Na margini ovogodišnje proslave Dana Republike Srpske
Vrhunac apsurdnosti bilo je nošenje zastave Republike Srpske na čelu svečanog defilea u Istočnom Sarajevu. Ona se, evo već po četvrti put, nosila naopako - kao i na defileu u Banjoj Luci 2018, 2020. i 2022. godine
Svaki put kada manji bosanskohercegovački entitet upriliči proslavu svog neustavnog rođendana, iznova se dobije potvrda o ispravnosti imena Apsurdistan, kojim su mnogi poznavaoci bosanskohercegovačke stvarnosti već poodavno “preimenovali” Republiku Srpsku. Kao da se čeka baš 9. januar da bi se, u nekoliko slavljeničkih dana, pokazala sva raskoš apsurda kojima ovaj entitet obiluje i koji su doveli do pomenutog preimenovanja. Ovog puta sa apsurdima se više nego prekardašilo.
Osveta Banjolučanima
A započelo je apsurdnom odlukom da se svečani defile, kao najmarkantniji dio proslave, izmjesti iz Banje Luke u Istočno Sarajevo. Ne treba neka posebna mudrost da bi se otkrilo ko stoji iza ove odluke. Nedvosmisleno je to Milorad Dodik, prvi u bosanskih Srba. Usput: ne da Dodik da se uz imenicu Srbin “kalemi” prisvojni pridjev bosanski. Srbin je Srbin, bez obzira na to da li je s one ili s ove strane Drine - kaže on. A razlog za ovu Dodikovu odluku je providan. Kazna je to za Banjolučane, kojima on nije baš prirastao k srcu. A možda i za njihovog gradonačelnika. Mada Dodik kaže da je logično da se svečani defile organizuje i u drugim gradovima i opštinama širom Republike Srpske. Čuj, logično - sada, nakon što ih je prethodnih pet održano u Banjoj Luci. Dakle, prema Dodikovom obrazloženju, možemo očekivati da će se jednog dana svečani defile organizovati i u, recimo, Kupresu.
Ko će ga znati, možda Dodik ovo svoje organizaciono umijeće prezentira i Vladimiru Putinu prilikom njihovog prvog susreta (rekoše, skorog) u Moskvi. Pa bi se onda moglo desiti da se čuvena devetomajska parada već ove godine premjesti s Crvenog trga u Moskvi u, najprirodnije bi bilo, Sankt Peterburg. A potom bi moglo i u druge gradove velike Rusije pa, zašto i ne, i one u Sibiru. Zanimljivo bi to bilo, zar ne.
Kriteriji na klimavim nogama
Kada je riječ o tradicionalnoj slavljeničkoj dodjeli odlikovanja institucijama i pojedincima, posebno odlikovanja najvišeg ranga, nastavljen je trend iz prethodnih godina: stranci su u prvom planu. Ovog puta je Dodik (jer on ih i dodjeljuje) bio baš izdašne ruke - u Banskom dvoru u Banjoj Luci dijelio ih je i šakom i kapom. Pravi šok, izuzev u “srpskom svetu” (termin Aleksandra Vulina), izazvala je dodjela najviše rangiranog entitetskog odlikovanja, Ordena Republike Srpske na ogrlici. On je dodijeljen Vladimiru Putinu, najizopćenijem svjetskom lideru današnjice, nalogodavcu razaranja Ukrajine, koje po obimu i žestini podsjeća na ono koje je provodio Hitler u Drugom svjetskom ratu. Šta će ova Dodikova blamaža donijeti njemu samom, a šta Republici Srpskoj, tek ćemo vidjeti. Ništa dobro, sigurno.
Nije Dodik kod dodjele zaboravio ni crkvene velikodostojnike. Patrijarhu srpskom Porfiriju dodijelio je Orden Republike Srpske na lenti. Dakle, poglavar Srpske pravoslavne crkve je ovo drugo u rangu entitetsko odlikovanje “zaradio” za manje od dvije godine, koliko je vremena prošlo od njegovog ustoličenja u Sabornoj crkvi u Beogradu. Da ovo, ipak, nije prekratak period za dobijanje tako visokog odlikovanja? No, o tome odlučuje Dodik. Po svemu sudeći, njegovo “pravilo” je da poglavarima Srpske pravoslavne crkve automatski pripadne orden prije nego prođu dvije godine nakon ustoličenja. Tako je, naime, svojevremeno bilo i s blaženopočivšim patrijarhom srpskim Irinejem, kojeg je Dodik odlikovao istim ordenom kao i Porfirija.
Ali, od obojice pomenutih crkvenih velikodostojnika “brža” je bila Ana Brnabić, koju je 2019. godine Ordenom Republike Srpske na lenti odlikovala Željka Cvijanović - nakon što je Brnabićka na funkciji predsjednice srbijanske vlade bila samo osamnaest mjeseci. Ipak, sve njih zasjenio je, zna se, Aleksandar Vučić. Njemu je Dodik 2018. godine dodijelio Orden Republike Srpske na ogrlici, a Vučić se tada na funkciji predsjednika Srbije nalazio, vjerovali ili ne, samo devet mjeseci. Na Dodikovoj brzini dodjele ordena Vučiću mogao bi da pozavidi i sam Jamajčanin Usain Bolt, svjetski rekorder u sprintu.
Pored dva pomenuta ordena, Dodik je dodijelio i četiri Ordena zastave Republike Srpske sa zlatnim vijencem. Taj orden je treći u rangu. Tri su pripala srbijanskim žiteljima, među ostalima i Siniši Mihajloviću (posthumno). Ovaj nedavno preminuli 53-godišnjak bio je poznati fudbaler i fudbalski trener. Veći dio igračke, a još veći trenerske karijere, Mihajlović je proveo u Italiji. Nikada, niti kao igrač niti kao trener, nije bio vezan za prostor Republike Srpske (a nije tu ni rođen), a ipak mu je dodijeljeno jedno od najviše rangiranih entitetskih odlikovanja. A za dodjelu ovog odlikovanja zakonska odredba kaže da se ono dodjeljuje za rad i izvanredne rezultate u poslijeratnom razvoju Republike Srpske, odnosno za rezultate i dostignuća od šireg značaja u afirmaciji Republike Srpske.
Mogao je Dodik, kada je već napravio presedan, da se sjeti i dvojice ili bar jednog od dvojice istinskih legendi banjolučkog (i ne samo banjolučkog) fudbala, koji su ovaj svijet napustili samo koji mjesec prije Mihajlovića. Za razliku od Dodika, njih dvojicu mnogi u Republici Srpskoj (napose u Banjoj Luci) dugo će pamtiti. Riječ je o nekadašnjim fudbalerima banjolučkog Borca, koji su bez premca u dugogodišnjoj klupskoj istoriji: Hasniji Fazliću (najviše postignutih golova, 390 na 515 utakmica) i Hikmetu Kušmiću (najviše odigranih utakmica, oko 650). Mogao im se Dodik smilovati pa im posthumno dodijeliti bar medalju.
Među Dodikovim laureatima našao se i Slobodan Stanković, kontroverzni vlasnik kompanije Integral inženjering iz Laktaša, inače Dodikov bliski saradnik. Za ovog biznismena kažu da je jedan od najbogatijih žitelja Bosne i Hercegovine. Inače, Stanković je na listi sankcionisanih pojedinaca Ministarstva finansija SAD-A. Stankovića je njegov jaran Dodik zakitio Ordenom zastave Republike Srpske sa zlatnim vijencem.
Orden Republike Srpske na ogrlici je dodijeljen Vladimiru Putinu, najizopćenijem svjetskom lideru današnjice, nalogodavcu razaranja Ukrajine, koje po obimu i žestini podsjeća na ono koje je provodio Hitler u Drugom svjetskom ratu
Dodikovo arlaukanje na svečanoj akademiji
Svečanoj akademiji u Sportskoj dvorani Borik u Banjoj Luci prisustvovale su mnoge zvanice, domaće i one iz “inostranstva” - iz Srbije.
Nije ostalo neprimijećeno da su sa proslave u
Banjoj Luci izostala dva srbijanska “pretplatnika” na devetojanuarska događanja u Republici Srpskoj: Ana Brnabić i Aleksandar Vulin
Kao grupa prednjačili su ministri u Vladi Srbije. Njih su “pojačali” i nezaobilazni predsjednik Skupštine Srbije te načelnik Generalštaba Vojske Srbije. A bio je tu i Vučićev sin Danilo - kraće, Vučić Jr. S tjelohraniteljima, naravno.
Nije ostalo neprimijećeno da su sa proslave u Banjoj Luci izostala dva srbijanska “pretplatnika” na devetojanuarska događanja u Republici Srpskoj: Ana Brnabić i Aleksandar Vulin. Njih dvoje su, inače, najveći zaljubljenici lika i djela Aleksandra Vučića. Kada o njemu govore, djeluje to primjetno degutantno.
Izostao je i sam Vučić. Ali, nije to prvi put da njega nema. Na proslavi ga nije bilo od one već daleke 2016. godine kada je bio u gradu na Vrbasu, tada kao predsjednik Vlade Srbije. Čudno je ovo njegovo odsustvovanje. Mada i nije, jer Vučić nije vučić, nego stari vuk. Neće on da u njegov CV bude upisano da je, kao predsjednik države, prisustvovao proslavi neustavnog praznika jednog entiteta u drugoj državi, ponekad i dodjeli odlikovanja ratnim zločincima (ovog puta i jednom potencijalnom ratnom zločincu). Međutim, on uvijek zamagli oči prekodrinskim (bosanskim) Srbima i pošalje im mnogoljudnu delegaciju - da time posvjedoči da su autohtoni (srbijanski) Srbi uvijek uz njih.
Svečana akademija je, po već uhodanom scenariju, bila uobičajeno “mirna”. Sve dok govornicu nije natkrilio On, glavom i bradom Milorad Dodik. Vrhunac njegovog ispraznog govora došao je na kraju, koji je bio sav u znaku ja pa ja. Tako je on iz sveg glasa arlaukao (Dodikov izraz za učenje ezana sa banjolučkih džamija): ja ne dam Republiku Srpsku, ja ne dam naš identitet, ja ne dam našu slobodu, ja ne dam da nas neko tlači, ja ne dam da nas neko ponižava. Šta o ovom Dodikovom nedavanju misle njegovi saradnici, Bog sami zna. Ima li u njemu i njihovog, pa makar i malog, nedavanja? Ili je to samo Dodikovo nedavanje, a oni su u tome samo statisti.
Kao po pravilu, na svečanoj akademiji se oglasi i neko od besjednika dovedenih iz Srbije, pri čemu se ne misli na srbijanske političare, koji su takođe uvijek tu da nešto kažu. Misli se na one druge besjednike - opet one iz Srbije. Tako se, na primjer, učesnicima svečane akademije 2017. godine obratio filmski režiser (ponekad i glumac, mada loš) Emir alias Nemanja Kusturica, čiji je govor bio takav da ga ni pas s maslom ne bi mogao pojesti. A onda je sljedeće godine tu ulogu imao glumac Lazar Ristovski, pa onda književnik Dragan Stanić. Mlađahni glumac Miloš Biković govorio je 2020.
Ovog puta opet je bio jedan glumac, Vuk Kostić. Bože, kao da u Banjoj Luci ili vascijeloj Republici Srpskoj nema nikoga ko umije da govori, kao da nema glumaca. Ima, svakako da ima, ali - kada je Dodik u pitanju - prevagu nad “domaće je bolje” ima “tuđe je slađe”. A što to više košta, nema veze: račun plaćaju poreski obveznici, a ne on. A zašto je besjednik po pravilu glumac, pitanje je za sebe. I još nešto: šta je s ljepšim polom, kada će on dobiti priliku da bude besjednik na svečanoj sjednici.
Ruske zastave špartaju Istočnim Sarajevom
Vrhunac apsurdnosti bilo je nošenje zastave Republike Srpske na čelu svečanog defilea u Istočnom Sarajevu. Ona se, evo već po četvrti put, nosila naopako - kao i u defileu u Banjoj Luci 2018, 2020. i 2022. godine. Drugim riječima, ona se nosila na isti način kako se nosi ruska zastava. Isto se desilo i s onom 527 m dugačkom entitetskom zastavom, koja se nakon svečanog defilea u Istočnom Sarajevu takođe nosila kao ruska zastava. Ona se, nažalost, tako nosila u Istočnom Sarajevu i prošle godine.
Zastava Republike Srpske i zastava Rusije jesu identične trobojke, ali se razlikuju po načinu kako se ističu i kako se nose. “Pravilo” je vrlo jednostavno: ono što je na zastavi Republike Srpske crveno, to je na zastavi Rusije bijelo, odnosno ono što je na zastavi Republike Srpske bijelo, to je na zastavi Rusije crveno (srednje polje je plavo kod obje zastave). Prema tome, kada je u pitanju zastava Republike Srpske, crveno polje je gore - kod horizontalnog isticanja zastave, a lijevo sprijeda gledano - kod vertikalnog isticanja te kod nošenja zastave. Kada je u pitanju zastava Rusije, to je onda, kako rekosmo, obrnuto: gore i lijevo sprijeda gledano je bijelo polje.
Nema logike da se pomisli da je naopako (rusko) nošenje zastave Republike Srpske smišljen čin, da je to rezultat više nego prenaglašenog proruskog raspoloženja - rusofilije, koja vlada u pomenutom “srpskom svetu”. Neće biti i nije valjda dotle došlo da je “košulja bliža od potkošulje” (Rusija od Republike Srpske). Mada ima takvih rusofila, za koje bi se s pravom moglo reći da su ustvari posrbljeni Rusi.
Zastava je najvažniji simbol državnosti. Zato bi, prije svih, političari u Republici Srpskoj, odnosno oni koji se najviše busaju u prsa “državnošću” (malo morgen) ovog entiteta i koji su opsjednuti isticanjem entitetske trobojnice (i gdje treba i gdje ne treba) morali da savladuju osnovno znanje o upotrebi ovog simbola. Ne bi im se, onda, mogli desiti ovakvi gafovi s entitetskom zastavom. Ne bi im se, naime, moglo desiti da se zastava nosi onako od frljoke pa da se na šest do sada održanih svečanih defilea na čak četiri zastava nosi naopako - kao ruska, a samo dva puta ispravno (2017. i 2019. godine), te da se u oba slučaja nošenja velike 527-metarske zastave ona nosi kao ruska.
A to osnovno znanje o upotrebi zastave oni, a s njima i organizatori svečanog defilea, mogli su steći da su, kad već Republika Srpska nema zakon o upotrebi entitetske zastave, samo zavirili u zakonske odredbe o upotrebi državne zastave majčice Srbije. Bilo da se radi o trobojki s grbom ili trobojki bez grba. Tu bi vidjeli da, čak i kod polaganja zastave podužno na odar, crveno polje mora biti na lijevoj strani sprijeda gledano. Da ne govorimo o internetu, kojim su mogli malo “prošarati” pa i tu naći odgovor na pitanje “kako isticati i nositi zastavu Republike Srpske”.
Nije ostalo nezapaženo, nego se čak ocijenilo i kao visok patriotski čin, da su se nošenju pomenute dugačke zastave ovog puta priključili i najviši funkcioneri Republike Srpske. Naime, na čelu te zastave u jednom trenutku su se našli Željka Cvijanović, Milorad Dodik, Radovan Višković... A društvo im je pravio Ivica Dačić, ministar u Vladi Srbije. Zaista je više žalosno nego skandalozno da su čak i oni nosili rusku zastavu, a pritom mislili da nose zastavu Republike Srpske. Na zdravlje im.
Može se postaviti i jedno hipotetičko pitanje: da li se slični gafovi sa zastavama mogu desiti i u drugim zemljama čije se zastave takođe razlikuju samo u načinu isticanja i nošenja? Može li se, recimo, desiti da predsjednik Irske nosi naopako okrenutu irsku zastavu, u kom slučaju je ona identična zastavi Obale Slonovače ili da predsjednik Poljske nosi naopako okrenutu poljsku zastavu, u kom slučaju je ona identična zastavi Monaka? Naravno da ne može.
Dakle, samo se u Apsurdistanu može desiti da se zastava, istina ne državna nego entitetska, na javnim manifestacijama nosi naopako, odnosno da se nosi tuđa zastava. I za kraj: s obzirom na to da uvijek ima nevjernih Toma, onih koji ne vjeruju čak ni vlastitim očima, uz ovaj tekst se prilažu fotografije koje pokazuju kako se u Istočnom Sarajevu nosila zastava Republike Srpske i kako se tamo negdje u Rusiji nosi državna zastava. Ima li razlike? Nema.