Svjetski odnosi na istorijskom razmeđu
Bliži se godišnjica ruske agresije na Ukrajinu i koliko se god kraj rata iz ove perspektive i ne nazire, na globalnom nivou uveliko se vodi debata o tome šta poslije. Na Balkanu, posebice u Bosni i Hercegovini, čini se da još nije sazrelo ni shvatanje kol
Kad sam u maju 1984. godine preuzeo dužnost saveznog sekretara za inostrane poslove SFRJ, tek su se nazirali neki mali znaci da bi u odnosima SSSR SAD, između dva bloka, moglo doći do otvaranja dijaloga, popuštanja zategnutosti i početka pregovaranja. U godinama koje su nailazile pokazalo se da i međublokovski, i unutarevropski, i svjetski odnosi taj proces čine neizbježnim. To je postalo pitanje angažovanja mnogih zemalja - najvažnije teme razmjene mišljenja između državnika, stvaralo se time raspoloženje koje se pretvaralo u pritisak da se ti procesi učine trajnim. Bila je to redovna tema razgovora koje sam tih godina vodio sa ministrima inostranih poslova i šefovima vlada i država sa kojima sam se sretao, to je bio bitan dio našeg spoljnopolitičkog angažovanja u bilateralnim susretima, u Pokretu nesvrstanih zemalja, u procesu Konferencije o bezbjednosti i saradnji evropskih zemalja (KEBS-A) i Ujedinjenim nacijama. O toku ovog procesa, događajima koji su se odigravali u njegovom trajanju, biće dosta riječi u opisu susreta i sadržaja razgovora sa·državnicima tog vremena. Za potpunost slike tog procesa korisno je, kao uvod, pomenuti neke ocjene i činjenice.
Ujesen 1984. godine, tokom zasjedanja Generalne skupštine UN-A, došlo je, nakon dužeg prekida, do dva duga razgovora izmeđusovjetskogministraandrejagromika i američkog državnog sekretara Georgea Shultza, a onda do susreta predsjednika SAD-A Ronalda Reagana i Gromika. Razgovaralo se u ova tri susreta 9 sati.
Gomilanje nuklearnog oružja
Reagan je u govoru pred Generalnom skupštinom UN-A - za razliku od ranijih godina - bio pomirljiviji, odmjereniji,nudiojedijalogsssr-u,dokgromiko nije bio nimalo manje standardno krut sa uobičajenim negativnim ocjenama. Tog dana, kada je govorio Reagan (24. IX 1984), imao sam susret sa Gromikom. S vrata, čim smo se pozdravili, pitao me je da li sam pratio zasjedanje i slušao govor Reagana, a kad sam odgovorio potvrdno, rekao je: “Znači, slušali smo ga zajedno” i počeo o svojoj ocjeni govora. Kazao je da ga taj govor nije nimalo inspirisao, niti u ma čemu zadovoljio. Od početka do kraja ovog dijela razgovora bio je konsekventan u negativnoj ocjeni i sumnji da je to predizborni govor (predstojali su u novembru izbori za predsjednika SAD-A), tvrdio kako su riječi jedno, a realnost drugo.
Kad sam govorio o raspoloženjima kojajetajgovorizazvaoirekaokakoseu kuloarima UN-A široko vrti pitanje “da Ii će drug Gromiko mijenjati svoj govor poslije govora predsjednika Reagana” kogajetogdanačuo,odgovorioje:“ne, mi ne gradimo politiku od trenutka do trenutka”.poslijesuuslijedilipomenuti razgovori između njega i Shultza, a potom Reagana.
Otimrazgovorima,poslijekojihsam imao susret sa Shultzom (2. X 1984), ovaj mi je rekao: “I ja i Gromiko smo uvidjeli da veliki broj nuklearnih raketa predstavlja najveći problem čijem rješavanju treba pristupiti. Ostalo je da se riješi na koji način i po kojoj formuli to činiti”. Kazao je da će nastaviti kontakte “svim diplomatskim kanalima”. Bilo je to prvi put tako zajednički izraženo shvatanje o bezizlazu daljeg gomilanja nuklearnog oružja i nagovještaj nadolazećeg shvatanja da postaje problem šta sa tolikim nuklearnim naoružanjem koje se ne može upotrijebiti, a njegovo postojanje predstavlja ne samo teret nego i najveću opasnost.
Naime,trebasepodsjetitidajedecenijama trajala trka u naoružanju: oružane snage u svijetu su tada brojale 22 miliona ljudi, 120.000 tenkova, 46.000 aviona, 7.000 ratnih brodova, samo u Evropi je bilo 10.500 taktičkih nuklearnih sredstava. Samo 1985. trka u naoružanju odnosila je dnevno u svijetu tri milijarde dolara, a godišnje više od 1.000 milijardi.
Svijet se našao u apsurdnoj situaciji: stvoreni su ogromni stokovi nuklearnog oružja kojima je bilo moguće mnogostrukouništenježivotanazemlji, stvoreno je oružje koje ne može biti upotrijebljeno, jer bi upotreba značila samouništenje. A trka se već počela prenositi u kosmos. Već tada - pošto se shvatioapsurddajeproizvedenonešto što ne može biti upotrijebljeno - otvara se za budućnost problem kako uništavati tako ogromne stokove nuklearnog naoružanja, a još više kako ga imati pod sigurnom kontrolom, kako spriječiti njegovo širenje u svijetu, kako se osigurati od opasnosti da se neko domogne i upotrijebi makar i samo jednu nuklearnu raketu i izazove nesaglediva stradanja. Ta avet se već tada nadvila nad svijetom, ona će dugo stajati nad sudbinom i sigurnosti svijeta.
To su već tada morali konstatovati i Gromiko i Shultz.
Dijalog i razlike
Razgovorigromiko-shultzigromiko - Reagan, u septembru 1984. godine, izazvali su izvjesno olakšanje u međunarodnim odnosima i raspoloženje koje se postepeno pretvaralo u zahtjev i pritisak da se dijalog između SSSR-A i SAD-A nastavi. To se, ustvari, i dogodilo. Godina1985. u tom smislu označava početak jedne nove faze u odnosima SSSR - SAD. U njoj su se uporedo
Tokom sastanka koji su tada u Beču održali Ševardnadze i Shultz osnovno pitanje njihovog razgovora je bilo: o čemu smo se to mi u Rejkjaviku dogovorili?
Oružane snage u svijetu su 1985. brojale 22 miliona ljudi, 120.000 tenkova, 46.000 aviona, 7.000 ratnih brodova, samo u Evropi je bilo 10.500 taktičkih nuklearnih sredstava
odvijalidijalogipregovaranjenajednoj strani sa tendencijom da ta orijentacija postepeno, i uz osciliranja, jača, a na drugoj konfrontacija i nadmetanje,satendencijomdatadugogodišnja praksa postepeno slabi. U toj godini su se odigrali značajni događaji koji su bili faktor i dio početka tog procesa.
U SSSR-U je došao na čelo Mihail Gorbačovipočelajepolitika“perestrojke”-politikaunutrašnjihpromjenakojima su bile neophodne i promjene u spoljnoj politici - njihov dio su postajale promjene u međunarodnom angažovanju SSSR-A. Te godine je na čelo sovjetskediplomatijedošaoeduardševardnadze koji je, ustvari, bio ministar promjena u sovjetskoj spoljnoj politici. U toj godini, nakon susreta ministara spoljnih poslova, dolazi do prvog susreta Reagan - Gorbačov u Genevi (novembar 1985. god). Bio je to susretliderasad-aisssr-anakondugog vremena. Šest godina prije toga susreli su se Brežnjev i Karter, međutim, taj susret je malo šta ili, bolje rečeno, nije ništa pozitivno donio u međusobnim imeđunarodnimodnosima,biojebrzo zaboravljen.
Na ovom prvom svom samitu Reagan i Gorbačov su zajednički zaključili - a u kasnijim susretima ponavljali daueventualnomnuklearnomratune možebitipobjednika,zatimdatrebačiniti sve da se izbjegne nuklearni i konvencionalniratizmeđusad-aisssr-a, jer bi značio katastrofu, te da ni jedna ni druga strana neće težiti vojnoj premoći. Bio je to za ono vrijeme istorijski korak u shvatanjima do kakve opasnosti sestiglotrkomunuklearnomnaoružanju i konfrontacijom - to je postala osnovaopredjeljenjazadijalogipregovaranje, zaustavljanje trke u nuklearnom naoružavanju.
Reaganigorbačovsudogovorilisvoje sljedeće susrete, stalan dijalog dva ministra inostranih poslova i otvaranje svih kanala za redovne kontakte i dijalog između dvije države.
I Amerikanci i Sovjeti su pozitivno ocjenjivali tok i ishod ženevskog sastanka.
Državni sekretar Shultz mi je u razgovorimatokomposjetejugoslaviji(17. XII 1985) dosta opširno govorio o susretu Reagan - Gorbačov i o odnosima SAD - SSSR poslije tog samita. Rekao mi je da je razgovor bio otvoren i iskren. Stvari su nazivane pravim imenom. Razgovarano je o pravim pitanjima.omnogimpitanjimasudubokerazlike. Jasne su oblasti zajedničkog interesa. Utisak Reagana je da je razmjena mišljenja bila dragocjena, nešto je naučio o sovjetskim stavovima, gaji istinsko poštovanje prema Gorbačovu i sa njim će sarađivati. Poslije Geneve ozbiljnoradenaizvršavanjudogovorai nastavljaju razgovore kroz kontakte na svim nivoima. Utisak im je da i Sovjeti ozbiljno shvataju i nastavljaju razgovore.nastavljajusepregovoriokontroli naoružanja i dolazi do nekih pomaka. Također, i o kriznim žarištima - na nivou ministara, a i eksperata. Ljudskim pravima pridaju veliki značaj - Reagan je u Genevi odlučio da je o tom kompleksu najbolje razgovarati u četiri oka. Opšti stav SAD-A o daljem toku započetog procesa je sljedeći: odnosima će pristupati konstruktivno - žele što stabilnije i predvidive odnose, težiće sporazumima-nejednostranim,vjerujeda tome teže i Rusi. Koristiće uspostavljeni lični kontakt Reagana i Gorbačova. Pripremaće drugi susret, to će biti teže od prvog, jer će očekivanja konkretnih pomaka biti veća.
Ministarinostranihposlovasssra Ševardnadze mi je u januaru 1986. godine, prilikom moje posjete Moskvi,govoriooodnosimasasad-om u “ženevskom duhu”. Kazao je da oni žele stabilizaciju tih odnosa, nastavak pregovora, ali da mogu garantovati samo za 50% uspjeha, jer su druga polovina Amerikanci i pitanje je žele li to i oni. Zna da i u SAD-U postoje oni koji to žele. Pohvalno je govorio o naporimashultzadadođedouspjehasastankaugenevi.kadapredlažuneštoamerikancima - rekao je - polaze od toga da je i njima teško i nastoje im olakšati izjašnjavanje. U njegovom izlaganju nije uopšte bilo (za razliku od Gromika) antiameričke isključivosti i zagriženosti, bila je očigledna želja za napretkom u stabilizovanju dijaloga i odnosa.
Takav razvoj odnosa SAD - SSSR podsticao je dijalog i kontakte između drugih zemalja dva bloka, i ne samo između blokovskih zemalja, jačala je inače prisutna tendencija povećavanja kontakata i saradnje između zemalja Istočne i Zapadne Evrope i jačanje procesa KEBS-A. Njemački ministar Hans-dietrich Genscher mi je u januaru 1986. godine rekao da jačanje procesa KEBS-A obećava da se izbjegne bipolarizam SAD - SSSR. Zbog toga su zainteresovani da se na najefikasniji način koriste mogućnosti KEBS-A. Imperativ su napori u Evropi i za Evropu. Zbog toga ulažu napore u razvoj saradnje sa svim zemljama Varšavskog ugovora “ne mimoilazeći ni NDR”. Ministar inostranih poslova Austrije Peter Jankowitsch mi je tada, također, kazao da KEBS, uz učešće svih evropskih zemalja, predstavlja najbolji način da se spriječi bipolarizam. Narastalo je raspoloženje koje je zahtijevalo obnovu detanta u korist svih kako ne bi odnosi SAD - SSSR išli ka bipolarizmu i odlučivanju o drugima bez njih.
Svijet se pitao koliko će trajati
U toj prvoj fazi ovog procesa, a i u kasnijim fazama, stalni predmet analiza i procjena (naravno i naših) je bilo pitanje da li se radi o privremenom popuštanju zategnutosti, o taktičkim potrebama i promjenama koje mogu biti ugrožene jednim negativnim događajem (kao što je bilo u ranijim pokušajima otvaranja dijaloga)izaustavljenekaodetant sedamdesetih godina, ili je riječ o promjenama čiji ih uzroci čine trajnijim procesom koji može postati dugoročnije obilježje međunarodnih odnosa u godinama koje su pred nama. Timvišejetopitanjeduževremenatražilo sigurniju procjenu, jer proces nije išao, niti je mogao ići, pravolinijski, bez kolebanja i mukotrpnog savladavanja teškog negativnog naslijeđa iz proteklih decenija. Bilo je suviše puno činjenica koje su pokazivale kolike su teškoće bile na putu savladavanja razlika u odavanju i jačanju procesa promjena, kolike su bile oscilacije u jačanju te tendencije. I koliko je bilo u svijetu strahovanja kako će se taj proces odvijati. Karakteristično je tadašnje mišljenje generalnog sekretara UN-A Javiera Péreza de Cuéllara. Tokom razgovora u Beogradu u julu 1985. godine rekao mi je: “Možemo da očekujemo period popuštanja. Svi puno očekujemo od SSSR-A i SAD-A, ja sam obazriv, radi se i o sukobu dva dogmatizma. Koncepcija supersila je da sve zatvore između sebe. To mi se ne sviđa. Srednje i male zemlje imaju također šta da kažu, potrebni su njihovo povezivanje i uticaj. Jugoslavija može u tom pogledu mnogo učiniti zbog položaja koji ima u Pokretunesvrstanihizbogtogaštoimadijalog
sa obje supersile - može uticati na veći realizam i uvažavanje širih interesa međunarodne zajednice”.
Već je rečeno kako su Shultz i Ševardnadze ocjenjivali rezultate ženevskog samita i orijentaciju da se tim putem nastavi. U Moskvi sam čuo dvije različite ocjene. Jedna je Ševardnadzeova o kojoj je bilo riječi. A druga Andreja Gromika, tadašnjeg predsjednikaprezidijumavrhovnogsovjetasssra, inače dugogodišnjeg ministra inostranih poslova SSSR-A. Primio me je u novom svojstvu (moram da kažem sa neuobičajeno velikom protokolarnom pažnjom). Čim smo u razgovoru došli na temu odnosa sa SAD-OM, njegova viđenja su bila negativna tako i toliko da je tvrdio kako nema nikakve šanse i izgleda da se sa Amerikancima nešto pozitivno učini. Bilo je očigledno da u sovjetskom vrhu postoje razlike o ovom bitnom pitanju sovjetske politike - i Gromiko i Ševardnadze su bili u najužem rukovodstvu SSSR-A.
Takverazlikesupostojale i unutar Reaganove administracije i Kongresa. Američki “jastrebovi” su bili preplašeni mogućnošću da dijalog i pregovaranje ne dovedu do ustupaka Reagana
Gorbačovuidapromjeneuodnosimai međunarodnojsituacijimogudaugroze interese američkog vojno-industrijskog kompleksa.
Naime,daponovim,uporedosuišlii otvaranje dijaloga i pregovaranja i nastavljanje konfrontacija. Dio jednog i drugog su bila i javna istupanja, bilo da su služila fiksiranju ili jačanju pregovaračkihpozicija,bilounutrašnjimpotrebama jedne i druge supersile i onome što su željeli javnim uticajem postići u blokovima kojima su na čelu. Kako se to činilo, može poslužiti ova ilustracija.
Predsjednikreaganjenazasjedanju UN-A, septembra 1987, dakle kada je procespregovaranja,paisporazumijevanja bio poodmakao i popuštanje zategnutosti se već jako osjećalo, održao govor zatvoren i zakovan u ideološko hladnoratovske okvire. Komentari na zasjedanju su bili da je govorio na isti način kao Gromiko prije nekoliko godina. Govor Ševardnadzea, u kome je odgovarao i Reaganu, bio je veoma odmjeren - čak je vješto citirao poznatog sovjetskog akademika, progonjenog disidenta, Andreja Saharova.
Zapadni američki partneri su bili nezadovoljni krutim govorom Reagana, nezadovoljstvo nisu skrivali, a i oni i drugi su pozitivno ocjenjivali govor Ševardnadzea. Na ovom zasjedanju je u govorima često spominjana “perestrojka” - većina nije znala jezičko značenje ove riječi, ali jeste veliki politički značaj promjena koje ona podrazumijeva.
Samit u Rejkjaviku
I oscilacije u započetom procesu, i otpori i na jednoj i na drugoj strani, kao i neminovnost promjena, najbolje ilustruje sastanak Reagan - Gorbačov u Rejkjaviku 1986. godine. On je bio pripremanposlijeprvogsusretaugenevi, uatmosferitadačestoupotrebljavanog termina “ženevski duh”. Američki državni sekretar Shultz mi je, tokom posjete Jugoslaviji decembra 1985. godine, rekao, pored ostalog, da su zaokupljenipripremamadrugogsamitareagan - Gorbačov, jer je njega teže pripremiti od prvog zbog toga što će od njega biti očekivani konkretniji rezultati nego od prvog. Sovjetski ministar Ševardnadze mi je kazao skoro isto u razgovorima,tokommojeposjetesssr-u, januara 1986. godine, da se od drugog susreta očekuju konkretna rješenja u konkretnim pitanjima.
Sastanak u Rejkjaviku je završen bez sporazuma. Različite su bile ocjene u svijetu - jedne da je bio potpuno neuspješan i značio krah pregovaranja, a druge da je značio napredak iako je završen bez konkretnih dogovora. Pregovorisu,ustvari,bilidošlisasvimblizu sporazuma koji bi imao veliki istorijski značaj.došlose,naprijedloggorbačova,dodogovoraosmanjenjuinterkontinentalnih raketa za 50% u roku od pet godina; još većem srednjodometnih i taktičkih sa nuklearnim punjenjem (za pet godina trebale su biti uklonjene sve srednjodometne rakete iz Evrope, osim 100 u azijskom dijelu SSSR-A i 100 na teritoriji SAD-A). Učinjen je korak bliže ka potpunoj obustavi nuklearnih proba. Gorbačov je izjavio - što je bilo i najosjetljivije pitanje - da prihvata “svaku formu verifikacije”, kontrole sprovođenja sporazuma. Sve je Reagan prihvatio. Kad je Gorbačov predložio i djelimično odustajanje SAD-A od kosmičkog odbrambenog sistema (SDI) došlo je do uzmaka SAD-A. Neki krugovi u SAD-U su bili preplašeni informacijama iz Rejkjavika da Reagan ide predaleko u ustupanjima Gorbačovu i izvršili su pritisak da se dogovoreno ne pretvori u sporazum. I poslije Rejkjavika u SAD-U se nastavio sukob oko pitanja gdje je granica preko koje se ne može ići u pregovorima sa SSSROM o raketnom razoružanju.
Samit je završen bez (skoro dogovorenog) sporazuma. Međutim, iako do toga nije došlo, veliki značaj i uticaj (i u međusobnim odnosima i u svijetu) imala je činjenica što se pokazalo da se do njega može doći. Reagan je odustao od onoga što je već bio prihvatio. Pitanjejebilozašto?nastalajejednaod apsurdnih situacija toliko čestih u odnosima SSSR - SAD. Poslije Rejkjavika održan je, početkom novembra 1986. godine, Bečki sastanak KEBS-A uz učešće ministara inostranih poslova. Tokomsastankakojisutadaubečuodržališevardnadzeishultzosnovnopitanje njihovograzgovorajebilo:očemusmo se to mi u Rejkjaviku dogovorili? Amerikanci su tvrdili da se nisu dogovorili o mnogo čemu o čemu su Sovjeti tvrdili dajepostignutdogovor.došlojedozastoja u pregovorima, ali ne do prekida.
U svjetskoj javnosti - i u oba bloka imala je snažan uticaj činjenica da se pokazao mogućim dogovor koji je u sudbinskom interesu svijeta. U svijetu se nije prihvatalo da se ta mogućnost izgubi - onaj ko bi to činio pretrpio bi ogroman politički gubitak. To raspoloženje je dominiralo atmosferom Bečkog sastanka KEBS-A. Rejkjavik i njegove posljedice su bili top tema svih razgovora.
I sam sam imao razgovore o tome sa više ministara inostranih poslova. Većina je smatrala da napredak do koga se došlo u Rejkjaviku treba nastaviti. Bilo je i od kolega sa Zapada kritičkih primjedbi na račun Reagana i SAD-A.