Muslimani u SFRJ, od malog do velikog M
Iva Lučić: “U ime nacije. Politički proces valorizacije (priznanja?) Muslimana u socijalističkoj Jugoslaviji (1956-1971)”. Uppsala: Acta Universitatis Upsaliensis 2016. (Studia Historica Upsaliensia, 256), 335 str.
Komunistički režimi gledali su nacije kao zauvijek nadiđene pojave, koje bi u novim “državama spasa” brzo izgubile na značenju. Takav stav, koji se pokazao netočnim, nije zastupao samo Gorbačov u svojoj analizi kasnosovjetskog nacionalizma. Također je i u Titovoj jugoslavenskoj Federaciji pogrešno procijenjen razvitak nacionalnih država Slovenaca, Hrvata i Srba. Znatno se kompliciranijim, iz perspektive Beograda kao političkog centra, pokazao slučaj muslimanske nacije u Bosni koja se, umjesto na jeziku, bazirala na religiji.
Bošnjački identitet
U početnim godinama Federacije Muslimani su tretirani kao “nacionalno neopredijeljeni”, ali, već nekoliko godina prije proglašenja Ustava iz 1974. godine, Savez komunista Jugoslavije promijenio je svoj stav te proglasio Muslimane kao zaseban narod. Iva Lučić u svojoj knjizi polazi od dva evidentna,alidosadaotvorenapitanja: prvo, zašto i kako je uslijedila ta politička promjena, i drugo, pitanje provedbe društvenih interesa i uvjerenja u jednopartijskom sistemu.
Historiografija je o ovoj temi do sada bila pod jakim utjecajem istraživanja procesa stvaranja nacija koje je dominiralo 1980-ih godina: u žarištu interesa ponajviše je bila tema nastajanja bošnjačkog identiteta, kao i tome pripadajući javni diskursi o identitetu i statistike iz popisa stanovništva. Pritom se pitanju priznanja tog identiteta od partije u Beogradu pridavao sasvim marginalan značaj ili se pak tretiraoteleološkominterpretacijompartijske politike međunacionalnih odnosa. Za razliku od takvih pristupa, Lučić se posvećuje internom partijskom procesu donošenja odluke (priznanja Muslimana kao zasebnog naroda) u Sarajevu i Beogradu, pri čemu proširuje horizont istraživanja uzimajući u obzir i stavove drugih republičkih rukovodstava, kao i Muslimana van “matične” republike.
Hvalevrijedna je činjenica da se autorica ne upušta u teorijske vratolomije. U prvom poglavlju, posvećenom metodologiji, autorica predstavlja izvore te “framing” i “political opportunity structure” (povoljne političke strukture), kao i ključne koncepte za analizu iako njihov opis ostaje pomalo oskudan.
Teorijski ambiciozne knjige često oskudijevajuuempirijskojanalizi.no tonijeslučajsovim pionirskim djelom u kojem autorica, pored brojnih arhivskih dokumenata iz partijskih
Može se zaključiti da je mlada istraživačica bosanskog porijekla na švedskom sveučilištu uspjela napisati rad koji ispunjava sve znanstvene kriterije akademske zajednice njemačkog govornog područja
arhiva u Beogradu i Sarajevu, koristi i znanstvene radove iz tog vremena, popise stanovništva i medijske izvore.
U drugom poglavlju autorica predstavlja stanje istraživanja jugoslavenske nacionalne politike, gdje se, pored literature na engleskom jeziku, ona referira i na istraživanja na njemačkom jeziku, što bi u jednom američkom radu bilo sve drugo negoli po sebi razumljivo.
Kronološka struktura rada je logična i predstavlja promišljen i pragmatičan pristup.
Uranimgodinamakomunističkejugoslavije dominiralo je shvaćanje da će se nacionalno pitanje riješiti sukcesivnim spajanjem nacija (kao npr. srpske i hrvatske nacije) u jugoslavensku političku naciju. U slučaju “neopredijeljenih” muslimana očekivalo se da se oni opredijele kao Srbi ili Hrvati ili pak vremenom spoje u jugoslavensku zajednicu. Lučić na vrlo lijep i jasan način pokazuje u trećem poglavlju svoje knjige kako je politički kadar u Sarajevu sredinom 1950-ih godina koristio priliku da u sklopu kritike, koju je Beograd sve jače isticao prema hrvatskom, slovenskom i srpskom nacionalno-ekskluzivističkomponašanju,iznesesvoje kritike tadašnje politike prema Muslimanima da se ”nacionalno opredijele” kao Srbi ili Hrvati. Upravo putem tih beogradskih rasprava stvorile su se prve mogućnosti za artikuliranje političke ideje o muslimanskoj naciji a da to beogradsko vodstvo niti je planiralo niti htjelo. Pri tome autorica ne upada u zamku da stilizira taj događaj kao početak jednog unaprijed predodređenog “masterplana”. Naprotiv, ona pokazuje kako su ti prvi pokušaji tematiziranja pitanja političkog statusa Muslimana često bili nekoordinirani i s otvorenim krajem. Jedan od rezultata također pokazuje da su cifre i statistike popisa stanovništva bile manje objektivni rezultat stvaranja muslimanske nacije, nego su umjesto toga stvarale političke fakte ili su pak često bile politički upravljane.
Politička činjenica
Još jedan karakterističan potez te oštre, i ujedno suptilne analize, jest kada autorica pokazuje kako je bosansko rukovodstvo uvođenje etničke kategorije “Musliman” u popisu 1961. godine umjesto dotadašnje kategorije “Jugoslaven nacionalno neopredijeljen” uspjelo zahvaljujući činjenici da rukovodstvo u Beogradu tom pitanju tada nije pridavalo veliko značenje te se nije time ni bavilo, što je otvorilo mogućnosti za provedbu te političke promjeneodbh.republičkogrukovodstva. Nakon što se četvrtina muslimanskog stanovništva izjasnila kao Muslimani u etničkom smislu, taj se diskurs pretvorio u političku činjenicu.
(Ovaj prijevod recenzije autora Wim van Meursa izvorno je objavljen u časopisu Südostforschungen, Regensburg, svezak 75/2016, str. 301-303, pod naslovom: Im Namen der Nation. Der politische Aufwertungsprozess der Muslime im sozialistischen Jugoslawien (1956-1971). Ovo je skraćena verzija recenzije; Prim. prev.)
Italija je duboko uključena u podršku procesu nacionalnog pomirenja i želi biti vodeći akter u poboljšanju budućnosti mladih sa Zapadnog Balkana, a posebno iz BIH
društvenom kohezijom, istakao je ambasador.
Objasnio je da je takav pristup direktno u vezi sa tradicionalnim i odlučnim opredjeljenjem Italije da podrži put BIH ka evropskim integracijama, koje su krunisane odlukom Evropskog vijeća prošlog decembra da BIH dobije status zvaničnog kandidata za EU.
- Vjerujemo da je ovaj korak priznanje evropskih ambicija naroda i civilnog društva ove zemlje, te da može predstavljati i veliki poticaj njenim vlastima da dalje nastave s reformskim procesom (ne zaboravimo da je jedan od 14 prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije o zahtjevu BIH za članstvo u Euupravostvaranjeokruženjapogodnog za pomirenje), istakao je ambasador i dodao da Italija čvrsto vjeruje da su mladi ljudi budućnost ove zemlje te da je ključno krenuti upravo od njih i ulagati u njihove vještine i kompetencije kako bi se podržala budućnost BIH.
Mostovi saradnje
Podsjetio je na to da su, u tom kontekstu, bili i domaćini Foruma mladih EU - Zapadni Balkan u Rimu u novembru prošle godine.
-Zaista,vjerujemodamladistudenti i ljudi sami mogu stvarati i biti mostovi (kao što zagovara projekt Brigde koji provodi UNDP), a ne barijere: mostovi saradnjeidijaloga,svijestiiotvorenosti, međusobnogpovjerenjaizadovoljstva u otkrivanju karakteristika drugih i raznolikosti, rekao je ambasador i dodao da ukupna vrijednost predstavljenih inicijativa iznosi više od milion eura.
Istakao je da se radi o vrlo opipljivoj cifri koja pokazuje važnost koju Italija daje Bosni i Hercegovini i ulaganja koja je Italija spremna investirati u budućnost BIH.
- Cilj nam je jačanje naše uloge primarnog partnera ne samo ekonomski već, prije svega, politički, kulturološki i društveno kako bismo pokušali biti referentna tačka u približavanju BIH Evropi, zaključio je ambasador Marco di Ruzza.