Plik na jeziku
Postoje novinari kojima je svaki zadatak, osim sportskog, lagan. Ne brane se ako trebaju u parlament, ne prevrću očima kada ih urednici šalju na pijacu, ne pozivaju se na mamurluk ukoliko trebaju pokupiti servisne vijesti sa agencija. Ali, po cijenu otkaza neće otići na fudbalsku, košarkašku ili rukometnu utakmicu. Na sve će pristati, ali na bilježenje golova, asistencija i žutih kartona neće nikada.
Slučajni prolaznici
Postoje novinari kojima je svaki zadatak, osim crne hronike, lagan. Ne brane se ako trebaju u crkvu ili u džamiju, ne prevrću očima kada ih urednici šalju da razgovaraju sa doktorima o preventivnoj borbi protiv ambrozije, ne pozivaju se na mamurluk prepoznaju i u letu hvataju veliku novinarsku muku i počinju sa neobično surovom igrom pogađanja koja uvijek završava isto: oni bi rekli, naravno da bi rekli, ne boje se oni nikoga, imaju pravo da kažu šta misle, samo, eto, ako bi mogli bez imena ili bar bez fotografije. Zalud novinar objašnjava da su mu potrebni i ime i portret, slučajni građanin ne odustaje i mučna nagodba se nakon pola minute-minut završava.
Novinar potom ponovo kreće među ljude i pokušava po pogledu da prepozna one kojima razgovor nije mrzak. Građanstvo na kameru leti samo, kao leptiri na fenjer, ali novinaru koji u ruci drži blokče i telefon ne prilazi ama baš niko. Njemu je neprijatno, u redakciju ne smije da se vrati bez obavljenog zadatka, a ne ide da izmišlja ljude i da gata čije će glave staviti na izmišljena imena. U gomili nepoznatih novinar traži poznata lica u nadi da ga bar ona neće odbiti, ali ni za to nema pouzdane garancije.
Društvene mreže
Spas nude društvene mreže. Pita jednog drugara, pa još jednog, pa još jednog. Ukoliko tog dana nije oblačno, prva tri odmah pristanu i sve je dalje pjesma. Ali ako pada, ako grmi i sijeva, ni onaj deseti ne pristaje da se nađe u anketi. Onda novinar otvara folder sa prethodnim anketama i gleda kad je kojeg drugara objavljivao. Đuma je, recimo, bio prije godinu i tri mjeseca i on može opet, ali Ivan ne može nikako, jer ga je novinar poslao urednici nema tome ni pet mjeseci. Ako ni folder ne nudi spasa, onda se pribjegava posljednjim mjerama. Novinar tada zove ženu ili muža, sestru ili brata, ujaka ili strica, svekrvu ili punicu, ko šta ima, samo da se anketa, pas joj se mesa napotezao, preda na vrijeme!
Ako nađe drugare koji pristaju da mu pomognu i da ga riješe čireva, onda novinar može sa sigurnošću očekivati grešku. Ili će drugu u brzini promašiti ime ili će mu u istoj toj brzini promijeniti prezime ili će mu staviti drugo mjesto boravka. I tako očas Biljana Dragomirović iz Banje Luke postane Bojana Dragutinović iz Oštre Luke. Drugari se nekada ljute, a nekada ne, ali novinaru to i nije važno, jer ljutili se oni ili ne, sasvim je sigurno da je to prvi i posljednji put da su se pojavili u njegovoj anketi.
Novinarstvo je najljepši posao na svijetu. Minus anketa. Kojoj želim skoru propast.