Povratak u budućnost
Delorean DMC-12 je vječnu slavu obezbjedio ulogom vremenske mašine u filmskoj trilogiji „Povratak u budućnost“. Filmski modeli bili su pogonjeni Porscheovim motorima, a za potrebe snimanja izrađena su četiri specijalna primjerka, od kojih je jedan bio nam
Idok je na filmskom platnu dostigao bezvremensku popularnost i slavu, Delorean DMC-12 je u stvarnosti doživio fiasko. Toliki raspon emocija koje su javnost i publika iskazali prema jednom vozilu rijedak je u istoriji automobilizma, zbog čega ovaj model i danas izaziva veliku pažnju i interesovanje.
Priča o Deloreanu počela je u oktobru 1976. godine kada je svjetlo dana ugledao prototip DMC-12, sportski automobil koji je svojevremeno pojedinim dizajnerskim i inženjerskim rješenjima zasjenio gotovo sva slična vozila u klasi. Za izradu prototipa bio je odgovoran William T. Collins, direktor dizajnerskog i razvojnog odjela u Pontiacu, dok je njegovo prilagođavanje serijskoj proizvodnji napravio iskusni Colin Chapman, inače osnivač i vlasnik Lotusa.
Chapman je brojne futurističke materijale ugrađene na prototip zamijenio sa ekonomičnim koje je koristio u izradi Lotusovih sportskih automobila. Što se tiče dizajna, originalna Giugiarova konceptna kreacija ostala je gotovo nedirnuta. Podrazumijevala je karoseriju od nerđajućeg čelika sa „gullwing“vratima, koje se otvaraju prema gore. Od ostalih posebnosti izdvaja se i činjenica da je većina De Loreana iz fabrike izlazila sa nelakiranom karoserijom, što je u početku djelovalo izuzetno efektno, ali je kasnije bilo izvor velikih problema poput nejednakog tamnjenja pojedinih dijelova.
Priča o Deloreanu počela je u oktobru 1976. godine kada je svjetlo dana ugledao prototip DMC-12, sportski automobil koji je svojevremeno pojedinim dizajnerskim i inženjerskim rješenjima zasjenio gotovo sva slična vozila u klasi
I pored svih naprednih rješenja, za ono vrijeme skupi De Lorean, koji se prodavao po cijeni od 25.000 američkih dolara, u praksi je predstavljao pravu katastrofu. Bolovao je od mnoštva dječijih bolesti poput teškog zatvaranja vrata, stakala koja su spadala, klimatizacije koja nije radila, prodiranja vode u enterijer i sličnih nedostataka, koje mu bogati kupci nisu htjeli oprostiti.
Kapacitetno ogibljenje preuzeto je sa Lotusa Esprit, dok je 2.8-litarski V6 agregat sa 145 KS uspijevao vlasnicima ovog ekscentričnog vozila podariti i dozu vozačkog zadovoljstva. Maksimalna brzina od 201 km/h, te ubrzanje do 100 km/h za 9,6 sekundi predstavljali su za osamdesete godine prošlog vijeka solidna dinamička ostvarenja, što se moglo reći i za prosječnu potrošnju od oko 13 litara benzina.
Vizija i snovi Deloreana prestali su 1983. nakon samo nepune tri godine proizvodnje DMC-12 modela, kada je objavljen i bankrot sa gubitkom od 50 miliona američkih dolara. Za dvije godine proizvodnje sa traka fabrike u zapadnom Belfastu sišlo je oko 6.500 vozila, od kojih su mnogi zahvaljujući kultnom statusu ovog modela još uvijek ostali u voznom stanju.