Dobri ljudi
Za one koji ne znaju, Perica je svećenik, slikar, akademik sa nebrojenim priznanjima i nagradama koje svjedoče o jednom ispunjenom životu
Nekada,ehnekada,koliko sam samo puta stajao pored Bristola, mislim da znam i tačku gdje sam nestrpljivo cupkao željno iščekujući da se pojavi moja Mirjana. A preko puta se nalazila kafana Dubrovnik u koju me je znao odvesti moj, više mi je bio kao nekakav stariji brat i zaštitnik, Muradif Brkić Mufta. Tu je pjevala njegova tadašnja djevojka, a kasnije supruga Hanka Paldum i bili su to počeci jedne velike, slavne karijere. Nema odavno te kafane te noći saznat ću da nema odnedavno ni mog Mufte, mangupa, boema, ali i čovjeka nježne duše kao kod kakve krhke djevojčice.
Željka i Diki vode me na neki dernek u Vilsonovoj, ulazimo u veliki prostor meni nepoznatog restorana gdje mladići pripremaju binu, isprobavaju instrumente i čekaju svoje vrijeme kada će početi sa svirkom. U međuvremenu stolovi se popunjavaju, diskretna svjetlost otkriva lica uglavnom neke nove mladosti i sve neodoljivo počinje da me podsjeća na neka davna vremena kada smo u istim ovakvim prostorima trošili sokove naše mladosti, nazdravljajući, plešući i pjevajući. I evo razbarušene mladosti i pjesama Indexa, Keme, Čole, Pušenja, lelujaju tijela i ruke, plešem sa Željkom, na trenutak zažmirim i zahvaljujem velikodušnom nekom. Jer, dok se ovdje bude moja mladost i radost, nema mi Mufte niti tolikih likova pokopanih na brojnim sarajevskim grobljima. A bili smo đaci iste škole, stanovnici iste ulice i grada, bili smo generacija, a njih sada nema. U valovima se smjenjuju nostalgija, tuga, radost i gotovo ushićenje. Dobro veče, drago moje Sarajevo!
Sutradan je po ulicama bio prostrt vlažni tepih i u neki popodnevni sat, kad je tama počela padati, zaputih se u crkvu Sv. Ante. Idem da pozdravim oca Barišu, uradim to često za svojih boravaka u gradu moje mladosti, a ovoga puta želim mu reći da sam pisao o njemu. Pred velikim vratima koja je već napola bio otvorio stajao je stariji svećenik u franjevačkom habitusu. Pozdravih ga i zaustavih u namjeri da uđe u prostor gdje se nalazi i velika soba u kojoj sam toliko puta pio kafu sa ocem Barišom.
”Ja sam Toni Skrbinac, novinar i pisac, i želio bih vidjeti oca Barišu.”
Začuo se tihi, blagi glas svećenika: “On vam je sada zauzet i biće ovdje za dvadesetak minuta, ako možete, sačekajte”. I opet je krenuo da otvori vrata, ali u meni se iznenada probudila želja da nastavim razgovor.
”Znate, ja sam oca Barišu upoznao kao mladi novinar...” I onda sam prepričao ne samo tu zgodu nego i dodao kakve lijepe uspomene nosim na ove prostore.
”Ja sam Perica Vidić, možda ste čuli i za mene.”
Oooo, kako da nisam čuo. Tek sada probudila se moja želja da nastavim razgovor sa ovim krhkim čovjekom tihog, blagog glasa. Pa to je moj komšija Perica, stanovnik Huremuše ulice, kojom sam svaki dan išao u školu, a nebrojeno puta zastao diveći se tajanstvenom dvorištu u kojem su se bohotile ruže i razno, brižno njegovano cvijeće. Saznaću ja te večeri puno o životu Perice Vidića. A evo kako.
”Mogu li vam pokloniti svoju monografiju?”, upitao me je u jednom trenutku.
Spustili smo se zajedno stepenicama do crkvene knjižare, on je zakratko ušao i iznio veliku, tešku u najlon upakovanu knjigu.
”Evo, izvolite iz ove knjige saznaćete nešto više o meni.” Napolju je već bila potpuna tama, a mene je, ma koliko to patetično zazvučalo, obasjalo svjetlo jedne ljudske duše. Čim sam došao u svoju sobu, potrgao sam najlon s radoznalošću kakvom dijete otvara neku kutiju sa poklonom i krenuo da čitam, gledam i listam život Perice Vidića.
Sutradan sam opet bio kod njega. Ovog puta naoružan znanjima koja su rađala i postavljala mnoga pitanja pred dobrodušnog čovjeka. Rekao sam već, ali ponoviću, gledao me svjetlom dobre duše i govorio tihim, blagim glasom koji je oblikovao rečenice što su držale moju pažnju kao što može držati naprimjer interesantan profesor radoznalom učeniku. Govorio mi je Perica o svom djetinjstvu, brojnoj obitelji, odrastanju u okolini koju su krasile komšijska ljubav i poštovanje. Govorio je jezikom anegdota koje su me čas nasmijale, čas probudile vlastite uspomene ta opisivao je kraj i ljude koji pripadaju i mojoj mladosti... Zapazio sam da je opisujući teška, olovna vremena i manje i veće drame kojima je svjedočio njegov život uspio ne izgovoriti niti jednu ružnu riječ o ljudima. Kao recimo kada je nakon velike mature trebao ići na studij u inostranstvo, pa dolazio i dolazio po pasoš, a “oni su mi uvijek rekli dođite za mjesec dana”.
”Perice, kako to da uvijek s razumijevanjem i ljubavlju govorite o ljudima? Kao da ste imali uvijek dobra iskustva s njima?”
”Znate, ja kada sam god doživio kakvo razočarenje, recimo kad je neko bio nepošten prema meni ili mi nešto slagao, ja sam ti pamtio, ali nisam okrenuo glavu od takvih ljudi. Ne, ja sam samo u budućim kontaktima bio prema njima malo više, kako da kažem, rezerviran.”
Za one koji ne znaju, Perica je svećenik, slikar, akademik sa nebrojenim priznanjima i nagradama koje svjedoče o jednom ispunjenom životu. A zahvalan sam mu, između ostalog, što me je svako malo podsjetio na čovjeka o kojem sam toliko pisao, a uvijek mi se čini da nisam dovoljno... na Ismeta Ajanovića, slikara naivca i dobričinu kakvu nikad prije, ni poslije nisam sreo. Kad mi je Perica pričao o klicama svog slikarskog talenta koje su se pojavile gdje drugo no u osnovnoj školi, opisao je događaj u kojem učiteljica nije mogla da vjeruje da je taj dječačić nacrtao sliku livade i krave koja pase. Pa ga je malo i za uho potegnula i odvela pred tablu gdje je on ponovo crtajući istu sliku, dokazao da je on uistinu autor. Učiteljici je bilo neprijatno i priznala je svoju grešku. A Ismet je imao nešto drugačiju anegdotu. Isto tako u osnovnoj školi ispunio je likovni zadatak uradivši ga baš onako iz srca i kako to mogu daroviti učenici. U njegovom slučaju učiteljica je došla do njegove klupe i kako mi je pričao Ismet: “Ona je izuzela moj rad, a ja sam nju onda nepovoljno pogledao. Onda je ona to primijetila i rekla mi: ‘Ismete, vratiću ja tebi tvoj rad, hoću samo da ga pokažem u zbornici’”.
Anegdota koja je probudila asocijaciju po sličnosti. A Perica i Ismet izrasli su u žanrovski različite slikare i mnogo toga je u njihovim životima različito, a ja nekako osjećam da su toliko, toliko slični. Nažalost, ne umijem naći riječi kojima bih opisao emociju i instinkt koje su mi probudili ova dva čovjeka, a koji bi potvrdili moje mišljenje.
Zarad književnih puritanaca želim još samo da kažem da su ovo bile reminiscencije i refleksije nastale tokom proteklih desetak dana druženja sa mojim gradom. A kao i uvijek, srećom sam sreo neke nove likove dobivši od njih pravo malo književno blago. Sa nadom da ću ga znati iznijeti pred čitaoca obećavam zanimljive priče.