Demaskulinizacija l
Objavljujemo posljednji nastavak eseja Igora Vučka o izložbi “Dva umjetnika - jedna ljubav” Hanne Dujmović i Rikarda Druškića: od fragmentarnosti bića i potrage za unutrašnjom esencijom do hrabrog novog svijeta
Prikaz antropomorfnih, poluljudskih i poluživotinjskih likova na slikama Dujmović posjeduje mnoštvo konotacija, često otvarajući prostor različitim interpretacijama. Pošto je fantastična umjetnost donijela jaku struju revitalizacije animalističkih, zoomorfnih i antropomorfnih likova (uvijek se na određeni način referirajući na umjetnost nadrealizma ili pak one još ranije originalne alegorijske bestijarije koje su u svojim viktorijanskim labirintima projektovali autori poput Lewisa Carrolla, Johna Tenniela ili Waltera Cranea), oni su često predstavljani kao “maske požude” koje prekrivaju ono najgore u samim ljudima.
Reduciranje bestijalnog
Prema nekim savremenijim kritičkim interpretacijama, povratak antropomorfnih likova u savremenoj umjetnosti označava onu stalnu potrebu čovjeka da simbolizira, dramatizira i iluminira različite aspekte vlastite podsvijesti, kao i mnoštvo socijalno kodificiranih značenja i uloga u društvu. Drugim riječima, različite životinje (ili antropomorfni likovi) prikazane u medijima savremene umjetničke produkcije (od Hollywooda do instalacija Damiena Hirsta), sačinjavaju dijelove fascinantnog bestijarija unutar kojeg čovjek
Povratak antropomorfnih likova u savremenoj umjetnosti označava onu stalnu potrebu čovjeka da simbolizira, dramatizira i iluminira
pronalazi imaginativnu, ali često i mračnu, perverznu ili uznemirujuću refleksiju vlastitog psihološkog pejzaža. Kod Dujmović to mogu biti muškarci sa glavom tigra, slona, mačke, žirafe, zeca ili jelena, ali ono što je posebno uočljivo na tim slikama jeste njihova podređenost, bezazlenost, pasivnost i šutnja. Bez obzira na to da li je riječ o likovima sa glavama životinja koje u realnosti poistovjećujemo sa predatorima, ili pak bezazlenim kućnim ljubimcima, oni su kod umjetnice uglavnom predočeni kao prijateljski nastrojeni prema ženama. Reduciranje onog “bestijalnog” u antropomorfnim figurama koje zajedno sa ženama dijele unutrašnjost prostora na slikama Dujmović upućuje, prema riječima umjetnice, na određene konotacije “demaskulinizacije ljudskih preda
Dekonstrukcija elemenata “animalnog” zaokuplja jedan potresan pejzaž predočen u djelima moderne umjetnosti
djela provlači suptilnu, ali odlučnu kritičku prizmu usmjerenu prema mogućim formama nasilja nad ženama, demistificirajući jedan značajan aspekt problema: šta se ustvari dešava kada se “životinjskom maskom” pokušava prekriti grijeh samog čovjeka? Dolazi se do postupka depersonalizacije onoga koji je taj grijeh ili zločin počinio, tačnije, dolazi se do kamufliranja tog pojedinca, skidanja težine sa njegovog čina nasilja i prebacivanja odgovornosti na one loše skovane floskule o “divljem svijetu u kojem živimo ili generalno lošem stanju u društvu”.
Humanost i empatija
Metafora kojom se koristi Dujmović funkcioniše i na jednom dubljem nivou: dobronamjernost životinjskih likova na njenim slikama u trenucima nas navodi da zaboravimo na moguće nasilje koje se krije iza njihovih naličja i posmatramo te životinje kao da zaista jesu ono što predstavljaju. Jer upravo su životinje te koje često pokazuju mnogo više “humanosti” i empatije prema ljudima, dok čovjek u njima nerijetko pronalazi najboljeg prijatelja, psihološki i emotivni oslonac u savremenom svijetu koji postaje bezosjećajniji iz dana u dan. Dujmović u tom smislu koristi i jedan ironijski diskurs usmjeren prema višestoljetnoj tradiciji prikaza animalističkih ili antropomorfnih likova (koji po definiciji imaju životinjski izgled, ali su im pripisane ljudske osobine, karakter ili društvene uloge), podsjećajući nas da su upravo ljudi ti koji su antropomorfizirali životinje dodijelivši im čitavu jednu menažeriju svojih vrlina i poroka, nastanjujući njihovim likovima ono nepregledno “carstvo ljudskog (a) čudovišnog”.
Nakon putovanja kroz dva imaginacijom i tematiziranim fenomenima raskošna umjetnička svijeta Hanne Dujmović i Rikarda Druškića, preostaje da ih pronađemo na onom tajanstvenom mjestu susreta, na samoj sredini... Na mjestu kontrapunkta i dodira između različitih svjetova, dimenzija, vizija i mogućih realnosti: dakle, dodira između čovjeka i mašine, između realnog i oniričkog, faktualnog i fantastičnog, racionalnog i podsvjesnog, anđeoskog i animalnog, prolazeći zajedno onim arkanskim pejzažem mističnih simbola, na putu prema skrivenom mjestu gdje još žive misterija, autonomija, esencija i sloboda samog bića umjetnika.