Javni diskurs koji (de)stabilizira
Dr. Suljagić i čovjek Emir Regionalni malonogometni turnir za djecu organiziran na sarajevskoj Ilidži ostat će obilježen nemilim incidentom u kojemu su roditelji malodobne djece iz Srbije doživjeli izloženost huliganskom nasilju. Premijer Kantona Forto, resorni ministar Katica, kao i gradonačelnica Karić promptno su iskazali nultu toleranciju prema svakom obliku nasilja, a posebno prema onom kojemu su indirektno izložena djeca, sudionici spomenutog turnira. Drugačijeg je Twitter stava bio dr. Emir Suljagić, koji je poprilično degutantno istaknuo kako je “kockasta glava iz neke srpske pripizdine lakše povrijeđena na Ilidži”. Mislio je, čini se, na viktimizam koji će uslijediti u određenim medijskim kuhinjama, na generiranje žrtvi i buduću medijsku manipulaciju s intenzitetom i ozbiljnosti spomenutog događaja. Događaj je, po njegovom mišljenju, medijski iskonstruiran, intenzitet je lagan i nizak, a na kraju, budući da se radi o srpskim brahiokefalnim glavama, incident je minoran, nepostojeći. Dr. Suljagić je klasificirao ljude, simbolički ih odredio i time ih dijelom dehumanizirao - ipak su to samo kockaste glave - te je na kraju porekao suštinu samog incidenta, a to je huligansko nasilje, u dobroj mjeri i interetnički uvjetovano i obojeno. Sve suprotno osnovnim postulatima etike pa i, akademski gledano, dobrano udaljeno od temeljnih disciplinskih matrica studija genocida kojima se dr. Suljagić bavi i u kojima se pokazao kao relevantan autor, čak i svjetski gledano. Kao da je u trenutku, intencionalno ili ne, potpuno zaboravio na činjenicu kako svaka spirala nasilja kreće upravo od negiranja počinjenog nasilja nad određenom skupinom, prikazivanja istih kao manje vrijednih, prepunih karikaturalnih osobina te neizbježnom dozom trijumfalizma nad događajem, onog verbalnog zasigurno.
Revolveraški stil i javna funkcija Kako je vjerojatno i sam predvidio i očekivao, njegov Twitter stav izazvao je degutantne prijetnje, uvrede i još štošta samom autoru. Komunikacija na društvenim mrežama vođena je često idejom vodiljom famoznih austrijskih Revolver-zeitunga, dakle revolveraški, u kojemu su i protagonisti i antagonisti brzi u verbalnim i simboličkim pucnjavama, nemilosrdni u stavovima i laki na obaraču, makar onom jezičnom. Dok je navedeni revolveraški stil i razumljiv kada su u pitanju suprotstavljeni politički, ekonomski, ideološki i drugi interesi, kada je u pitanju bilo koji oblik nasilja, on je makar etički gledano nedopustiv, pogotovo kada se radi o osobi koja obavlja javnu funkciju direktora Memorijalnog centra Srebrenica-potočari. Osobno gledano, svaki stav, pa i onaj degutantan poput njegovog
Dok je navedeni revolveraški stil i razumljiv kada su u pitanju suprotstavljeni politički, ekonomski, ideološki i drugi interesi, kada je u pitanju bilo koji oblik nasilja, on je makar etički gledano nedopustiv, pogotovo kada se radi o osobi koja obavlja javnu funkciju
Twitter statusa, legitiman je, dakle i čovjek Emir ima pravo na njega, ali kada se stav nosioca jedne tako specifične javne ustanove kosi s osnovnim etičkim postulatima, onda se postavlja pitanje da li njegove Twitter eskapade (moguće je da se radi samo o tome) kompromitiraju sam rad Centra te veliki potencijal posebno mladih istraživača genocida afiliranih pri istomu. Ostavimo to kao otvoreno pitanje.
Filmsko menadžeriranje narativa Srpsko-kanadski redatelj Boris Malagurski predstavio je svoj dugometražni film naziva “Republika Srpska: Borba za slobodu” u Istočnom Sarajevu. Vanjske okolnosti, poput zabrane predstavljanja filma u nekim komercijalnim kinodvoranama Zapadne Europe, poslužile su mu kao povoljan vjetar u leđa u borbi za slobodu održavanja ovdašnje premijere. I politički tajming je bio idealan, neposredno nakon famoznog 9. januara, neustavnog dana, ali koji, kao svaka zabrana, kod pristalica izaziva dodatne slobodarske reminiscencije. Propagandistički gledano, a to je bitan aspekt predstavljanja svakog kinouratka, redatelju Malagurskom su se posložile kockice. U pravilu, filmovi koji tematiziraju devedesete, makar određene dijelove istih, po defaultu izazivaju podvojene reakcije, koje gotovo da se svode na one binomije “mi i oni”, “naša i njihova istina” i sl. Potpuno je očekivano kako se svaki sličan kinouradak ne može gledati izolirano od političkih i ideoloških tvrdnji, ili pojednostavljeno dominantnog narativa, koji će i biti predstavljen u filmu. Ideološka funkcija umjetnosti je svima dobro poznata, a Malagurski, kao popularan redatelj, vješto menadžerira narative, prilagođavajući ih željenoj publici.
Oslobođeni mediji U krhkim društvima kakvo je ovo, u kojima su ratna sjećanja još duboko upisana u svakodnevni život, očekivano, reakcija protivnika filma je mnogo intenzivnija. Nekima je direktna prijetnja, nekima lukava uvreda i vjerojatno imaju dovoljno motiva za takve stavove. Unatoč, nazovimo je, apriornoj iritabilnosti prema spomenutom filmu, uvijek je potrebno čuti i drugu stranu, a tim se načelom vodio novinar O kanala Kenan Ćosić, koji je u tridesetominutnom intervju dao javnosti priliku da sam redatelj predstavi film i odgovori na kontroverze koje ga prate. Malagurski, dobro izverziran medijskom nastupu, učinio je to, a novinar Ćosić, samozatajno ali ozbiljno, nenametljivo ali faktografski i normativno, ljudski i realistično - u maniri kvalitetnog novinara - podsjećao ga je na slijepe točke njegovog filma, primjerice generalni nedostatak korektivnog faktora u suočavanju Malagurskog s prošlosti. I onda, kao nagradu, čovjek, a i spomenuta medijska kuća, bivaju izloženi prijetnjama ovog ili onog tipa, vulgarnim kakve uvijek i jesu. No, to je cijena koju je nužno platiti za jedno oslobođeno izvještavanje, inače kriterij demokratičnosti društva i jedno od najboljih načina proširivanja horizonata medijske i druge slobode.