Moderni fudbal i njegove žrtve
Brighton igra sjajnu sezonu u Premiershipu, ali napustio ga je ambiciozni trener i jedan od najboljih igrača, a sada i drugi traži odlazak. Zašto je to pogrešno?
Među velikim engleskim klubovima vlada prava pomama za veznjakom Brightona Moisesom Caicedom u završnici januarskog prelaznog roka. Ekvadorski fudbaler je nedavno objavio otvoreno saopštenje u kojem je hvalio Brighton i njegove navijače, da bi potom nedvosmisleno poručio da ne želi više igrati i trenirati u ovom klubu te je tražio od uprave da ga proda u Arsenal, Chelsea, ili praktično bilo koji veći klub koji je za njega zainteresovan.
Postoji u toj priči samo jedan problem. Caicedo ugovor sa Brightonom ima do ljeta 2025. godine, a veći klubovi ne žele platiti ni blizu 90 miliona funti koliko njegov klub smatra da bi ga trebao naplatiti. Da stvar bude komplikovanija, Caicedo ima platu od
Moises Caicedo smatra da je za samo godinu prerastao Brighton i da je vrijeme za promjenu sredine
samo 3.500 funti sedmično. Naravno, Brighton bi njegova primanja podebljaoi30putabezikakvihproblema,ali Caicedo i ne pomišlja da potpiše novi ugovor. Kako je u svom pismu objavio, njegov cilj je da postane najbolji ekvadorski fudbaler svih vremena, a Brighton je očito premala sredina za njegov ukus da bi to ostvario iako je u pismu to odlučio da prešuti.
Licemjerje
Postalo je mučno trpjeti licemjerje u modernom fudbalu. Caicedo je prije tačno dvije godine potpisao za Brighton došavši direktno iz ekvadorske lige. Prvotimac Brightona postao je tekujanuaruprošlegodine,aprijetoga je bio i na posudbi u Belgiji. Realnost je da bi izuzetno teško dobacio do ovog nivoa za tako kratko vrijeme da nije bilo Brightona koji ga je doveo iz matične lige, jer ekvadorska liga ima probleme da proda igrače i u slabije klubove od engleskih.
Caicedovo pismo stoga je licemjerno, jer konstantno spominje zahvalnost Brightonu za sve što je napravio za njega, ali kada treba pokazati tu zahvalnost djelima, poput recimo toga da ispoštuje aktuelni ugovor, onda isključivo govori o svojoj ogromnoj želji i ambicijama da ostvari veliku karijeru.
Nije Caicedo prvi igrač Brightona kojijeovezimepokazaobunt.leandro Trossard je odbio da trenira, posvađao se sa trenerom Robertom de Zerbijem te je na kraju potpisao za Arsenal. Gubitak još jednog izuzetno bitnog igrača sigurno bi poremetio Brighton, koji igra nevjerovatnu sezonu i šesti je tim Premier lige. Brighton stvari radi gotovo bez greške. Čak je ove sezone ostao i bez trenera Grahama Pottera, označenog najzaslužnijim što je klub izrastao u stabilnog člana Premiershipa. Brighton nije pogriješio ni sa njegovom zamjenom, Roberto de Zerbi djeluje još bolje, dok Potter ima ogromneprobleme uchelseaju.
Brighton je u ovom tekstu iskorišten samo kao najsvježiji primjer velikog problema s kojimsesusrećekompletan fudbalski svijet - problema nekompetitivnosti. Izuzetno je malo stvari koje Brighton radi loše, ako uopšte i postoje. Klub je vrhunski strukturiran, igrače dovodi zahvaljujući naprednim skauting modelima i uvijek je u prednosti u odnosu na konkurenciju, jer može dovesti kvalitetne igrače za mnogo manje novca.
Ipak, takav model rada u modernom fudbalu ne može biti nagrađen. Odnosno, nagrađen je ove sezone u vidu šestog mjesta na tabeli. To je maksimum koji Brighton može da ostvari, i to u sezoni kad Liverpool i Chelsea ne liče na sebe. Već u narednoj sezoni Brighton bi mogao ostati potpuno izvan evropskih pozicija, a da se ponovo ne može reći da igra lošu sezonu ispod očekivanja.
I nije li onda fudbal u velikom problemu ako klubovi koji su u stanju napraviti i provesti perfektne planove ne mogu da se takmiče s onima koji godinama greške ispravljaju trošenjem stotina miliona eura? Ne bi li kompletan sistem trebao biti koncipiran na način da nagrađuje kvalitetan rad, dajući tako šansu baš svakome da bude dobar i posljedično, baš svakome da ne bude dobar ako ne radi ispravno?
Rukovodeća fudbalska tijela morala bi raditi na tome da značaj novca i njegovu direktnu vezu sa rezultatima polako počnu smanjivati ako žele da ovo i za 20, 30 ili 50 godina bude najpopularniji sport na svijetu.
Brighton u teoriji može zadržati
Kroz porast moći igrača, još od uvođenja Bosman pravila, počelo je slabljenje kompetitivnosti fudbala
Caiceda, može ga i kažnjavati za svaki propušteni trening, ali na kraju neće dobiti ništa, jer Caicedo neće promijeniti mišljenje, a nezadovoljan i nefokusiran igrač na ekstremnom viskom fudbalskomnivoupoputpremiershipa može biti itekako problematičan.
Nije nužno problem u Caicedovoj ambiciji, jer sve i da se on predomisli, šira slika se neće promijeniti. Opet će negdje u nekom novom Brightonu neki novi Caicedo reći da je, dvije godine nakon što je igrao u Ekvadoru ili nekoj sličnoj zemlji, već sit igranja za Brighton i da želi igrati za veći klub.
Razumljivo je da igrači žele maksimizirati prinose svoje kratke karijere, a razumljivo je i da su pohlepni i lišeni bilo kakvog osjećaja lojalnosti. Jednostavno, takvi im ljudi vode karijere i tome su naučeni od malih nogu.
Ono što nije razumljivo je odgovor na pitanje da li su rukovodioci fudbala toliko korumpirani ili jednostavno slijepi da ne vide ovakve stvari. Da se Brighton sa ovakvom fudbalskom idejom i konceptom rada pojavio prije 30 ili 40 godina u Engleskoj, gotovo je izvjesno da bi bio vrlo ozbiljan konkurent za naslov, a možda bi ga i osvojio. Ovom trenutnom Brightonu plasman među najbolja četiri tima Engleske bio bi premija nad premijama.
Kada bi Moises Caicedo znao da postoje sasvim realne šanse da osvoji naslov sa Brightonom, makar to bilo i za još dvije ili tri godine kontinuirano dobrog rada, na odlazak ne bi ni pomišljao. Ovako, iako nazvan licemjerom u ranijem dijelu teksta, teško je dijelom ne suosjećati s njim.
Engleska liga je imala šest različitih prvaka u posljednjih 20 godina i praktično je jedina od velikih pet evropskih liga koja je imala isti broj različitih prvaka i u prethodnih 20 godina. U svim drugimligamabrojkesupočeleopadati.
Takoje,recimo,njemačkaimalapet različitih klubova prvaka u posljednje dvije decenije, a šest u dvije decenije ranije. Ipak, vrijedi napomenuti da je posljednjih deset godina Bundeslige donijelo i deset titula Bayerna zaredom,pabiovalistauskoromoglaizgledati mnogo sumornije.
Francuska je na papiru najkompetitivnija liga petice, sa sedam različitih prvaka u posljednjih 20 godina. Tamošnji je fudbal pak specifičan, ali PSG je dominantan klub i sigurno će ovulistuuskoro“pokvariti”.francuska je ipak imala osam različitih klubova prvaka u prethodne dvije decenije (1983 - 2002).
Smrt fudbala
Lagano umiranje kompetitivnosti je ipak najbolje vidljivo u Španiji i posebno Italiji. Španija je u posljednjih 20 godina imala četiri različita prvaka, a u 20 godina prije toga njih šest. Realno je da unarednomperiodutebrojkedodatno padnu,nasamotrikluba,noštatekreći za Italiju, u kojoj su od 2002. do danas samo Juventus, Inter i Milan osvajali naslove prvaka. U 20 godina prije toga, šampionske naslove u Italiji osvajalo je čak osam timova. Sve i da Napoli ove sezone stigne do naslova, neće to bitnije promijeniti sliku lige.
U nekim drugim, manjim ligama, stanjejejoštežeikompleksnije.fudbal nijepostaonajširerasprostranjensport na svijetu jer su svi željeli da gledaju četiri-pet velikih klubova, nego jer su svi imali želju i šansu da pobijede. Čak i ako su kroz cijelu historiju postojali nešto veći klubovi, onda je želja svih drugih da ih pobijede postajala u međusobnim okršajima samo veća. Niko sebi nije namijenio ulogu vječite filijale većih klubova i neće je tek tako prihvatiti ni danas. To nije fudbal, to je smrt fudbala.