Dvadeset najtežih godina - zajedno

To što bi Nenad Nešić mogao postati ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, i nije neki naročiti problem. Jer zanemaruje se činjenica da su posljednja četiri ministra sigurnosti završila na optuženičkoj klupi. Prvo je bio Sadik Ahmetović, onda je došao Fahrudin Radončić, zatim Dragan Mektić i, na kraju, Selmo Cikotić. Ako ćemo suditi na osnovu dokaza do sada objavljivanih u medijima, Nenad Nešić bi trebao nastaviti tu tradiciju. I pritom nije ni prvi ni posljednji kandidat za ministra sa sumnjivom biografijom.

Zoran Tegeltija, sa podacima kao u spisu, krivično je osuđivan. Ali ako je već jednom biran za predsjedavajućeg Vijeća ministara, zbog čega, onda, ne bi mogao biti izabran za ministra finansija Bosne i Hercegovine?

Ili, recimo, Zukan Helez. On je pravosnažno osuđen za krivokletstvo. Ni on, međutim, nije ni prvi ni posljednji političar koji je lagao. Njegov jedini problem je što postoji sudska presuda kojom je utvrđeno da voli zaobilaziti istinu.

I, kada sve ove pogledate, steknete utisak, je li tako, da iza ovog saziva Vijeća ministara opet stoje “etnonacionalisti”? Ali ako malo bolje pogledate, onda vidite da i nije tako. Novo Vijeće ministara, sve sa presuđenim krivokletnicima, sada nam predstavljaju kao

“spasonosno” rješenje za budućnost Bosne i Hercegovine.

Elem, logika je ovakva. Reformatori okupljeni oko Elmedina Konakovića, Nermina Nikšića, Dragana Čovića i Milorada Dodika, sa pratećim analitičarima, ubjeđuju javnost da je aktualni saziv Vijeća ministara najgori u istoriji. Što odgovara činjenicama. Ali kako onda kadrovi iz “najgoreg saziva” ikada mogu biti nosioci promjena za budućnost? Staša Košarac i Zoran Tegeltija bit će dio “srpske reprezentacije” u budućem sazivu Vijeća ministara koje bi trebalo, pazite sad, donijeti “pozitivne promjene”. Toj neuspješnoj reprezentaciji iz aktualnog saziva, u budućnosti će se pridružiti, od grijeha, kroz provjere SIPA, očišćeni Nenad Nešić. Pa će oni što su još uvijek najgori ikad, sat nakon imenovanja postati – najbolji ikad.

U proteklih dvadesetak godina tokom kojih su Bosnu i Hercegovinu napustile stotine hiljada stanovnika, bježeći od “etnonacionalista” i “politika podjela”, Borjana Krišto je obavljala najviše funkcije. Prvo je 1999. godine postala ministrica pravosuđa u Kantonu 10 Livno. Oni sa malo dužim stažom praćenja politike sjetit će se i afere Livno bus, uništavanja tog preduzeća i dovođenja Borjane Krišto u vezi sa propašću te firme. Nakon službovanja u Livnu, iz kojeg je, inače, procentualno gledajući, najveći odliv stanovništva, Krišto je 2002. godine prešla na federalnu razinu. Postala je ministrica pravde FBIH. Ona je, dakle, gradila ovo pravosuđe koje nije završilo nijedan slučaj političke korupcije. Onda će, godinu kasnije, u februaru 2007, postati prva žena predsjednica Federacije BIH. Ona je lično potpisala odluku o imenovanju Sda-ovog Nedžada Brankovića za federalnog premijera. Od 2010. do 2014. godine bila je delegatkinja u Domu naroda Parlamentarne skupštine BIH i dio vladajuće koalicije koju su činili SNSD, HDZ i SDP. Nakon izbora 2014. postaje državna zastupnica i članica Kolegija Predstavničkog doma PSBIH. Ponovo kao dio vladajuće koalicije SDA-DF-SDSPDP-HDZ. Istu funkciju Krišto je dobila i nakon izbora 2018. godine. Samo je sada u vlasti bila sa SNSD-OM, SDA i Df-om.

Dakle, od 1999. godine Borjana Krišto je dio vladajućih struktura koje nisu provodile potrebne reforme. I, baš nju, Elmedin Konaković, Nermin Nikšić, Edin Forto, Dragan Čović i Milorad

Dodik predstavljaju kao “motor promjena” koji će nam osvijetliti budućnost.

Postoje li, uistinu, ozbiljni ljudi koji mogu povjerovati u tvrdnju da je Borjana Krišto pozitivna promjena, da je Zoran Tegeltija nova politika i da je krivokletnik Zukan Helez garant poštenije politike?

Prije nekoliko dana sam na Youtubeu pregledao arhivske snimke i slučajno naiđem na jedan snimak iz septembra 2017. godine. Elmedin Konaković je pred kamerama Face TV-A, kao SDA-OV premijer Kantona Sarajevo, obrazlagao odluku svoje Vlade da budžetskim novcem “pogura” privatnu firmu Nedžada Brankovića.

”Sramotno je da nam se spočitavaju takve namjere. Ova Vlada radi transparentno. Najtransparentnije u državi radi”, izjavio je Konaković 30. septembra 2017. godine, govoreći kao kadar SDA.

Transparentnost je, dakle, drugo ime za Elmedina Konakovića. I tamo gdje je on, to je najtransparentnija institucija. Dok je bio u SDA, ta stranka i Vlada te stranke je bila “najtransparentnija u državi”. Problem je samo što je Konaković decenijama bio u SDA. A baš tokom te dvije decenije su “mladi napuštali državu”, tajkuni gradili carstva, a Nedžad Branković primao novac iz budžeta.

Radeći dvadeset godina kao kadar SDA, Elmedin Konaković je, napokon, pronašao ključ. I sada će biti ministar vanjskih poslova BIH. Transparentnost iz doba SDA će, logično, ponijeti sa sobom. I bit će to, bez sumnje, “najbolji ministar vanjskih poslova” BIH ikad. Prosto, drugačije ne može. Prvo, od Bisere Turković je teško biti gori. I drugo, čak ako bude gori, Konaković “će biti najbolji”. I nije problem što će u to ubijediti sebe. Problem je što će ubjeđivati sve nas. Kao što nas ubjeđuju da su Dodik i Čović promijenili ćud, a ne dlaku. Jednako kao što ni SDA ne mijenja ćud, a može promijeniti dlaku.

Postoje li, uistinu, ozbiljni ljudi koji mogu povjerovati u tvrdnju da je Borjana Krišto pozitivna promjena, da je Zoran Tegeltija nova politika i da je krivokletnik Zukan Helez garant poštenije politike?