Film i prikazivanje dijabetesa
Imati u filmu lik koji boluje od dijabetesa čak samo i radi dramskog efekta bolje je nego ga nemati
- Kad šećeraši umiru? - Kad im je najslađe!
Početi članak posvećen tretiranju dijabetesa u holivudskim filmovima upravo je prikladno sa ovakvom šalom. Jer koliko god holivudske zanatlije i sineasti pokušavali podariti svom filmu nekakvu, nazovimo je “ozbiljnu notu” time što će jedan od likova (nečesto i glavnih) bolovati od dijabetesa, a pri tome ne ostati dosljedan prikazivanju bolesti, jeste do neke mjere neodgovorno. Istina, ne moraju se prihvatiti, prikazati i pokazati svaku pojedinost vezanu za simptomatologiju bolesti, ali se mogu potruditi da dobro istraže materiju i prikažu vjerodostojnu sliku osobe koja se bori sa dijabetesom.
Čelične magnolije
Tip 1, tip 2 ili gestacijski dijabetes holivudske filmadžije koriste samo kao detalj u radnji filma koji treba da vuče priču i radnju naprijed ne želeći da se posvete ozbiljnijem obrazlaganju bolesti. “Lik ima dijabetes. Dajte mu inzulin i biće sve uredu.” Sa svim svojim fizičkim i emocionalnim komplikacijama dijabetes u holivudskim filmovima služi za postizanje svojevrsnog dramskog momenta u priči kojim bi se karakter dodatno opteretio. Ne može se reći da se Hollywood u svojim filmovima podrobno pozabavio dijabetesom jer bukvalno da ne postoji i jedan jedini film koji je u potpunosti posvećen komplikovanoj šećernoj bolesti. Naznake u filmovima da je dijabetes genetski nasljedan, da zavisi od ishrane ili čak i stresa, rijetke su. Često se miješaju razni tipovi dijabetesa, portretiraju neadekvatni simptomi i komplikacije ili jednostavno bolest bude prikazana nerealistično.
Lista filmova u kojima se pojavljuje lik koji boluje od dijabetesa je dostupna na internet-stranici Wikipedije, a samo neki od njih (približno) tačno tretiraju šećernu bolest. Od onih za koje su stručnjaci dokazali da su vjerodostojni u predstavljanju dijabetesa, doktor Sigve Tonstad sa Loma Linda Univerziteta i Medicinskog centra iz Kalifornije govori o vjerodostojnom prikazivanju simptoma šećerne bolesti u filmu “Steel Magnolias” iz 1989. godine, reditelja Herberta Rossa, sa Julijom Roberts kao ženom koja boluje od tipa 1 dijabetesa. Riječ je o srceparajućoj drami nastaloj po drami Roberta Harlinga koju je pisac adaptirao u scenarij za film u kojem se prepliću sudbine klijentica salona za ljepotu u Louisani od kojih je u prvi plan stavljen odnos između majke (Sally Field) i kćerke (Roberts). Famozna scena u kojoj Robertsova dobije napad hipoglikemije (ili niskog šećera u krvi) u salonu za ljepotu, pri čemu se znoji, zbuni, pa čak i verbalno napadne majku koja joj želi pomoći, po doktoru Tonstadu poprilično je vjerno dočarana.
Primjer hiperglikemije (ili visokog šećera u krvi) je dosta dobro prikazan u filmu “Panic Room” iz 2002. godine u režiji Davida Finchera sa Jodie Foster i Kristen Stewart. Majka (Foster) i kćerka (Stewart) se nađu u problematičnoj situaciji kada pobjegnu i budu zatvorene u sobi za paniku, a kćerka koja boluje od dijabetesa mora da primi inzulin (ostao u stanu gdje su provalnici) ili će pasti u dijabetičku komu.
Pogrešno tumačenje
Filmovi “Nothing in Common” iz 1986. godine, reditelja Garryja Marshalla, i “Soul Food” iz 1997, reditelja Georgea Tillmana Jr, pripovijedali su o osobama sa tipom 2 dijabetesa zbog kojeg su doživjeli amputaciju. Glumci Jackie Gleeson i Irma P. Hall u pomenutim filmovima dožive trenutačni šok od spoznaje da će ostati bez uda, što po doktoru Tonstadu nije baš realističan prikaz jer su obje osobe već u godinama i odavno imaju dijabetes, te trebaju da znaju da bi se nešto takvo naposljetku moglo i desiti. Ali opet, to je Hollywood i kako je već naglašeno, dijabetes više služi kao svojevrsni dramski momenat u filmu koji liku predstavlja prepreku i vuče radnju i priču naprijed.
Još jedno takvo pogrešno tumačenje je proizašlo i iz akcionog hita “Con Air” iz 1997. godine, reditelja Simona Westa u kojem
Nicolas Cage odluči da ostane u avionu za prevoz opasnih kriminalaca da bi pomogao i pazio prijatelja koji pati od dijabetesa. Inzulin koji je trebao dobiti prilikom leta je uništen, a kako pati od hiperglikemije, simptomi koje su scenaristi odlučili (bez podrobnog istraživanja) da ima, nikako nisu u skladu sa onim stvarnim. Tako da je momenat u kojem lik konačno dobije inzulin, poput mnogih takvih u holivudskim filmovima gdje lik nakon što popije potrebnu tabletu ili dobije određenu injekciju, biva odjednom čudesno oporavljen, zapravo potpuno smiješan, ali u slučaju filma kao zabavne mašine kakva je Hollywood savršeno prikladan.
Od poznatih filmskih imena od nekog tipa šećerne bolesti boluju reditelj George Lucas i glumica Halle Berry, a bitku sa dijabetesom su izgubili glumci James Cagney i Mae West.
Smrt čokoladom
Smrt čokoladom, kakva je prikazana u filmu “Chocolat” iz 2000. godine, reditelja Lassea Hallströma, upravo je takva smrt dijabetesom. Lik Judi Dench, iako dijabetičarka, prekomjereno uživa u čokoladnim slasticama i to je na kraju dovede do smrti. U savršenom filmu “Memento”, također iz 2000, britanskog reditelja Christophera Nolana, postoji lik žene koja boluje od dijabetesa, zbog čega mora da prima inzulin koji joj daje “senilni” suprug zbog kojeg završi tragično.
U završnom dijelu Coppoline sage o obitelji Corleone, “The Godfather Part III” iz 1990. godine, Al Pacino, iako umire prirodnom smrću, u određenim dijelovima filma pokazuje dijabetičke simptome; potreban mu je sok ili nešto slatko dok ne dobije inzulin. Nakon čuvene replike: ”Just when I thougt I was out, they pull me back in”, lik Pacina –Michael Corleone doživi dijabetički napad. Navodno je autor književnog predloška Mario Puzo i koautor scenarija, zajedno sa rediteljem Fransisom Fordom Coppolom, bio dijabetičar pa je u finalnom poglavlju odlučio da glavnom liku napravi svojevrsnu dramaturšku prepreku.
Godine 1991. Internacionalna federacija dijabetičara i Svjetska zdravstvena organizacija su proglasile 14. novembar za Svjetski dan borbe protiv dijabetesa, na rođendan sir Fredericka Bantinga, jednog od ljudi zaslužnih za otkrivanje inzulina. Hollywood je od tog datuma proizveo ne baš mnoštvo filmova koji su u biti tek marginalno tretirali šećernu bolest. I imati u filmu lik koji boluje od dijabetesa čak samo i radi dramskog efekta je bolje nego ga nemati. Ali opet, postoji problem od preuveličavanja i iskrivljavanja simptomatologiju, a kako je riječ o Hollywoodu, najpoznatijoj tvornici snova, nije nužno da se ljudi okreću holivudskim filmovima u potrazi za vjernim prikazom bilo čega, pa tako i ozbiljne bolesti kakva je dijabetes.