BIH iz pera Muse
posljednjem bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću, dok su kasniji pobornici te izreke, svjesno ili nesvjesno, umanjivali značenje zemlje za čije osvajanje je Osmanlijama trebalo bezmalostotinugodina.odbitkenakosovu 1389, do pada Bosne prošle su 73, a Hercegovine, 1482, nepune 93 godine. Da je Bosna bila “zemljica”, prva opsada Beča bila bi puno prije 1529. godine. Uglavnom, knjiga “Hercegovački ustanak 1875 - 1878. - akteri, istine i zablude” imala je dva izdanja, a završena je Berlinskimkongresomireperkusijama kojesunjegoveodluke,odnosnoponašanje Austro-ugarske, donijele, sve do smjene biskupa u Bosni.
Treća knjiga?
- Treća knjiga zaokružuje ciklus i definitivno otklanja neke zablude. Primjerice, mnogi historičari bez valjanih argumenata tvrde da je putovanje cara Franje Josipa uz granicu Dalmacije i Hercegovine, koja je tada bila pod osmanskom vlasti, bilo jedan od povoda ustanku. Josip Bersa, dubrovački kroničar, navodi da se ustanak pripremao, pa otud i dolazak cara. “Već prvi mjeseci god. 1875. navješćivali su da se u susjednoj Hercegovini nešto krupno sprema. Beč odmah nanjuši primicanje časa, koji je on iščekivao…”. Tim pohodom car je Crnoj Gori i Srbiji, kao i njihovoj zaštitnici Rusiji, želio poručiti kako su Bosna i Hercegovina njegova interesna sfera.
Poticaji ustanku stizali su upravo iz Dubrovnika i Dalmacije, odakle su pune tri godine dopremani hrana i oružje ustanicima. Mada posebnih dvojbi nije ni bilo do pojave Milorada Ekmečića, jednog od tvoraca Memoranduma SANU, u knjizi još jednom se potvrđuje da su prvi na oružje 19. juna/lipnja1875.godineudračevukod Gabele ustali katolici predvođeni don
Ivanom Musićem, župnikom iz Ravnog, iza kojeg je kasnije stala Narodna stranka Dalmacije. U početku ustanak je bio usmjeren protiv begovata, odnosno veleposjednika, tek kasnije je prerastao u opću pobunu.
Engleskinovinararthurj.evans,koji je izvještavao za više listova, čudom se čudio kako nesmetano jedni kraj drugih trošnim mostom u Dračevu prolaze ustanici i zaptije (osmanska policija).povodustankubiojesukusrazličitih elemenataodvisokihporeza,nepravde kodisušivanjazemljeuhutovomblatu, poziva na kulučenje…, kao i slobodarskih impulsa iz okruženja. Zanimljivo, protiv ustanka su pisali Ante Starčević, Karl Marx i Friedrich Engels!?
Zaista neobično društvo...
- Da, zaista neobično. Knjiga donosi i niz drugih nelogičnosti, jedna od njih jenacionalnostgeneralastjepanajovanovića koji se u brojnoj literaturi navodi kao Stevan Jovanović. U ovoj knjizi nepobitno je utvrđeno da je bio katolik, rođen u Pazarištu u Lici od majke Katarine i oca Stjepana. Njegovoj srbizaciji, što toliki historičari nisu sagledali nego jedan od drugog prepisivali, kumovala je direktiva austrijskih vlasti zapovjednicima na terenu, koju je razotkrio Cesare Durando, talijanski konzul u Dubrovniku. U toj direktivi je stajalo da “ako se u Bosni i Hercegovini ne mogu pridobiti prvo muslimani, zatim pravoslavni, onda se treba osloniti ‘na naše’, tj, katolike”.
Žestok otpor
Poštosumuslimanipružiližestokotpor nastupajućoj austrougarskoj vojsci, general Jovanović kao vjeran sluga Monarhije protežirao je pravoslavne, čije su ustaničke vođe dobivale visoka namještenja i zvanja, dok je jedini katolički vojvoda don Ivan Musić bio prisiljen bježati u emigraciju. O preferiranju pravoslavnih vođa svjedoči i podatakdajeprvuhercegovačkudeputaciju u Beč 21. 11. 1878, po odluci generala Jovanovića,predvodioarhimandritserafim Perović.
Teško je siže knjige s nizom novina, uz ostalo bojeve oko Stoca i ubojstvo Mustaj-bega Rizvanbegovića, neslužbenogvođepobuneustolačkomkraju, od austrijskih vojnika, prikazati u jednom novinarskom prilogu. Jedno je sigurno da su najveću korist od ustanka nakon poraza Osmanskog carstva od Rusije imali Englezi koji su dobili ostrvo Cipar, a da metka nisu opalili, gdje i danas imaju dvije vojne baze! Kao protuuslugu Osmanlijama su trebali priskočiti u pomoć u slučaju ruskog napada na njihove teritorije u Aziji.