PLIK NA JEZIKU Otvaranje krvi na Starčevici
Bile su to batine svih batina, antologija najneočekivanijih šamarčina i divnih krošea praćenih debelim psovkama
Bio je maj ili juni 1992. godine. Mater, sestra i ja smo kod tetke u Banjoj Luci, u njenom stanu, u Kulama, na Starčevici. Ćaća je u Novom Travniku i čeka izlaz koji će doći godinu, godinu i po kasnije. Dani su takvi kakvi su, uglavnom napeti i nervozni. Uskoro trebamo iz Banje Luke u Prištinu, kod ujaka, pa dalje u Dalj, u Slavoniju, kod bake i dede, ali sve je to još daleko i put se ne vidi. Mati pali jednu za drugom i ne priča mnogo. Laka je na dreku i na svađu.
Peku i koža i uvreda
Toga prijepodneva bili smo sami u tetkinom trosobnom stanu. Čačkao sam nešto oko pogoleme linije pokušavajući, vjerovatno, da pronađem drugu stanicu, jer su mi dodijali Hari Mata Hari i Željko Samardžić. Pritisnuo sam nešto što nisam trebao (ili, zapravo, ništa stravično nisam uradio), muzika stade, a mati sunu na mene. Tukla me je dobrih deset minuta tražeći od mene da popravim ono što sam uništio. Tukla me je dok mi nije otvorila krv na nosu i na usnama.
Nikada prije nije digla ruku na mene (jeste jednom kaiš, nakon čega sam se histerično dao u bijeg, pa me je po čelu dokačila metalnim dijelom opasača, što sam joj uvijek poturao kao dokaz o njenoj krvničkoj naravi), niti me je mlavila poslije tog starčevačkog stradanja. Nije, vala, ni morala, jer su u te batine, vjerovao sam tada, stale sve batine ovoga svijeta koje bih mogao da dobijem od kolevke pa do groba. Bile su to batine svih batina, antologija najneočekivanijih šamarčina i divnih krošea praćenih debelim psovkama.
Batine su opasna alatka u rukama neodgovornih i surovih. Postoje oni koji ništa drugo i ne umiju osim da lemaju i marišu. Svaki razgovor počinju kaišem, svaku raspravu završavaju kuvačom ili prutom. To su upuvane siledžije i besprijekorni isljednici kojima je zakon u topuzu. I slučajne i namjerne greške kažnjavaju jednako: krvnički. Svezaće tri pandurska šamara i za slučajno razbijenu čašu i za prvu namjernu laž. Lekcije koje prenose potomstvu napisane su isključivo na žednim i raspričanim dlanovima.
Djeca svakako moraju s vremena na vrijeme postradati, ali i za to, kao i za sve ostalo na ovome svijetu, ima vrijeme. Valja znati kada treba tući, valja znati čime treba tući i valja znati gdje treba tući. Ne mlati se dijete za svaku sitnicu. Nekada se ne lema ni za svaku krupnicu. Ruku treba potegnuti u krajnjim slučajevima nužde. Kada se pod krovom raskomote laž i bezobrazluk. Onda treba biti srdačan i otvoren. Treba biti domaćin široke ruke i veselo dočekati nezvanog gosta.
Ne biva ni da se isto bije ono koje još nije pošlo u školu i ono koje sprema prijemni za gimnaziju. Šestogodišnjak može da se mlati slobodnije i komotnije, ne i snažnije, da bi meso zapamtilo lekciju dok je na kostima, petnaestogodišnjaka šamar mora da uvrijedi. Manji se plaše batina zato što bole, oni malo veći zato što ponižavaju. Odojčetu je svejedno da li ga kažnjavate u sobi tri sa tri ili pred dvadeset i pet svjedoka, dok će pubertetlije obećati i ono što se ne obećava samo da ne dobiju šta su zaslužili pred poznanicima, drugarima ili prijateljima.
Batine umaraju. I djecu i roditelje. Dijete se nakon pljuski povlači u sobu, navlači deku ili jorgan preko glave i gleda da zaspi što je moguće prije. Peku ga i koža i uvreda, a to iscrpljuje poput višečasovnog kentranja po grmečkim obalama. Suze i dalje pljušte, uzdasi se otkidaju u nepravilnom ritmu, otečena mjesta drhture poput pihtija. Ni roditeljima - ako su o sebi i pri sebi - nije lako: ćaća kune nekakve principe koji mu ne dozvoljavaju da oprosti grijehove, mati proklinje huju koja ju je uhvatila nakon što joj je sin sakrio dva keca iz matematike i jednog iz fizike.
Ali, i tu se znaju pravila i ovlašćenja. Djecu ne smije niko da bije osim onih koji ih hljebom hrane. Moja mater je jedared, više u šali nego u zbilji, pljusnula ujakovog sina po špicastoj zadnjici zbog nekakvog slučajnog krmačluka i to je dovelo do hladnog rata između naše dvije porodice. Ujak je poručio sestri da ona ima svoju djecu i njih može da mlati dok joj ruka ne padne s ramena, ali njegovu djecu niti je rađala, niti je hranila i na njih ruku ne može i ne smije potezati. Sukob je prekinut koju sedmicu kasnije, na dunavskim sprudovima.
Površine koje su najčešće sklone kažnjavanju - obrazi i stanoviti pozadinski predjeli - imaju svoj teritorijalni integritet. Debelo meso može da otrpi značajnu štetu, obrazi tek lakše nevrijeme praćeno slabijim udarima vjetra. Ustav garantuje da niko osim roditelja ne može nekažnjeno da povređuje te prostore. Do prije pola vijeka, možda i manje, ta ovlašćenja su imali i ujaci i stričevi i djedovi, a naročito učitelji i učiteljice, nastavnici i nastavnice, profesori i profesorice, ali to je vrijeme minulo.
U tim danima, u danima kada je po djetetu mogao da se džilitne kako je ko htio, bilo je svakojakih običaja. Moja mater i njen brat su morali sami da biraju šibu kojom bi ih baka potom mlavila. Pola sata bi lutali po novotravničkim parkovima tražeći prut koji se neće prebrzo slomiti i koji neće predugo trajati. Mati mi je pričala, a ujak potvrđivao, da ih je baka
Postoje oni koji ništa drugo i ne umiju osim da lemaju i marišu. Svaki razgovor počinju kaišem, svaku raspravu završavaju kuvačom ili prutom
mlatila čim je stigla i da je njen favorit u prevaspitavanju raspuštene bande bio - klofač. Sa druge strane, koja nije još do kraja ispitana kako treba, tadašnja su djeca možda postajali bolji ljudi, ali to tek treba da se dokazuje.
Majčinski strahovi
Mati me je samo jednom, kako rekoh, namlatila, ali to su bile batine koje su više trebale njoj, nego meni. Meni, ako ćemo pravo, nisu trebale uopšte. Ali, čovjek često ne dobije sve što mu pripada, što će reći da mu u krilo još češće padne ono što nije zaslužio i to je tome tako. Nisam bio sklon zijanima, niti se krvolok u materi ikada više budio, ali sam na vrijeme izvadio životno osiguranje. Deda, naime, nije dozvoljavao da se na djecu, a ja sam, bar tada, bio njegovo omiljeno dijete, podigne glas, a kamoli šapa. Mati bi me povremeno, u prolazu, više protiv uroka nego po zasluzi, ćušnula po glavi, što bih ja uredno prijavljivao njenom ocu.
- Vesna, nemoj da to više čujem. Nemoj, inače ćemo se posvađati, govorio je deda. Deda koji nije govorio ni često, ni mnogo. I Vesna zaista nije. Jednom sam je, nema tome mnogo, zamolio da mi sveže šamarčinu, čisto da dâ sebi oduška i da naplati sve one majčinske strahove o kojima sin obično ne zna ništa. Bila je to šamarčina u kojoj smo uživali i ona i ja. Ne ponovilo se.
Crkva sv. Marije Magdalene jeste izuzetno značajna jer je uistinu vrijedan spomenik tog perioda na prostoru kontinenta
Č azma sa svojom crkvom sv. Marije Magdalene uključila se na Kulturnu rutu Vijeća Europe Transromanica kao prvi hrvatski lokalitet. Živopisni, romantični grad Čazma udaljen je 60 km od Zagreba, ima oko 7.000 stanovnika, nalazi se u Bjelovarskobilogorskoj županiji. Romanička crkva sv. Marije Magdalene u samom središtu grada datira s početka 13. stoljeća i jedna je od najznačajnijih i najbolje očuvanih srednjovjekovnih crkava na prostoru kontinentalne Hrvatske.
Razvoj turizma
Transromanica je posvećena promociji europske romaničke umjetnosti i arhitekture te razvoju turizma s ciljem podrške održivom regionalnom i gospodarskom razvoju. Nositelj hrvatskog članstva na ruti Transromanica je Centar za kulturu Čazma - Gradski muzej Čazma. “Ovo je iznimno važno za Čazmu kao manju urbanu sredinu koja ima bogatu srednjovjekovnu povijest, o kojoj danas i svjedoči velebna crkva sv. Marije Magdalene kako bi se našla na kulturnim kartama baštine ne samo Hrvatske nego i Europe jer time smatramo da ćemo privući određeni broj i domaćih i stranih gostiju. Čazma nije razvijena turistička destinacija, međutim, ima puno potencijala”, kaže za Oslobođenje ravnateljica Centra za kulturu, povjesničarka umjetnosti Maja Cepetić Rogić.
Posebno ističe dolazak direktorice Kulturne rute Transromanica Annemarie Schmidt u Čazmu, gdje je prisustvovala konferenciji u okviru koje je potpisan Statut, čime je Čazma i formalno zadovoljila sve uvjete kako bi bila članica ove prestižne Kulturne rute. Na pitanje što su uvjeti, odgovara da je cijeli postupak tekao kroz veći dio 2022. godine, a uvjeti su prvenstveno da se mora pripremiti opsežnija dokumentacija. “Aplikaciju onda pregleda Znanstveni odbor same rute i nakon što su oni dali odobrenje, u rujnu smo imali predstavljanje ispred Generalnog vijeća Kulturne rute Transromanica i dobili potvrdu da je sve prihvaćeno, da ćemo od 1. siječnja 2023. postati članica rute.”
Ruta je promotor europske romaničke umjetnosti i arhitekture te zajedničkog naslijeđa 10 europskih zemalja. “U samoj ruti sudjeluje 10 europskih zemalja, ima gotovo 30-ak lokacija. S obzirom na to da smo prvi hrvatski lokalitet, važno je istaknuti da osim Hrvatske u široj regiji tu je i Srbija sa svoja 4 lokaliteta izrazito važna u kontekstu europske umjetnosti. Rumunjska također ima svoje lokalitete, na ruti su i općepoznati zapadnoeuropski lokaliteti koji se nalaze u Španjolskoj, Portugalu, Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, Austriji i, što nas veseli, u jugoistočnom dijelu Slovačke s kojima imamo izrazite paralele ne samo u povijesnom nego i u umjetničkom kontekstu.”
Govoreći o njezi i čuvanju kulturno-povijesne graditeljske baštine u svijesti ljudi, ali i u praksi, ravnateljica Cepetić Rogić naglašava ulogu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. “Mi kao Centar za kulturu ponajviše skrbimo o pokretnoj baštini, o predmetima koje čuvamo u okviru naših muzejskih zbirki, no posvećujemo se i baštini koja je nepokretna, a nalazi se u samoj urbanoj sredini. Crkva sv. Marije Magdalene jeste izuzetno značajna jer je uistinu vrijedan spomenik tog perioda na prostoru kontinenta. Treba imati na umu da se mnogo toga u srednjem vijeku gradilo od drveta i to je dominantan materijal ovih prostora, tako da je jako malo toga ostalo sačuvano jer je malo toga bilo građeno u čvrstom materijalu kao što je naša crkva u opeci. Svakako treba istaknuti Ministarstvo kulture RH, koje ponajviše financira obnovu crkve. Moram reći da obnova traje od 90-ih, to je sad već 30 godina da se crkva postepeno obnavlja. Nadamo se kroz nekih 5 godina da bi obnova trebala biti kompletno gotova. To sve ide polako, jer su potrebna velika sredstva za obnovu ovakvih spomenika.”
Arheološki lokalitet
Osim crkve, u Čazmi, u samom središtu grada, nalazi se veliki arheološki lokalitet srednjovjekovne utvrde zagrebačkih biskupa. “Koji se već 10-ak godina sustavno arheološki istražuje i konzervira. Tako da se nadamo da ćemo imati kroz nekoliko godina još jednu atrakciju koju bi trebala pratiti i sama zgrada Muzeja smještena na tom lokalitetu koji će onda kroz svoj postav i pričati o samom značaju Čazme, posebice u srednjovjekovnom periodu kada je bila pomoćno sjedište Zagrebačke biskupije i rezidencija zagrebačkih biskupa”, zaključuje ravnateljica.