Nervoza u ime nacije i države
Za razliku od dosadašnjih tekstova u Oslobođenju, koji nisu bili pretjerano polemički, ovaj to neće moći izbjeći. I to ne iz razloga što me osobno nešto pogađa ili ne, nego zbog toga što društvena atmosfera postaje toliko nesnošljiva, da je pravo pitanje razmišljaju li o njenim posljedicama oni koji je takvom stvaraju.
Dakle, prije točno sedam dana u prepunom Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine održana je promocija sjajne knjige Ive Lučić “U ime nacije - Politički proces revaloriziranja Muslimana u socijalističkoj Jugoslaviji (1956-1971)”, na kojoj sam bio jedan od govornika. Što je u startu zasmetalo Emiru Suljagiću, čovjeku koji mi je odrekao pravo da išta govorim o muslimanima. Sve zbog toga što sam u intervjuu za Documentin projekt Osobna sjećanja, koji je sniman prije točno deset godina, rekao da mi je nepodnošljiv i da mi se gadi poslijeratni Mostar. U tom intervjuu, na kojeg danas ne bih tako odgovarao, jer sam se s tom gorčinom i bijesom izborio i zbog kojeg mi je žao jer sam sigurno pogodio mnoge ljude i njihove osjećaje, barem sam deset minuta govorio o tome da mi smetaju i monumentalni križ na Humu i megalomanski novi zvonik franjevačke crkve i to što svi idu na misu i na koncu to što su se odjednom u gradu pojavile mlađe pokrivene djevojke. Ovdje ću ponoviti još jednom kako sam davno osvijestio svoju tadašnju isključivost, kako danas ne bih tako govorio, niti smatram da ljudima treba bilo što braniti ili ih gledati s nepoštovanjem zato što su drugačiji od mene. Međutim, interesantno je kako je to u nacionalističkoj javnosti iščeznula činjenica da sam puno grublji i opširniji bio kad sam govorio o novim katoličkim simbolima, a ostao je zaključak kako ne podnosim muslimane. Zaključak koji se periodički širi po društvenim mrežama, što je uvijek pogodno za novi ciklus prijetnji. I to se širi od ljudi koji svaki dan histeričnim govorom, bijesnim statusima i vlastitom isključivošću truju atmosferu u javnosti i podupiru nacionalnu netrpeljivost, o meni koji sam svih ovih godina javno prisutan i s izuzetkom tog razgovora, nikad ništa u smjeru potpirivanja strasti nisam napisao ili rekao. Upravo suprotno štoviše. I nisam, naravno, jedini kome se lijepe etikete i uvrede jer mnoge nerviraju moji politički stavovi. No, na to ću se vratiti nešto kasnije.
Sve ovo pišem jer je iz te atmosfere isključivosti i nervoze došlo i čitanje onoga što sam rekao na promociji, pri
Prvo ti se zalijepi etiketa da mrziš jedan narod, onda netko drugi dođe i kaže kako zloupotrebljavam promociju, da bi treći zaključio kako sam ustaša koji dijeli BIH, a masa to spremno dočekala vilama
čemu me stanoviti Fuad Đidić na tačno.netu čak optužio da sam zloupotrijebio knjigu Ive Lučić da bih iznio svoje netočne stavove. A ti, navodno netočni, stavovi su oni da Bosna i Hercegovina jeste proizvod Komunističke partije Jugoslavije, da je dugo vremena imala neravnopravan gotovo provizorni status i da je muslimanska nacija stvorena odlukom odozgo nakon puno rasprava i nakon što je centralističko i identitetsko jugoslavenstvo poraženo na višem nivou. Sve ovo piše u samoj knjizi i, uostalom, jeste činjenica, ma koliko neki sebe voljeli uvjeravati u priče o hiljadugodišnjoj državnosti i o tome kako im vlastita nacija ima višestoljetni kontinuitet. Nacije su suvremeni politički konstrukti koji zahtijevaju ozbiljan politički rad, kojeg su pak u slučaju Muslimana odradili komunisti.
Moj jedini autentičan prilog raspravi o knjizi bio je taj da sam javno postavio pitanje je li Bosna i Hercegovina takva kakva je napravljena, s ravnotežom triju naroda, moguća izvan socijalističkog okvira ili nije moguća, na šta sam rekao kako bih osobno volio da jeste, ali da me stvarnost već trideset godina demantira. Čitavo sam izlaganje zaključio tezom da su masovni antiratni prosvjedi u Sarajevu pred sam početak rata bili završni čin plemenite tragedije ideje jugoslavenstva, što je autoru također zasmetalo. A ja i sada tvrdim da bih s tim ljudima koji su do zadnjeg dana, dok nisu po njima počeli pucati snajperima, ostali vjerni jednoj utopijskoj i plemenitoj ideji, uvijek otišao makar i glavom kroz zid za takvu građansku državu, dok s ovima koji danas to zagovaraju ne bih išao nigdje ni u ludilu.
I to nas dovodi do posljednjeg. Iskoristivši ovaj Đidićev tekst i preuzevši citate o onome što sam govorio, Nenad Filipović je zaključio kako sam ustaša koji zagovara velikohrvatski državni projekt i podjelu Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije i da se preporučujem Čoviću i Schmidtu, što je opet poslužilo bijesnoj masi da odobrava takve zaključke po društvenim mrežama.
Dakle, da se vratimo kronologiji. Prvo ti se zalijepi etiketa da mrziš jedan narod, onda netko drugi dođe i kaže kako zloupotrebljavam promociju, da bi treći zaključio kako sam ustaša koji dijeli Bosnu i Hercegovinu, a masa to spremno dočekala vilama.
Prava je istina da Bosnu i Hercegovinu dijele oni kojima je svatko tko se ne slaže s onim što zagovaraju ustaša i uzpovac, makar sve što je u životu radio i govorio bilo protiv te ideje i protiv politike Franje Tuđmana uostalom. Ustaše su, po takvima, prvo bili Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović i Željko Ivanković, pa su to onda postali Drago Bojić i Slavo Kukić, zatim su među takve upisali i Ivu Komšića, Marka Tomaša i Ivicu Đikića, uzpovci su im i Selvedin Avdić i Tarik Haverić, a evo sad sam i ja ustaša.
Bilo bi smiješno da nije usmjereno protiv bilo kakve ideje zajedničke Bosne i Hercegovine i protiv slobode misli i govora.