Mučna svjedočenja

Nakon provedene noći u žandarmerijskoj kasarni, kolona ojađenog naroda 3. septembra (1941) je krenula uz strme strane Straževice

Omladinac Đorđe Đurica, koji se te večeri zatekao u Berkovićima, kaže: “O tome da se sprovede u Stolac ili da se pobiju nastala je velika svađa. Protivnici ubijanja, povećali grupu mještana, govorili su: “Ako je neko kriv, vodite ga vašim kućama neka tamo plaća.” Preovladala je struja koja se zalagala za ubijanje. Ostalo mi je u veoma ružnom sjećanju nasrtanje pojedinaca na nemoćne je naredio da je “vode”. Samo što je odmaknula nekoliko metara, čula je tri zaglušena pucnja, a zatim se uz jak bol onesvijestila. Kasno poslijepodne došla su dva čovjeka sa ašovima da je sahrane. Ona se sjeća: “Iznenadili su se kad su vidjeli da sam živa. Zakopali su moje dijete koje je poginulo. Kad su vidjeli da sam zadobila prijelom noge u koljenu, nisu znali šta da rade. Predložili naroda 3. septembra (1941) je krenula uz strme strane Straževice. Pretpostavlja se da se tada u “pratnjem” nalazilo preko 80 najkrvoločnijih nacionalista, među kojima je bio popriličan broj onih čija je rodbina stradala od ustaša na Berkovićima, Koritima i u nekim drugim razbojništvima.

Udarac u glavu

Jedini preživjeli svjedok masovnog stravičnog zločina, koji je potom izvršen nad ovim nejačima, Hadžera Bijedić (rođena Ćatović), koja je od 3. septembra do 21. novembra 1941. godine čamila i tugovala među stotinama mrtvih u jami Čavkarici, u izjavi kaže: “U prvi sumrak zatvorili su nas u žandarmerijsku kasarnu u Berkovićima, gdje su odmah usmrtili oko 10 muškaraca. Ubijali su ih nekim tupim predmetima. Cijelu noć je jedna grupa razbojnika pretresala i oduzimala novac i nakit. Od Berkovića do jame Čavkarice, pratila nas je velika grupa naoružanih ljudi, čini mi se da ih je bilo preko sto. Negdje iza podne stigli smo do jame Čavkarice. Poslije odmora koji je trajao više od jednog sata, počelo je odvođenje preplašenog naroda u grupama po 10 i nastavljeno sa bacanjem u jamu. Oko otvora jame nalazilo se 10 zlikovaca, koji su stradalnike, jedno po jedno, udarali kundakom po glavi i tako su onesviješteni padali u jamu. Došla sam na red među posljednjima. Gurali su me iz ruke u ruku do jame. Tada sam osjetila jak udarac u glavu (i danas mi se vidi veliki ožiljak na potiljku) i tako ošamućena padala sam u jamu. Negdje pri dnu, zaustavila sam se na nekom ispupčenju. Kad sam došla k sebi, napipala sam neki rukavac, koji se poput ljevke širio u stranu. Tamo sam se povukla i za čudo ostala nepovrijeđena.”

Jama Čavkarica, koja se nalazi nedaleko od Nevesinja, nesumnjivo je jedno od najmasovnijih stratišta Muslimana u Drugom svjetskom ratu na području jugoistočne Hercegovine. Iz poznatih razloga, u poslijeratnom periodu u SFRJ nije se mnogo govorilo o počinjenim zločinima. Zločini su registrovani i predati nadležnim vlastima. Izvršioci zločina su najčešće poginuli u bitkama ili u tom ratu zarobljavani i strijeljani. A neki od njih... Krajem osamdesetih godina 20. vijeka iz raznih pobuda i nekompetentno, bez argumenata, svjedoka, dokumenata, imena i sl, javljaju se samozvani “istraživači” i pišu onako kako žele ili na osnovu zahtjeva poslodavca - finansijera. Tako se desilo sa falsifikatom dešavanja i obaranja krivice za tragediju Čavkarice na nekoliko članova KPJ sa tog terena, posebno Muslimane. Tekst pukovnika JNA Branka Popadića, rođenog Bilećanina, koji je radio u Vojnom istorijskom muzeju u Beogradu, a na koji nam je skrenuo pažnju Ibro Čomić (SUBNOAR), na istinit način govori o ovim događajima i skida optužbe bačene na bilećke komuniste.