Sekvence historije novinara Dušana
Promenadom kroz Dalmaciju car Franjo Josip nije poticao ustanak, nego označavao teritorij
Uraspetljavanje historije Bosne i Hercegovine, koja je nalik doskorašnjem sinonimu za državu - leopardova koža, uključile su se i kolege novinari. Jedan od njih je i Dušan Musa iz Ljubuškog, dugogodišnji novinar Naše riječi iz Zenice i Radio Čapljine, koji je bio, i još je, dopisnik više medija od Večernjeg lista, pa do BH radija 1. Razgovarali smo s kolegom Musom koji je spisateljsku karijeru počeo pjesmama, nastavio zbirkama priča i za sada jednim romanom, a nastavio s tri djela o historijskim temama, konkretno obradom Hercegovačkog ustanka 1875 - 1878. godine.
Otkud prijelaz s poezije i proze na historiju?
- Mogao bih reći da su za to tri razloga - ljubav prema historiji od školskih dana, zatim rat koji smo preživjeli ili proživjeli već kako je tko prošao, do trećeg,nelogičnihtumačenjanekihdogađaja iz povijesti BIH koji su inicirali osnivanje udruge nazvane po vođi katolika u Hercegovačkom ustanku vojvodi don Ivanu Musiću.
Znatiželja
Na osnovu saznanja do kojih sam dolaziobavećisenovinarskimposlom, čitanjem djela iz povijesti i njihovom usporedbom, došao sam do zaključka da su neke teme oblikovane kao tijesto, odnosno mijesilo se kako je nekom ili nekima s vremena na vrijeme odgovaralo. Na kraju, kopkala me i građa kojusuosnivačispomenuteudruge,čiji sam član, kroz duže vrijeme prikupili. Na osnovu te građe stekao sam dojam da su Hercegovački ustanak, odnosno Berlinski kongres kao njegov produkt, održan 1878. godine, bitni i poučni za kasnija zbivanja i događaje na ovim prostorima.
O toj tematici napisali ste tri knjige, treća nosi naslov “Don Ivan Musić organizira ostanak Hrvata u istočnoj Hercegovini 1875 - 1878. godine”, što je sadržano na 527 stranica koliko knjiga ima?
- Mnogo toga. Trećom knjigom zaokružio sam tematiku koju sam otvorio prvom “Zapisi o Hercegovačkom ustanku”. Ta knjiga manjeg formata bilajeuglavnomplodnovinarskograda bezozbiljnijihpretenzija.uzostalo,kao novinar baveći se povratničkom problematikom, u Poplatu kod Stoca otkrio sam sad već čuveni spomenik, na ćirilici, ustaši Koji Oborini. Znatiželja me odvela do Državnog arhiva Crne Gore na Cetinju, gdje sam u spisima koji tretiraju ustanke Luke Vukalovića 1852 - 1862. protiv osmanske vlasti utvrdio da su se ustanici, mahom pravoslavni, katolika je bilo vrlo malo, nazivali ustašama! Kad sam u Večernjem listu objavio tekst, čitatelji nisu vjerovali da su izvorne ustaše praktično Srbi, a ne Pavelićevi poklonici.
Nakon toga počeo sam s ozbiljnim izučavanjem povijesti Bosne i Hercegovine, od Boja na Kosovu u kojem su pod zapovjedništvom velikog vojvode Bosanskog kraljevstva Vlatka Vukovića sudjelovali, i to s dosta uspjeha, Hercegovci i Bosanci. Kopao sam po antikvarijatima izbjegavajući novija djela i mlađe autore. Zahvaljujući tome, došao sam do zaključka da je izreka “Bosna šaptom pade” obična floskula kojom su se suvremenici nastojali opravdati za izostanak pomoći