Klasika i nova bh. drama
U drugom nastavku svog pregleda “Teatar u 2022.” naš teatarski saradnik piše o najdojmljivijim teatarskim izvedbama iz prošle godine koje će publika pamtiti
Segmentpozorišnogrepertoara kojimisečinivrlovažansvakako su odnos i pristup kazališnih kuća u jednoj sredini - klasici,onomeštoobičnonazivamoklasičnopozorišnodjelo,dakleono što je često temelj i polazna osnova jednog teatra, posebno onoga koji se naziva narodno pozorište. Već početkom prošle godine u NP-U Sarajevo izveden je, u koprodukciji sa Scenom MESS, “Car Edip “- adaptaciju, režiju i scenografiju potpisuje slovenski redatelj, dobro poznat sarajevskoj pozorišnoj publici, Diego de Brea. Dramaturginja Džejna Hodžić tim će povodom zapisati: “Kroz ovu mitsku priču Diego de Brea, na sebi svojstven način, pokazuje svojim redateljskim sredstvima svu hladnoću, tegobu, brutalnost i zlo koje izvire iz ljudi kao iz Pandorine kutije. Uvijek novo, neočekivano i brutalnije nego ono prije njega. Jer zlo nikada ne dolazi samo”.
Dominantna crvena
Njegov“caredip”ukotvljenjenapoznatom principu tragičkog junaka - a upravojetoizumsofokla,njegovosobni doprinos tragediji i antičkoj drami sačuvan sve do danas - junaka koji ne preza ni od čega kako bi stigao do cilja u potrazi za istinom, bez obzira na poraz koji mu neminovno prijeti. Predstavu nose tri dominantne boje: bijela, crna i, naravno, dominantna crvena, boja krvi, koja se nemilice prolijeva tokom predstave, ona je njen temeljni kod i znak.uostalom,isamsofoklopominje krv već na početku drame, Kreontove to su riječi: “Izagnat nam je onog koji proli krv, il ubojicu ubit. S krvi strada grad”. Naturalizam i gotovo brutalnost nekih ključnih prizora i scena sastavni su dio redateljskog rukopisa Diega de Bree, ali i vrlo minuciozan i znalački radsaglumcima,štoitekakoostavljavidan trag na predstavi u cjelini, osobito kroz role mudrog proroka Tiresije, igra ga briljantno Izudin Bajrović, Jokaste, donosi je vrlo iznijansirano Mediha Musliović, i samog Edipa, uloga je to mladog Dine Bajrovića.
U Narodnom pozorištu u Tuzli beogradski redatelj i pisac Zlatko Paković postavio je drugi klasični komad svjetske kazališne literature - “Hamleta” Williama Shakespearea. Vjeran svom teatarskomnervuisenzibilitetu,komad znatno krati, ostavlja samo nekoliko ključnih likova i njihove role dopunjava nekim novim momentima, ne drži se kruto onoga što je o njima zapisao samautor,višegazanimaidejakojuželi osvijetlitiipribližitigledatelju,idejakoju pronalazi interpretacijom i pomnim čitanjem tog kultnog djela, pa u samo središte zbivanja smješta scenu mišolovke. Zašto? Zato jer, kako sam kaže: “Hamlet djeluje pozorišnom predstavom, režirajući ‘Mišolovku’. Predstava mu je jedini način da uvjeri publiku i sebe u počinjeno kraljevo nedjelo na dvoru, izvršeno kao savršen zločin bez ijednog svjedoka. Shakespeare nam u ‘Hamletu’ pokazuje da je suština pozorišne umjetnosti to da u zamku, u mišolovku, hvata - kako bi postali javni! zločine kojima je u datom režimu skriven trag, a na kojima se taj režim održava”. Surovo, šekspirijanski krvavo, anatomski precizno i jasno Paković secira, kroz “Hamleta” truplo društva u kojem živimo, pozivajući nas na pobunu i otpor protiv zločina kojima svakodnevno prisustvujemo.
Još jedan klasik, jedan od stupova nordijskog dramskog pisma, Henrik Ibsen izveden je u NP-U Sarajevo, i to njegova besmrtna “Hedda Gabler” u režiji Nermina Hamzagića (dramaturginja Asja Krsmanović). “Radije ludilo, radije smrt, nego beskonačna nedjelja i ustaljenost građanskog životnog stila” ideja je vodilja generalske kćeri Hedde Gabler, te nesretne heroine, tragične buntovnice koja se užasava toga da joj se, iz prizora u prizor, smanjuje životni prostor,onatoosjećasvakodnevno,gotovofizičkitodoživljavasvakomporom svoga tijela, no neumitno klizi u sunovrat, svaka nova scena je za nju korak bliže ambisu, nižu se poraz do poraza, prepuštanje dosadi jedino je u čemu pronalazi barem kratkotrajnu utjehu prije konačnog odlaska u smrt. Hedda Gablernespremnajezaovozemaljsku, upornu borbu, bliža su joj snatrenja, nestvarno sanjarenje, život bez imalo dodira sa stvarnošću - tako je donosi i glumica Mona Muratović, postupno prelazeći mučan put od cinične, svojeglave mlade žene, uvjerene u moć vlastite manipulacije drugima, do popuštanja pred opasnostima svijeta koji je okružuje i urušavanja vlastitog svijeta, sve do neopozivog kraja - samoubojstva očevim pištoljem.
Godina sa kojom smo se oprostili u bosanskohercegovački teatar unijela je i vrlo primjetne novine u još jedan izuzetno značajan segment kazališnog života - domaća drama obogaćena je novim vrijednim rukopisima.
Autorski tim Benjamin Hasić, pisac i dramaturg, i Alen Šimić, redatelj, predstavili su u BNP-U Zenica novi komad: “Kuća”. Igra se gotovo u praznom prostoru, možda je bolje reći na pozornici kojom dominira samo jedan veliki stari tepih i, naravno, odlični glumci i glumice - taj stari, prašnjavi ćilim na kojem oni igraju svim svojim bićem i tijelom, dušom i srcem (a oni, to su Selmamehanović,anđelailićitamara Miličević-stilić, sa partnerima Sašom Handžićem, Zlatanom Školićem i Benjaminom Bajramovićem) daleko je od onog čarobnog ćilima iz Šeherezadinih bajki iz “Tisuću i jedne noći” - taj trošni tepih odvest će nas u nekesasvimdrugesvjetove,onnijesatkan od magičnih niti snoviđenja i sna, noodderutnihostatakakonacabeznađa po kojem se kreću junaci i antiheroji “Kuće”. Još jedan sjajan tekst praizveden nešto ranije, ali igran u novoj, bilingvalnoj postavi lani, u koprodukciji Sartr-a,makedonskognarodnogteatra i Peripetija Production iz Skopja, izišao je iz pera Adnana Lugonića, a sada se igra u režiji Nine Nikolikj. Mala, komorna predstava sa svega tri lika: oronuli, dementni starac, vrhunska rola Saše Handžića, i dvije njegove kćeri, Maša, blistava uloga Darje Rizove, i Nina, sjajna Dženana Džanić, gotovo da biste je mogli nazvati kristalno izbrušenimalikućnihororispisannatragu jednog Harolda Pintera kada susreće Čehova u društvu Becketta. Sve je tu točno izbalansirano i iznijansirano, u tekstu, u nevidljivoj režiji, u vrhunskoj glumi, kao da je komad prošao kroz ruke nekog pedantnog apotekara što mu je miligramima izmjerio udjele od kojih se sastoji: koliko boli, očaja i tuge, koliko smijeha i suza, koliko nade i vjere u mogući, bolji svijet od onoga u kojem živimo.
Dramsko pismo u Bosni i Hercegovini obogaćuje se i kroz pisanje po narudžbi - natječaj što ga raspisuje HNK u Mostaru, i to za najbolji neobjavljeni dramski tekst na hrvatskom jeziku za mlade autore do 35 godina primjer je kako se to može učiniti. Prošlog ljeta praizvedena je pobjednička drama “Zid” Ružice Aščić, rođene Travničanke sa zagrebačkom adresom, u režiji Christiana Jean-michela Jalžečića, a u adaptaciji Dorotee Šušak. “Zid” je vrlo zrelo zaokružen dramski tekst, sa nekoliko izuzetno dobro iznijansiranih likova čije misli, životni stavoviisudbinetvoredramskinarativkomada,dakleonoštogledamonapozornici, a posredno otkrivaju i druge značajke tog vješto sročenog rukopisa ove grotesci bliske forme sadržane u 16 prizora. Koncem prošle godine objavljeni su rezultati novog natječaja na koji je pristiglo 16 dramskih tekstova, prvonagrađenjerukopis“ejetoviiejdijiniunuci: Tiho snivaj, ljubavi” Dorotee Šušak iz Zagreba, dramaturginje u predstavi “Zid”.
Ono što smatram kao zaista događaj u bh. dramskom pismu pojava je rukopisa “Bordel Eden” Benjamina Bajramovića
Segment repertoara koji mi se čini vrlo važan svakako su odnos i pristup kazališnih kuća onome što obično nazivamo klasično pozorišno djelo
Monolozi u višeglasju
Ipak, ono što smatram kao zaista događaj u bh. dramskom pismu pojava je rukopisa “Bordel Eden” bosanskohercegovačkog pripovjedača, glumca i, mislim da mogu slobodno reći, rasnog dramatičara Benjamina Bajramovića, koji je bio laureat devetog natječaja nezavisnog regionalnog fonda Heartefact za najbolji suvremeni angažirani dramski tekst 2020, a praizveden je sredinom lipnja prošle godine u NP-U Sarajevo u režiji mlade crnogorske redateljice Mirjane Medojević. Autor svoj drugi dramski rukopis određuje kao grotesknu melodramu - izvanredno je to strukturiran kazališni komad, sklop raznolikih cjelina poput malih ispovijedi glavnih lica kombiniranih sa “monolozima u višeglasju”, kako ih sam naziva. Apstraktan ali nikada nedorečen i nejasan, aforističan ali nipošto sveden samo na samodopadni efekt, vic ili geg, politički angažiran i kritički osviješten, prožet odsječnim britkim replikama što isprepletene oko jednog pojma ili teme nerijetko znaju odvesti do neočekivanih istina i spoznaja, misaon ali ne zakučast, lepršav i poetski, lirski intoniran uz oštre upade ironije, groteske i crnog humora, ne bez traga u naslijeđu što nam je ostalo od teatra avangarde i apsurda iz prošlog stoljeća - mislite li da ste u “Bordelu Eden” Benjamina Bajramovića prepoznali nešto od Harmsa, Schwartza, Jarryja, Kafke, Artauda, Ionesca, Becketta ili nekog trećeg, vjerojatno niste pogriješili. Možda iz pasusa koji sam odabrao možete to i nazrijeti: “Gdje idu osjećanja kad umremo? Skupljali smo ih i gutali dok smo živjeli, šta sad s tim? Nestane? Gdje idu sjećanja, gdje idu navike? U koju žlijezdu se smjestila duša? Koja žlijezda liječi tugu? Za pol znam. Za smrt ne, pojavi li se odnekle ili se u nama probudi kao uspavana zvijer?”. Drama puna pitanja i nedoumica, podatna za otkrivanje i promišljanje, sva u očekivanju da konačno odjene primjereno kazališno ruho.