Dabogda crkla anketa!
Postoje novinari koji vole da pišu duge tekstove, a postoje i oni kojima je i blic-informacija ponekad preopširna. Postoje oni koji ne drže mnogo do sagovornika, a i oni koji vlastito mišljenje ne bi napisali ni pod tačkom razno
ukoliko moraju da razgovaraju sa voćarima o mrazu koji prijeti da ponovo pobije šljive i jabuke. Ali, po cijenu otkaza neće izvještavati o saobraćajnim udesima, ubistvima i silovanjima. Na sve će pristati, ali na izvještavanje sa sahrana neće nikada.
Postoje novinari kojima je svaki zadatak, osim intervjua, lagan. Ne brane se ako trebaju napisati nekoliko rečenica sa banjolučkih plaža, ne prevrću očima kada ih urednici šalju da provjere dojavu o požaru u obližnjoj roštiljnici, ne pozivaju se na mamurluk ukoliko moraju da pišu tekst o uspjesima lokalnog kulturno-umjetničkog društva. Ali, po cijenu otkaza neće pristati da rade intervju. Na sve će pristati, ali na višečasovno skidanje materijala sa diktafona ili telefona neće nikada.
Postoje novinari koji vole da pišu duge tekstove, a postoje i oni kojima je i blic-informacija ponekad preopširna. Postoje oni koji ne drže mnogo do sagovornika, a postoje i oni koji vlastito mišljenje ne bi napisali ni pod tačkom razno. Postoje oni koji su već u šest budni i oni koji ne mogu da rade ako ne odspavaju bar do deset. Postoje oni trezveni i oni koji to nisu. Postoje oni koji vole da predlažu naslove i oni koji smatraju da to nije njihov posao.
Među takvim svakakvim novinarima ima i onih koji ne vole – ma šta ne vole, mrze! – ankete. Oni bi
Većina nepoznatih voli kamere i ne odbija poziv. Svakome je, na koncu, san da se nađe u dnevniku. Ako ikako može, između vijesti iz politike i sporta. Između predsjednika i Đokovića
pristali i da izvještavaju sa derbija začelja Druge lige Istok, pristali bi i da idu u kuću ubijenog, intervjuisali bi istog dana i patrijarha i nadbiskupa i reisa, ali nemoj da moraju na ulicu među narod! Takvim novinarima nijedan zadatak ovoga svijeta nije mrzak osim tog jednog koji im je najljući neprijatelj. Sve, sve, ali anketa ne!
Televizijskim novinarima je anketa čak i zabavna. Oni poture mikrofon prolazniku pod nos, postave pitanje i njihov je posao završen. Slučajni uzorak ili odgovori ili produži dalje svojim poslom. Većina nepoznatih voli kamere i ne odbija poziv. Svakome je, na koncu, san da se nađe u dnevniku. Ako ikako može, između vijesti iz politike i sporta. Između predsjednika i Đokovića. Onda se ima o čemu pričati na sedam narednih slava.
Ali, novinari koji nemaju kameru, koji u rukama drže diktafon ili blokče, sto paklenih virova preplivaju dok ne nađu tri sagovornika koji su voljni da kažu šta misle o sve goroj inflaciji ili o sve skupljim lijekovima. Nekada je sa novinarom išao i fotoreporter, pa novinar nije morao bar o tome da misli, ali se sada i to promijenilo, pa nakon zapisivanja ili snimanja izjave, slijedi i molba za fotografisanje. Što sve u zbiru daje neopisivu muku.
Televizijski novinari anketirane gotovo nikada ne pitaju za ime i prezime, a bez imena i prezimena anketirani u novinama ne može da se pojavi. A slučajne prolaznike novinar dnevnih novina dijeli u tri kategorije: na one koji hoće sve da kažu, ali anonimno i bez fotke, na one koji pristaju da imenom i prezimenom stanu iza onoga što su rekli, ali ne dozvoljavaju fotografisanje i na one koji dozvoljavaju da im se u novinama pojavi lik, ali ime i prezime nikako.
Muka je, dakle, trostruka i sve je svedeno na ponižavajuće moljakanje. Slučajni prolaznici to, naravno,