Izložba na koju se čekalo 30 godina
U Pakracu, premijerno u Hrvatskoj, izložen je kompletan serijal fotografija Damira Fabijanića “Plodovi zla” o razaranju kulturne baštine
Velika muzejska senzacija u Pakracu: prvi put u Hrvatskoj Muzej grada Pakraca predstavlja izložbu čuvenog zagrebačkog fotografa Damira Fabijanića pod nazivom “Plodovi zla”. Izložba je svečano otvorena 3. ovog mjeseca povodom 28. obljetnice Vojno-redarstvene operacije Bljesak. Riječ je o seriji od 30 fotografija dimenzija 110x110 cm nastalih 1991. i 1992. godine, koja precizno dokumentira uništavanje kulturne baštine u Hrvatskoj u vrijeme srpsko-crnogorske agresije.
Čišćenje baštine
”Najvrednija materijalna kulturna baština se namjerno uništavala”, ističe Fabijanić u razgovoru za Oslobođenje neposredno prije otvorenja izložbe. Ovaj fotograf svjetskog glasa prvi, već 1995, koristi termin heritage cleansing, odnosno “čišćenje” naslijeđa materijalne kulture. Ethnic cleansing (etničko čišćenje), ali i heritage cleansing (čišćenje baštine), kaže. Dubrovnik je najeklatantniji primjer, a čišćenje kulturnebaštinesekasniješirinacijeluhrvatsku, pojašnjava dalje.
Kod ovog sjajnog fotografa, moram naglasiti, nema ničega “na prvu loptu”. Doslovnost je isključena. Zato je on pravi čovjek arta. Fabijanić je velemajstor fotografskog medija. To je vrhunska umjetnost. Njegove fotografije su u tehničkom i likovnom smislu čista perfekcija. “Pokazuju konkretno stvari”, komentira umjetnik. Smatra da bi ovih 30 fotografija trebale biti u školskim udžbenicima povijesti jer dokumentirano i neutralno govore o besmislenim razaranjima, boli i surovostima rata.
Trebam li ovdje citirati onu poznatu izreku da fotografija govori više od 1.000 riječi? Među ostalim, na izložbi se mogu vidjeti spaljene palače Dubrovnika snimljene 14. 12. 1991. Pogled sa zvonika franjevačke crkve na neke od 9 potpuno izgorjelih palača u staroj dubrovačkoj gradskoj jezgri
Umjetnik smatra da bi ovih 30 fotografija trebale biti u školskim udžbenicima povijesti jer dokumentirano i neutralno govore o besmislenim razaranjima, boli i surovostima rata
koja je pod zaštitom UNESCO-A kao dio svjetske baštine. Od ukupno 824 zgrade u staroj jezgri tijekom 1991. i 1992. projektilima je pogođeno 68,33 posto kuća.
U Dubrovniku su sustavno gađani najvredniji spomenički lokaliteti, a do polovice 1992. agresorima je bio omogućen vizualni kontakt iz neposredne blizine, podsjeća fotograf, uz podsjećanje da iz razarane spomeničke gradskejezgrenikadnisudjelovalehrvatske obrambene snage. U postavu je i fotografija Kuće Glavić, selo Poljice, Konavle, okolica Dubrovnika, snimljena u 11. mjesecu 1992. Prikazuje jedan od dva namjerno prostrijeljena televizora u kući, dok je najvredniji dio kuće, označen zastavom o zaštiti prema međunarodnojkonvenciji,namjernopotpuno spaljen.
Fabijanić u 2. mjesecu 1992. snima podrum samostana benediktinki u Zadru, gdje je slavna srednjovjekovna muzejskazbirkapoznatapodnazivom “Zlato i srebro Zadra” tajno skrivena jer jegradpodstalnimsrpskimnapadima. Zamolili su ga, kaže, da ne pokazuje fotografiju zbog opasnosti od, srećom nikad ostvarenog, prodora agresora u grad Zadar. Fotografija razorene Muzičke škole u zadarskoj Kneževoj palači datira iz istog perioda.
Hrvatskibožićnazivjefotografijesnimljeneu3.mjesecu1992.ucrkvinavještenja Blažene Djevice Marije u Pakracu, vidi se sakristija crkve sa spaljenim jaslicama i crkvenim knjigama. Prema riječimaautora,zamrznutauvremenu: spaljena slastičarnica u Lipiku, smještena u arhitektonskom zdanju izgrađenom u stilu secesije, također je snimljena u proljeće 1992.
Pitamfabijanićazbogčegasepremijera ovih vrhunskih fotografija događa u Hrvatskoj tek 30 godina nakon njihovog nastanka i čak 28 godina nakon premijere u inozemstvu? Kako, zašto?
Iščuđavam se. Povijest ove izložbe je zaista čudnovato dramatična, najblaže rečeno. Poznati fotograf samo za čitatelje Oslobođenja objašnjava: “Prvo je pokazana 1992. kao jedna mala izložba u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici, a prvo, cjelovito izdanje je doživjela 1995. godine u Staroj gradskoj vijećnici u Lisabonu u Portugalu. Nakon toga, izložba je išla u Grčku, gdje je pokazana u Gradskom kulturnom centru Atene, ujedno to je bila prva hrvatska izložba u Grčkoj.”
Izložbu u Ateni organizirala je Slavica Štefanec Dambergi, inače udana u Grčkoj, napominje i naglašava da su i njegovu izložbu “Dubrovnik”, priređenu23.1.1992.umadriduušpanjolskoj, koja je igrom slučaja bila prva hrvatska izložba u inozemstvu nakon priznanja Hrvatske, potaknule dvije žene Jagoda Lukovac i Tatjana Ribič. U prijevodu, izložbe su organizirane bez službene institucionalne potpore. Priredili su ih “ljudi za koje nitko nikad nije čuo i danas još anonimni za najširu javnost, do danas bez ikakve satisfakcije osim onoga što su napravili, a zahvaljujući njima svijet je saznavao što se događa u Hrvatskoj”. Obećavam da će ova imena sada biti zabilježena u tekstu.
Vraćamo se na povijest izložbe u Pakracu. Nakon Grčke, 30 fotografija o razaranju hrvatske kulturne baštine gostuje u Slovačkoj u Zichy Palace u Bratislavi, potom 1997. i u Sloveniji, u Cankarjevom domu u Ljubljani. Od tada, kaže fotograf - ništa, izložba se nigdje ne pojavljuje. Godine 1998. dio fotografija iz serijala “Plodovi zla” Fabijanić predstavlja na svojoj velikoj izložbi u Muzejuzaumjetnost i obrt u Zagrebu, a izložba osvaja Nagradu “Josip Račić” kao najbolja likovna izložba te godine u Hrvatskoj.
”Ali, što se tiče izložbe ove serije fotografija, i dalje - ništa. Godine 2009. Muzej suvremene umjetnosti (MSU) u Zagrebu useljen je u novu zgradu i ja sam poklonio tu izložbu ovom muzeju. Nakon toga opet ništa. Tek je 2020. dio te izložbe, dio tih fotografija bio pokazan na izložbi
Akvizicije MSU-A. I kažem, i dalje - ništa. Od 1997. do danas ta izložba nigdje nije pokazana kao cjelina”, poantira.
Prošle jeseni filmski obrat. “Bio sam u Pakracu i upoznao ravnateljicu Muzejagradapakraca,odličnuosobujelenu Hihlik, krenuli smo s pripremama i, evo,izložbaseotvaraiprviputpokazuje u Hrvatskoj kao cjelina.” Sjeća se odlaska u Lipik i Pakrac na prvi dan proljeća 1992. za vrijeme proglašenog stanja opće opasnosti. “Među ovim fotografijama na izložbi je i 5 fotografija s tog područja, vrlo simboličkih, da ne kažem prelijepih u toj strahoti. Zato mi je sada posebno drago da je izložba u Pakracu”, kaže.
Fabijanić u kontekstu izložbe ponovo snažno otvara značajno pitanje umjetničkog odgovora na ratne strahote i stradanja. “Jedna od tih fotografija pokazana je na Zagrebačkom salonu u 5. mjesecu 1992. Znači, nakon nepuna dva mjeseca. Ono što sada ističem je da zapravo do dana današnjeg nije napravljena nikakva valorizacija umjetničkih radova o temi Domovinskog rata. Svi pričaju o groznim spomenicima, ali u ovom segmentu nemate apsolutno ništa. Čak i na tom salonu koji je bio ratni, članica žirija, poznata zagrebačka povjesničarka umjetnosti koju ovdje ipak neću imenovati je rekla: “Nećemo zato sad što je rat valorizirati na Salonu te strahote. Nebuloza totalna.kadćeakonećetada,pa neće valjda nakon 20 godina!?”, kaže Fabijanić.
Ulijećem sa: Pa ispalo je tako. “Da, baš je ispalo tako, to sam ja izrekao puno puta i na svojim predavanjima.” Govori o “bezveznom” trošenju novca na stotine isto tako “bezveznih” izložbi ratne fotografije. Ukazuje da su individualni međunarodni projekti do dana današnjegapsolutnobilipunoefikasnijinego oficijelniprojekti,aliljudineznajuonjimajerjemedijskapodrškaminimalna, a to je bilo moguće jer tada nije bilo interneta. I danas se prešućuju važne činjenice, ističe.
Damir Fabijanić je jedan od najznačajnijih fotografa na prostoru bivše Juge. Fotografijom se bavi od 1973. Po profesiji diplomirani inženjer strojarstva s pet godina staža u projektnom birou, godine 1989. započinje karijeru profesionalnog fotografa. Preko 40 godina stvara u statusu samostalnog umjetnika. Specijalizirao se za arhitektonsku i pejzažnu fotografiju i u tome je bravurozan. Izlagao je na više od 100 izložbi u zemlji i svijetu.
Dubrovnik
Na međunarodnoj art-sceni na visokoj je cijeni. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Među ostalim, godine 1993. ugledni pariski nakladnik
Marval uvrštava Fabijanićevu monografsku knjigu “Dubrovnik...” među najljepšeknjigesvijeta.napitanještoga je potaknulo na snimanje upravo razaranja kulturne baštine jer takva odluka je rijetkost među fotografima, odgovara da je to bio profesionalni angažman 1989. za snimanje Dubrovnika.
Fabijanić se sjeća početka srpsko-crnogorske agresije na dubrovačko područje 1991. Pa opisuje: “Rekao sam: ljudi, ja sve to imam, ‘ajmo pokazati šta se napadalo, o čemu se to radi. Tu je počeo moj nesporazum s oficijelnim sistemom, oni to ništa nisu razumjeli, onda sam ja morao krenuti u vlastite akcije. Zašto? Zato što sam među prvima rekao, najvažnija stvar: Dubrovnik je zaštićen od UNESCO-A, to se uništava. Uglavnom, ja sam se u tom ratu koncentrirao upravo na snimanje takvih prizora.”
Sve autorske monografije Damira Fabijanića, uključujući i slavnu monografiju “Dubrovnik...”, koja je dosad imala tri izdanja 1993, 1997. i 2018. su tzv. samizdati, Damir Fabijanić ih je objavio sam, bez financijske i službene potpore institucija. “Sve su moja izdanja, bez ikakve pomoći ministarstva”, kaže. Prisjeća se i svog gostovanja na diljem svijeta poznatom međunarodnom festivalu fotografije, najstarijem u Europi, svojevrsnoj svjetskoj prijestolnici fotki i fotkanja u Arlesu u Francuskoj. “Godine 1992. pozvan sam kao jedini hrvatski fotograf u službeni program Festivala fotografije u Arlesu i do danadanašnjegsamjediniuhrvatskoj kojijedobiotakavpoziv.mojefotografijevidiojejeanclaudelemagny,tadašnjidirektorodjelazafotografijufrancuskebiblioteke.ondamijeonrekaoovo što ste pitali, rekao mi je da prvi put vidi da je rat prikazan na način da to nije fotožurnalizam, nego da netko drugačije to snima. A ja sam mu rekao, gledajte, ovo sam snimao upravo zato jer je bilo puno takvih primjera. Najvrednija materijalna kulturna baština se namjerno uništavala”, kaže Fabijanić.