Slagali su nas, Hitler nije mrtav
”Album Auschwitz” je priča Lili Jacob, koja je imala 17 godina kad je logor oslobođen: u potrazi za hranom, slučajno je u ormaru nekog Ss-ovca pronašla album sa fotografijama
”Akoje lbum Auschwitz” Lili Jacob je knjiga 197 fotografija iz logora,
su snimila dvojica Ss-ovaca. “Operacija Mađarska” je kodno ime koje je Adolf Eichmann koristio za deportovanje preko 630.000 mađarskih Židova maja 1944. u Auschwitz. Među njima je bila i Lili Jacob. Cilj je bio “odraditi” Židove za tri mjeseca u okviru programa Finalnog rješenja. Osim njih 25-30% koji su radili, ostali su usmrćeni.
Logor je stvorio Rudolf Höss, a njegovi sljedbenici su bili nekompetentni za brzu realizaciju ove ideje. Höss se, kao osobni Hitlerov tajnik, nalazio tada u Berlinu. Pozvan je ubrzati operaciju i aktiviranje gasnih komora, pretrpanih zbog nesagledivog broja transportovanih Židova.
Učitelj i građevinac
Album Auschwitz je priča Lili Jacob, koja je imala 17 godina kad je logor oslobođen: u potrazi za hranom, slučajno je u ormaru nekog Ss-ovca pronašla album sa fotografijama. Deportovana je iz Mađarske sa cijelom familijom, roditeljima, braćom, bakom i djedom.prebačenajeulogordora,dio Buchenwalda, u kojem je i oslobođena i gdje je pronašla album. Bila je izgladnjela i imala je tifus. Oslobođenje logora ju je doslovno istrglo od smrti u posljednjem trenu. Na fotografijama je prepoznala svog rabina, ljude iz svog sela i članove svoje familije. Album je dobio neprocjenjivu vrijednost: pokazao je šta se dešavalo u Auschwitzu i sudbinu članova njene familije. Lili je jedina preživjela - to je postao njen porodičnialbum.nadomjestiojeonajkojeg su ponijeli od kuće, i koji je nestao.
Lili se krajem 1940-ih vratila u Čehoslovačku, jer je porijeklom iz dijela Čehoslovačke kojeg je početkom rata anektirala Mađarska. Židovskom muzeju u Pragu je ustupila prava kopiranja. Krajem pedesetih ovaj je Muzej reproduciraofotografijealbuma.postale su jedinstven dokaz na procesu Adolfu Eichmannu u Jerusalimu 1960. i “suđenju Auschwitzu” u Frankfurtu 1963. Reproducirane su u udžbenicima, novinama i časopisima cijelog svijeta, u filmskim scenama i dokumentarnim filmovima. Album je imao fundamentalnu ulogu, budući da su urađene medicinske ekspertize: psihijatri su dijagnosticirali da predstavlja sav gubitak i svojevrsnu rekompenzaciju za preživjele logoraše.
Lili je život nastavila u Miamiju, i radila kao konobarica i pomoćna kuharica. Učestvovala je u slavnoj TV emisiji “The Queen of the Day” na kojoj je pobijedila, i novcem od nagrade platila operaciju uklanjanja tetoviranog logoraškog broja. Deportacija i boravak u logoru su imali neumoljive posljedice na njenu psihičku ravnotežu. Cijeli život su je posjećivali članovi familija smaknutih zatvorenika iz različitih dijelova svijeta.
Fotografije Auschwitza su snimila dvojica Ss-ovaca, koji nisu profesionalci, nego samozvani foto-amateri. Jedan je učitelj, a drugi građevinski zanatlija. ‘Zaposlili’ su se preko veze da bi izbjegli slanje na front i postali službeni fotografi logora. To je razlog osrednjeg kvaliteta fotografija. Ernst Hofmann i
Bernhard Walter su snimili svih197fotografija,alijeznačajno da iz ovog logora ima mnogo više snimaka nego iz ostalih. Tako je Auschwitz postao centralno mjesto u memoriji Holokausta.
Ove fotografije nisu napravljene da dokumentiraju zločin protiv čovječnosti. One su sastavni dio tog zločina:crimenucrimenu.zločinački čin sam po sebi. Fotografije ne pokazuju eksplicitnonasilje.nemasnimaka usmrćivanja, ni gasnih komora,masovnihgrobnica,ni leševa.pokazujuvaloveljudi poredteretnihvagona,abrutalnost bode oči: ‘fotografi’ svjesno nisu snimali scene egzekucije, jer su pripremali album koji će dokumentirati idealni Auschwitz Finalnog rješenja. Trebao je biti dostavljen Himmleru, da se dokaže kako Ss-ovci i Rudolf Höss dobro rade u Auschwitzu.
Na fotografijama se vidi da mnoge gospođe drže začepljen nos – fotografije prenose i miris logora: urina, izmeta, tijelā koja gore. Logoraši su poslije oslobođenja prenijeli: prostor je zaudarao na smrt. Obrijana Lili Jacob je bila zaposlena na odvozu kolica sa izmetom. Sve gospođe koje su oslobođene svjedočile su o ekstremnoj brutalnosti i ponižavanjima kojima su bile izložene. Osobiti čin šikaniranja na samom dolasku u logor su dvojica ‘fotografa’, Walter i njegov pomoćnik, koji ih slikaju. Tu počinje procedura, ‘prijem, šišanje, brijanje, tetoviranje’ što vrijedi za žive.
Ali u Albumu ima fotografija i onih koji neće doživjeti tu proceduru, biće ubijeni par sati nakon dolaska i ‘smješteni u šumicu’, gdje se čeka da se oslobode pretrpane gasne komore. Album pokazujekakosesavršenoupravljaneprekidnim protokom Židova: “Vozovi ne prestaju istovarivati, a preuzimaju se ‘predmeti’: to je reifikacija Židova, koji nisu ljudi, nego stvari, i upravlja se i stvarima koje su pripadale upravo usmrćenim”, tumači Tal Brutmann, autor knjige “Album Auschwitz”.
Walter i Hofmann se zabavljaju na račun dovedenih, naročito sa onima koje će biti usmrćeni na licu mjesta. Provodevrijemeismijavajućižrtve,izabavljaju se zahtijevajući da se postave leđimaokrenutimkrematorijuiliispred vode gdje se prosipa krv žrtava. Igrali su se znajući šta zatvorenike čeka: “Ja, SS
Olivier Guez, autor nagrađene knjige “Nestanak Josefa Mengelea”, sakupio je tekstove pisaca 27 država članica EU i objavio ih u knjizi “Grand Tour, pisci o svojim zemljama”
Hofmann, tačno znam šta se dešava, i znam šta će vam se dogoditi, ali vas fotografiram i masno se zafrkavam na Ss-ovski način.” Njemački soldati koji vide fotografije razumiju proceduru, a Židovi sa slika ne shvataju šta se sprema. Na fotografijama se redovito vidi i otpor logoraša: desetak gospođa i nekoliko djece plaze jezik. Može izgledati beznačajno ili iluzorno, a nakon tri-četiri dana transporta u pretrpanim stočnim vagonima, oči u oči sa Ss-ovcima: trebalo se usuditi.
Rampa Auschwitza je jedan od glavnih likova Albuma: dolazna stanica koju svi poznaju, jer je to centralno mjesto gdje sve počinje - kraj Finalnog rješenja,započetogupragu,beogradu, Budimpešti, Varšavi, Lyonu… Rampa je mjesto triaže, kad žrtve ulaze u prostor gdje će biti usmrćene. Zato Album govori o reifikaciji: ne raspoređuju se ljudi, nego predmeti.
Logor je oslobođen krajem januara 1945. Hitler je izvršio samoubojstvo 30. aprila 1945.
Jedan od najpoznatijih profesionalnih fotografa Drugog svjetskog rata i autor “Sovjetske zastave na krovu Reichstaga” snimljene 2. maja 1945. je Evgeni Haldei (1917-1997). Ukrajinski Židov, bio je zaposlen u novinskoj agenciji TASS i vojnik sovjetske armije. Krajem aprila 1945. šef ga šalje u Berlin. Haldei u ekonomatu Agencije zaduži nekolikocrvenihstolnjaka,kojisuslužili za sindikalne proslave. Sa prijateljem krojačem Israelom Kischtserom sašio je tri zastave na koje su dodali srp i čekić, ambleme KP-A SSSR-A.
Olja Savičević se usredsredila na Klimatsku Štaciju, i nije propustila opisati Nikšu iz Travnika i njegovog najboljeg prijatelja Hamzu, i spomenuti cijelu Jugu. O kafeima su pisali svi
Haldeijezastavamaprobaozavijoriti natrirazličitamjestauberlinu:naaerodromutempelhof,nabrandenburškoj kapiji i na krovu Reichstaga. Rekao je vojnicima da se ispenju na Parlament. Ispod je bio Berlin u plamenu: svjetlo za fotku je tu bilo najbolje.
Za službenu propagandu, zastavom su zavijorili Gruzijac Meliton Kantaria (jer je Staljin Gruzijac), i Rusi Mihail Jegorov i Aleksei Beretz. Istina, da su na fotki Aleksei Kovalev, Leonid Goruchev iz Minska i Abdulkarim Ismailov iz Dagestana, otkrivena je na 50. godišnjici proslave pobjede u Velikom domovinskom ratu. Imena vojnika su prikrivana, jer je “Kremlj na svaki način htio prikazati da se radi isključivo o ruskoj pobjedi, i da je učešće vojnika drugih naroda – Ukrajinaca, Armena, Bjelorusa, bilo minornog značaja”. To je poslužilo usijanju ruskog nacionalističkog duha.
Haldei je sutradan poslat u Moskvu da fotku preda TASS-U. Agencija je namjeravala snimak predstaviti kao službeni, pod uvjetom da je Haldei retušira:vojnikkojipridržavasuborcanasvakoj ruci ima po – sat. Taj uočljivi dokaz o pljački nije išao u prilog visokog morala vojnika Crvene armije i sovjetskog besprijekornog ponašanja. Haldei je morao ispraviti grešku i retuširati fotku.
Dakle: simbol pobjede Crvene armije nad nacizmom u Drugom svjetskom ratu, nije samo brižljivo insceniran, nego je i retuširan. Kasnija istraživanja su pokazala da je autor originalnom snimku dodao i oblake prepune dima nad okolnim zgradama.
Evgenihaldeijerođennajuguukrajine u godini ruske revolucije. Kad mu je bilo godinu dana u pokolju je ranjen metkom od kojeg je stradala njegova majka. Sa 15 godina napravio je prvi fotoaparat od kartonske kutije i stakala bakinih naočala, koja su mu poslužila kaoobjektivi.agencijatassgajeangažirala kad mu je bilo 19 godina.
Tridesetih prošlog vijeka je na odsluženjuvojnogrokaudaljnivostoku,duž granice sa Kinom. Snima i uvijek sam izrađuje svoje fotke. Kad je Njemačka napalasssr,haldeijeumoskvinapravio prve ratne fotografije. Mobiliziran je i raspoređen u Murmansk kao specijalni ratni dopisnik. 1943. je u Ukrajini, gdje je njemačka vojska, u sklopu Finalnog rješenja, vršila pokolje. Evgenijev otac i polusestre su živi bačeni u napušteno rudarsko okno.
S druge strane svijeta, slavni ‘ratni dopisnik’, Amerikanac Ernest Hemingway (1899-1961), 1944. je pisao knjige i ratovao za Hotel Ritz u Parisu. Haldei je nastavio snimati na frontovima u Rumunjskoj, Bugarskoj, Jugoslaviji, Poljskoj, Madžarskoj, Austriji i Njemačkoj.
Nakon 1945. Haldei je akreditiran za Konferenciju u Postdamu i tako postao autor najpoznatije fotografije
Staljina, Churchilla i Trumana. Bio je jedan od sovjetskih reportera na suđenju u Nűrnbergu. Snimio je Hermanna Göringa, što prije njega niko nije uspio. Zauzeo je mjesto tajnika jednog od ruskih sudija i uslikao Göringa za objedom. Ovajje,iznerviranštogasnima kako kusa iz željeznog lonca, rukama sakrio glavu. Haldei je poslije priznao da se obradovao što je uspio izbaciti iz takta nacističkog vođu, koji je u sudnici djelovao nepokolebljiv.
U SSSR-U je snimao ‘uspjehe komunizma,grandioznetvorniceivelikemanifestacije u slavu Staljina’. Ali, Koba je započeo rat protiv ‘kosmopolitizma’, što je bio “ljepši naziv” za Židove: Haldei je 1948. dobio otkaz u TASS-U. Nastavio je raditi za mali sindikalni list, gdje mu je striktno zabranjeno snimati muzičare Židove. Poslije će objasniti da je napravio mnoštvo fotografija Rahmanjinova i Hatchaturiana. Iz predostrožnosti je uništio sve fotke obilježavanja židovskih proslava.
Ovdje bih, umjesto komentara, navela citat Frantza Fanona iz knjige “Crna koža, bijele maske”, koja datira iz tih, pedesetih godina: “Kad uključim radio, i čujem da su u Americi ‘crnčuge linčovane, kažem: Slagali su nas. Hitler nije mrtav’. Kad uključim radio i čujem da ponižavaju i vrijeđaju Židove, da su prezreni, i žrtve pogroma, kažem da su ‘nas slagali, Hitler nije mrtav’. Kad konačno uključim radio i saznam da je u Africi uspostavljen i ozakonjen prisilni rad, kažem: ‘Zaista su nas slagali, Hitler nije mrtav.’”
Nakon Staljinove smrti, godine kad jeratnidopisnikhemingwaydobiopulitzerovu nagradu, Haldeija je angažirao komunistički organ Pravda. Putovaojesovjetskimrepublikamaisnimao režimske glavešine. Sedamdesetih godina, žrtva ponovnih antisemitskih čistki, Haldei je opet dobio otkaz. Prijatelji mu pomažu preživjeti.
Priznanjezanjegovprofesionalnirad stiglo je nakon pada komunističkog režima. Ovjekovječio je nacizam i užase rata, ali nije snimao patnje Sovjetā. Odbio je slikom svjedočiti o istrebljenjima Židova. Haldeijev život je neprestana drama, roman sa trenucima sreće i neizrecive žalosti okosnice režima, koji je čovjeka, njegov i talenat i rad i žrtvu, upotrijebio za svoje ciljeve. Stručnjaci i umjetnici iz cijelog svijeta ocjenjuju da su Haldeijeve fotke jedinstvena povjesna freska.
Čuvenoj fotki Pobjede sa krova Reichstaga uzor je bila ona američkog fotografa Joea Rosenthala, također porijeklom ruskog Židova, koji je februara1945.snimiozastavuurukamaameričkihvojnikanajapanskomotokuiwo Jima, i za koju je iste godine dobio Pulitzerovu nagradu. Protumačeno je da je na taj način i Zapad priznao Haldeijev iznimni talenat i dalekosežnost njegovog rada.
Dan Pobjede nad fašizmom i kraj Drugog svjetskog rata u Europi se obilježava 8. maja. Predstavnici njemačke komandanture su predaju potpisali u Berlinu 8. maja 1945. u 23h01 u prisustvu predstavnika SAD-A, SSSRA, Velike Britanije i Francuske. Rusija Dan pobjede slavi 9. maja, zbog razlike u mjerenju vremena: kalendarski je dan potpisivanja u Berlinu - u Rusiji već bio 9. maj.
U kontekstu pomirenja Njemačke i Francuske, i izgradnje nove interesne zajednice, novi saveznici su odustali od slavlja koje se istovremeno odnosi i na kapitulaciju ključne članice. Po novom EU kalendaru obilježava se 9. maj, u znak sjećanja na Deklaraciju Roberta Schumanna, ministra vanjskih poslova Francuske, koji je 9. maja 1950. predložio novu vrstu suradnje među narodima europskog kontinenta. Njegov je govor temelj Europske zajednice uglja i čelika, koja je okupila Njemačku, Belgiju, Francusku, Italiju, Luxemburg i Nizozemsku.umeđuvremenu su se proširili i preimenovali u EU.
Olivier Guez, autor nagrađene knjige “Nestanak Josefa Mengelea”, sakupio je tekstove pisaca 27 država članica EU i objavio ih u knjizi “Grand tour, pisci o svojim zemljama”. “Ako bi se turisti zaputili na jug Europe,uočilibigrčko-rimsketragove,i muslimanske,akobiseupustiliuavanturunabalkaniliandaluziju.sasjevera do juga, od istoka ka zapadu, divili bi se crkvama, samostanima, katedralama, prezbiterijima. Europa je godine 1000. bila kršćanska. Svi europski monarsi su se preobratili na kršćanstvo, osim litvanskihsuverena.vodičbiobjasnioda je Europa bila odabrana zemlja Židova svedopokoljāxxstoljećaidasujeoblikovale nadnacionalne ideje. Europa je duga povijest bratoubilačkih ratova i masovnih pokolja, kontinent posijan imperijalističkim,fašističkimikomunističkimzločinima.osvemu tome ni riječi u preambuli Ustava EU: šefovi država su se prepirali mjesecima i nisupostiglidogovor.nikakvo nasljeđe nije specificirano. Kao da su Europljani stigli sa neidentificirane planete… A bez zajedničke kulture i njenog prenošenja od prvih godina školovanja, europska tvorevinanećenapredovati.srušiće se, kako je to 1930. predvidio pisac Stefan Zweig.”
Od Guezovog uvodnog teksta sam se naježila. Naglas svima preporučujem ovu knjigu: švedski pisac, jer nije mogao naći ‘europsko mjesto’ u svojoj zemlji, sjetio se da je Europa jedini kontinent koji je ukinuo granice. Francuskinja čitatelje vodi na obale iskrcavanja u Normandiji. Irac je krenuo tragovima James Joycea u Dublinu, a Španjolka je sa sinom obišla pekare. Nijemac je pisao o zatvoru kojeg nema. Danac je obišao umjetničku koloniju na sjevernom moru, a Nizozemac nije zaobišao Vermeera. Slovenka Brina Svit je opisala Novu Goricu, tema Poljakinje Agate Tuszyńske je Varšavski geto. Rumunj je pisao o Bukovini Paula Celana. Olja Savičević se usredsredila na Klimatsku Štaciju, i nije propustila opisati Nikšu iz Travnika i njegovog najboljeg prijatelja Hamzu, i spomenuti cijelu Jugu. O kafeima su pisali svi.
Najviše me je dirnula priča Finkinje Sofi Oksanen o krijumčarenju na starom ferryboatu koji je putovao između Helsinskija i Tallinna, natovaren tenisicima i ženskim časopisima, a vraćao se pun votke. Dio familije u Tallinnu je skrivao uspomene na rođake u Helsinskijulijepećinjihovefotkeispodtapeta. “Papir uvijek nadvisi diktaturu, i bitan je stub demokracije: nijedan totalitarni sistem ne može promijeniti prošlost po svom nahođenju. Fotografije koje je moja familija sakrila ispod papirnih tapeta bolje su se oduprle vremenu nego svemoćno sovjetsko carstvo.”
Sarajevo, Srebrenica, Vukovar
Ako neko misli da je naše poluostrvo razmeđa kojom vlada prokletstvo nesretne sudbine, a da su ratoborni narodi i narodnosti tako isprepleteni da su nepopravljivo zapetljani, neka pročita tekst Litvanca Tomasa Venclove. Pisci izmađarske,češkeibelgijeprenoseda današnja Europa miriše na nostalgiju.
Sarajevo je zapelo za pero Austrijanki Evi Menasse, koja je pisala o Carstvu. “Grand Tour se uklapa u definiciju Milanakundere:maksimumraznolikosti na minimumu prostora, tek na nekoliko stotina stranica” (464).
Fotografije Vukovara 1991. eklatantno podsjećaju na pogrome Židova i operaciju kodnog naziva Madžarska. Nizozemska, prva među jednakim iz one interesne Unije uglja i čelika, poslala je svoje mirovne vojnike u rat u Bosni. Oni su gledali kako se u ljeto 1995. čini genocid. Kao što je od paljevine usijani Auschwitz okončao Drugi svjetski rat, tako je genocid u Srebrenici natjerao mudre glave iz EU da uključe vijuge. Za moje pojmove nizozemski vojnici su svjesni učesnici u genocidu. Sigurno se sjećate plakata Šejle Kamerić, na kojem je citat, vrhunac cinizma nizozemskog vojnika iz Srebrenice: “Pogodite šta smrdi kao govno: Bosanka djevojka”. Kao u Auschwitzu, zaudara smrt koju je organizirao general vojske Republike Srpske, potpomognute majčicom Srbijom. Hoće li nizozemski smrad ispariti? Srbija je 2009. aplicirala i marta 2012. joj je dodijeljen kandidatski status za članstvo u EU.
Danas Rusi, pobjednici u Drugom svjetskom ratu, svakodnevno ubijaju Ukrajinu. I iz domovine Haldeija u majčicu Rusiju deportiraju male Ukrajince.
”Slagali su nas. Hitler nije mrtav.”