Venu, venu vrtovi

Nisu prošla ni tri mjeseca otkako sam ga posljednji put sreo, a Memso me na svojoj svakodnevnoj pješačkoj ruti prema Kozijoj ćupriji zaustavio u Ulici Bravadžiluk

Između živahnih noći i mamurnih dana u Sarajevu me zatekla smrt Memse Mirojevića, dobrodušnog, veselog i upitnog policajca. Nisu prošla ni tri mjeseca otkako sam ga posljednji put sreo, a Memso me na svojoj svakodnevnoj pješačkoj ruti prema Kozijoj ćupriji zaustavio u Ulici Bravadžiluk.

”Šta je, Slovenac, opet si se dovukao? Ne možeš ti bez Okuke i Sarajeva?”

Pružili smo jedan drugom ruku, srdačno je stisnuli, razmijenili nekoliko uobičajenih fraza i Memso je odšetao niz ulicu.

Tmurno nebo prijetilo je kišom i kad smo izlazili od Etka, pitali smo se da li da ponesemo kišobran, preovladalo je Okino mišljenje “jebo kišu” i onda smo se penjali autom do Faletića, jednog od balkona koji nadvisuju stiješnjeni grad. Na platou gdje će oni koji hoće i znaju klanjati dženazu, a auto Bakija dovesti Memsu u tabutu, okupila se Memsina raja. Prilika tokom koje se bliske generacije susreću, rukuju, pitaju za zdravlje lično i familije i prilika u kojoj vidim bezbroj ogledala u kojima se zrcale naša ostarjela lica, oronula tijela... još jedna mladost pregažena je vremenom. Pred nama grobovi koji samo što nisu postali i naši domovi.

Jer, većina nas je s godinama baš tu negdje kao i većina onih nad čijim vječnim počivalištem stoje godina rođenja i godina smrti. Jasna i surova realnost i to ti je to.

Razmjenjujemo pozdrave, pogotovo oni koji se nisu dugo vidjeli, pitamo i odgovaramo uglavnom isto: “Kako zdravlje, kako familija?”. “Dobro, hvala bogu, dobro smo svi.” Poneko proširi skromni dijalog kakvom jezgrovitom uspomenom “e kad se sjetim kad smo ono bili...” ili dodatkom: “Bio sam nedavno sa... baš smo te spominjali.”

Bilo je mnogo ljudi na Memsinoj dženazi. Svakako više od stotinu, možda i nekoliko stotina i svi smo se u jednom trenutku počeli spuštati prema mezaru gdje su već stajale hodže. Šarao sam radoznalim pogledom po mirnim, zamišljenim licima i sudeći prema većini u sebe potopljenih pogleda, siguran sam da je malo njih primijetilo nebesku pojavu koja mi je odmamila pogled. Oblaci su se razgrnuli i na skoro potpuno vedrom nebu pojavilo se škrto sunce koje još malo pa će stići do šumovitih obronaka iza kojih će nestati. Pobožna tišina trajala je tokom oproštajnih molitava, čuli su se samo zvonki glasovi hodža. Nebo je opet poprimilo svoj otužni izraz, zavladali su oblaci i tama i masa se razilazila po automobilima. Memsu smo ostavili i u trenu se vratilo uobičajeno raspoloženje. Oka je nešto i nekom sočno opsovao, a Etko rekao:

- Hoš ti stopom da ideš u grad? Oka i Etko inače se znaju nadgovarati i u raznim prilikama takmičiti i kladiti. Pripadaju onim čaršijskim vezama u kojim je nezamislivo da prođe dan a da se ne čuju ili sjednu. Ako sjednu, vazda će se ili odigrati partija zinga po čokoladu ili okladiti pred utakmicu ko će pobijediti. Teško onome ko izgubi jer će pobjednik uvijek iskoristiti priliku da novopridošlog gosta u kafani upozori: “Pitaj papka kako je prošo danas?”.

Kad smo se spustili u Čaršiju i ušli u Etkin restoran, Memso je bio skoro zaboravljen. Odlučio sam da ga uz pomoć jedne zajedničke uspomene nakratko “oživim”.

- Sjećaš se, Oka, kad je Memso trebo Hami Zuki pomoći oko vozačkog?

- Sjećam, kako da ne... bilo je to u bistričkoj mjesnoj zajednici.

I onda smo Oka i ja zajednički prepričali anegdotu. Ali prije nego je i vi pročitate, da vas malo pobliže upoznam sa tim čovjekom. Bio je šarmantan, uvijek spreman za kafansku zajebanciju i volio je igrati remi. Jedan od rijetkih koji je iz donjeg dijela grada dolazio u gornji, u dvije kultne kafane Vatrogasna i Pjaf. Znao je uveče ostati na umjerenom akšamluku i ne pamtim da se nekada bilo s kim posvađao, ukratko drag i omiljen gost.

Mislim da je karijeru počeo kao saobraćajni policajac, a neposredno poslije rata postao je glavni, komandujući, tačno ne umijem reći da li je njegova važna pozicija pokrivala opštinu ili cijeli grad? Ali nosio je novu uniformu sa visokim policijskim činom i što je posebno zanimljivo, a zbog čega mu je vjerovatno danas i došlo toliko ljudi na dženazu – nije se ni za jotu promijenio. Ostao isti naš dragi nasmijani i upitni policajac.

Neko vrijeme poslije rata u jednoj od zgrada, u nekadašnjoj ulici Dragice Pravice, u prostorijama Mjesne zajednice Bistrik, otvorila se skromna kafana u kojoj si mogao naći ono što obično tražimo u takvim prostorima: iće, piće i zajebanciju.

Naš dragi, nažalost još jedan rahmetli komšija Hamo Zulić Zuka kuburio sa vozačkim ispitom. Neko od raje mu rekao da se ne sekira. Nek se javi Memsi, neka mu nešto ponudi, pa će mu on srediti kod komisije što treba. Memso je prije toga obaviješten kako je Zuka instruiran. I čekao je tako Hamo Memsu u kafani u Mjesnoj zajednici, a kad se jedne večeri pojavio, značajno mu je nagovijestio da “želi nešto da ga pita nasamo”. Pa se sjedilo i sijelilo, a kad je Memso krenuo, Hamo za njim. Mi smo se pravili kao da ništa ne vidimo, a već smo se u sebi počeli smijati. Ne bi Hame neko vrijeme, a kad se vratio, svi poglede uprli u njega:

- Joj, ljudi, šta mi ovo uradiste?!, reče Hamo, pa prošara očima po cijeloj kafanici. “I ti, Kena, meni kažeš da ga pitam kolko treba dati?”

- Ja i?, oglasi se Kena.

- Ma, jebote, umalo me Memso ne uhapsi. Napo me pravo, kaže kako se usuđujem i da nisam raja, odmah bi me prijavio.

Kafana gruhnu u smijeh i tek tada Hami postade jasno da stvar i nije tako ozbiljna i tragična.

Ne znam je li Hamo stigao položiti jer nedugo zatim ostade bez obje noge. Šećer. Ali s njim je uvijek bilo zabavno u kafani. A tek kako je znao zapjevati.

Nema više ni Hame ni Memse Mirojevića. I ako naše kafane uporedimo sa vrtovima, nestala su dva mirisna i lijepa cvijeta.