Savanović: Ustavni sud nije riješio to pitanje, nego ga je samo zakomplikovao inicirajući opravdanu i legitimnu borbu protiv takve odluke. Ne dijelim optimizam gospodina Adamovića da bismo imali najefikasniju upotrebu državne imovine ako bi ona bila na nivou Bosne i Hercegovine. Naprotiv, vrlo sam skeptičan oko toga. Mislim da bi baš to blokiralo kvalitetnu upotrebu te imovine i dovelo do raznih ucjena i blokada.
Nedim Ademović: U svakoj državi imovina je vrlo bitna zato što je ona esencija i faktička snaga jedne države. Bosna i Hercegovina je u Daytonu priznata kao država koja nastavlja svoje postojanje kao suverena, nezavisna i teritorijalno integrisana država. Ona ne može to biti ukoliko nema pravo da raspolaže imovinom. Apsolutno shvatam Milorada Dodika i SNSD. Oni su svjesni da je borba za državnu imovinu ustvari borba za faktičku snagu njihovog entiteta. Kada bi entiteti preuzeli državnu imovinu i mogli da samostalno njome upravljaju to bi najvjerovatnije vodilo ka provođenju politike secesionizma Milorada Dodika, koji to gotovo svaki dan javno ističe. On to i ne krije. Dodik kaže - ukoliko se ne desi ono što ja smatram da je ispravno, desiće se sukob. On ga za sada ne pokreće, ali pretpostavljam da čeka momenat kad će se osjetiti dovoljno jakim da to može uraditi.
Aleksandar Savanović: Ne bih pitanje države povezivao sa bilo kakvim politikama gospodina Dodika. Uostalom, ne dijelim uvjerenost u neku realnu secesionističku politiku. Ja bih to nazvao secesionističkom retorikom gospodina Dodika. Jer kada pogledate odluke zvaničnih organa Republike Srpske, nemate apsolutno nijedan dokument, nijedan akt kojim bi se promovisala secesija. Šta rade pojedine stranke kao što je SNSD u svojim deklaracijama - to su druge stvari. To može biti stvarna politička platforma, ali mi jako dobro znamo da i ne mora, da to može biti obični populizam za dobijanje glasova. Ne mogu prihvatiti da bi država na bilo koji način bila ugrožena drugačijim rješenjem pitanja imovine. Država je ono što piše u našem ustavu. Ni manje, ni više od toga. U Ustavu su kristalno jasno podijeljene nadležnosti
Naši političari ne mogu se dogovoriti ni o trivijalnim stvarima na dnevnopolitičkom nivou, a kamoli o nekim bitnim stvarima kao što su, recimo, aerodrom Trebinje ili hidrocentrala u Brčkom, kaže Savanović
između države i entiteta. Tamo stoji da se sve ovo što u članu 3 nije dodijeljeno Bosni i Hercegovini dodjeljuje entitetima ukoliko oni ne odluče da prenesu neku svoju nadležnost na Bosnu i Hercegovinu. Kad je riječ o državnoj imovini - to se nikad nije desilo. Ako bismo dozvolili Republici Srpskoj da posjeduje državnu imovinu, što po mom mišljenju treba da se uradi, ni na koji način ne bismo mijenjali ustavnu strukturu Bosne i Hercegovine jer je Bosna i Hercegovina ono što piše u njenom ustavu. Da li je to za Bošnjake premalo, za Srbe previše - to je drugo pitanje, ali to je tako.
Nedim Ademović: Ustav Bosne i Hercegovine ne reguliše nadležnosti onako kako je to gospodin Savanović rekao. Tačno je da su nadležnosti Bosne i Hercegovine najvećim dijelom taksativno nabrojane u jednom članu. Međutim, tu ne piše da su to jedine nadležnosti Bosne i Hercegovine. One su raštrkane po Ustavu. Imate jako puno normi koje kažu da Bosna i Hercegovina ima nadležnost za nešto samostalno ili zajedno sa entitetima. Recimo, pitanje ljudskih prava nije u članu 3 navedeno kao nadležnost Bosne i Hercegovine, ali je u Ustavu eksplicitno napisano da će Bosna i Hercegovina i entiteti garantovati ljudska prava. Tamo takođe piše da je Bosna i Hercegovina nadležna da reguliše pitanja jedinstvenog tržišta i da je obavezna da sa entitetima sarađuju na infrastrukturnim projektima. Ima jako puno normi u Ustavu koje to pitanje regulišu. Prema tome, Ustavni sud je sasvim u pravu u kada naglašava da član 3 nije jedini član u Ustavu gdje se reguliše pitanje nadležnosti Bosne i Hercegovine.
Omer Karabeg: Da li je Narodna skupština Republike Srpske imala pravo da ponovo donese svoj zakon kojim faktički ovlašćuje Republiku Srpsku da raspolaže državnom imovinom koja se nalazi na njenoj teritoriji iako je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim?
Aleksandar Savanović: Što se tiče zakona koji je donijela Republika Srpska, pomenuću još jednu od paradoksalnih stvari koje je Ustavni sud uradio. Ustavni sud je, po mom mišljenju, u odluci o tom zakonu preuzeo ulogu ustavotvorca. Šta se ustvari desilo? Republika Srpska je donijela neki zakon i Ustavni sud je trebao da odredi da li je taj zakon u skladu sa Ustavom. Ali on u svojoj odluci ne može da de facto dopisuje ono čega nema u Ustavu, a on je to uradio. To se dogodilo u više odluka Ustavnog suda i to budi opravdanu sumnju da se radi o politički motivisanim odlukama naše najviše sudske instance. Naravno da je Narodna skupština Republike Srpske imala pravo da ponovo donese zakon. To nije ništa specifično za nas. To