Anschluss Austrije
Za Anschluss su se na početku zalagali socijaldemokrati, ali su oni promijenili mišljenje kada je vlast u susjednoj Njemačkoj preuzeo Hitler
Austrija je zemlja njemačkog govornog područja u kojoj je rođen Adolf Hitler (Braunau na Innu) 1889. Za ovaj feljton Austrija je bitna iz nekoliko razloga. Najprije, što je predstavljala okosnicu Austro-ugarske monarhije čijim je porazom i nestankom 1918. nastala nova država na političkoj karti svijeta, koju je Hitlerova fašistička mašina oduvijek smatrala dijelom njemačke teritorije i htjela je po svaku cijenu utjerati Austriju u njemački Reich. Istina, nakon što je klonula Austrougarska, privremeni parlament Austrije je proglasio priključenje njemačkom Reichu. Kako se ovo dogodilo u 1918. u vrijeme poraza Austro-ugarske i Njemačke u Prvom svjetskom ratu, logično je bilo protivljenje saveznika koji su, kao Francuska i Italija, u ovome potezu vidjeli opasnost od obnavljanja njemačkog jedinstva i moći. Odmah je zabrana Anschlussa (priključenja) ušla u ugovore o miru s Njemačkom, u članu 80. i sa Austrijom, što je iskazano u članu 88.
Mussolini mijenja stav
Za Anschluss su se na početku zalagali socijaldemokrati, ali su oni iz temelja promijenili mišljenje o priključenju kada je vlast u susjednoj Njemačkoj preuzeo Adolf Hitler. Dotičnom sporazumu sa Njemačkom se protivila rezolutno i partija Kršćanskih socijalista koja je u to vrijeme bila vodeća i vladajuća stranka u Austriji. Dolfus je, poučen njemačkim iskustvom zabranio, u junu 1933. Nacionalno-socijalističku partiju (NSPA), a potom i Komunističku stranku Austrije. Uspostavio je totalitarni režim, jednopartijsku diktaturu zabranjujući sve partije u Austriji, izuzev Kršćansko socijalne partije.
Od Mussolinija u Italiji i mađarskog diktatora Hortija austrijska vlada je tražila podršku za austrijsku nezavisnost. Zbog nezadovoljstva u zemlji Dolfus pribjegava jačanju autoritarne vlasti. Uz pomoć vojske i oružanih formacija Heimwehra, koje je predvodio Ernst Rüdiger von Starhemberg, ugušio je ustanak socijaldemokrata u februaru 1934. U punoj koordinaciji sa njemačkim nacistima u Austriji je pokušan 25.7.1934. državni udar protiv premijera Engelberta Dolfusa.
Namjera nacista je bila da formiraju nacističku vlast i proglase Anschluss. Vojska je promptno djelovala, pa je udar propao, a Italija koja je u to vrijeme bila protiv Anschlussa je odmah stavljena u stanje pripravnosti i koncentrirala je trupe na 95 kilometara dugom prevoju Brenner u Alpama, na granici sa Austrijom. Ovo je privremeno ohladilo Njemačku, ali nikada nije zaboravljena njihova stalna namjera, a to je pokoravanje i priključenje Austrije njemačkom Reichu.
Novi momenat je nastupio zbližavanjem Italije i Njemačke tokom talijansko-abesinskog (etiopskog) rata vođenog od oktobra 1935. do maja 1936, što je izazvalo osude u Ligi naroda, koja je talijanski napad proglasila agresijom. Ali, konkretne mjere nisu poduzete, a Nijemci su pomogli Talijanima u njihovim imperijalnim planovima, kao i da izdrže nametnute sankcije u Ligi naroda. Austrija se našla u poziciji izolacije. Talijanski diktator Benito Mussolini u znak zahvalnosti mijenja svoje političke stavove. On se više ne protivi Anschlussu, tako da sada uz njegovu punu saglasnost 11. jula 1936. Austrija pristaje na kompromis. Zaključuje sa Njemačkom ugovor prema čijim odredbama će vlada u Beču ubuduće voditi računa da je Austrija država njemačkog naroda. Na taj način Austrijanci su već dali tapiju svoje nezavisnosti Hitleru.
Ultimatum kancelaru
Prva zemlja koju je Hitler napao bila je Austrija. Hitler je pozvao austrijskog kancelara Kurta von Schuschniga u Berchtesgaden 12.2.1938. sačvrstomnamjeromdaprisilibečna definitivnu predaju. Otvoreno je tokom razgovora zatražio od Schuschnigadapristranenaanschlussaustrije. Tako se desilo i sa čehoslovačkim predsjednikom Emilom Hachom godinu kasnije, kada je kao i Schuschnig bio natjeran na poslušnost. Schuschnigu je zaprijećeno njemačkom vojnom intervencijom, a on da bi izbjegao takav razvoj događaja, pristao je da u svoju vladu uključi nacistu Arthura Seyss-inquarta, koji je kasniji postao Hitlerov šef diplomatije nakon Joachima von Ribbentropa.
Poslije ostavke Schuschnigove vlade 11. marta, predsjednik Republike Wilhelm Miklas je povjerio mandat za sastav novog kabineta Seyss-inquartu, koji je pozvao sutradan njemačke trupe da okupiraju Austriju. To je bio kraj nezavisne Austrije koja je od tada, pa sve do kraja II svjetskog rata, bila sastavni dio njemačkog nacističkog Reicha.
U talasu jačanja desnih tendencija i fašizma u svijetu, skoro da je nezamijećeno prošao “jubilej” mračne ideologije - 90 godina od dolaska na vlast Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke. U Berlinu je 30. 1. 1933. fašizam stupio demokratskim putem na političku arenu sa koje će biti nemilosrdno izbrisan 1945. sa padom Hitlera pred nadirućim jedinicama sovjetske i savezničkih armija iz antihitlerovske koalicije, kojima je pripadao i NOP Jugoslavije. Genocid je učinjen nad milionima Jevreja, a na udaru su se našle i druge etničke, vjerske i političke skupine, među njima Sloveni, Romi i drugi narodi koji su smatrani manje vrijednim. Stradali su i politički neistomišljenici - komunisti, socijaldemokrati, disidenti i drugi koji su se suprotstavili ovoj ubilačkoj mašini. Nacisti su ubijali i ratne zarobljenike, homoseksualce, Jehovine svjedoke i one koji su bili mentalno i fizički onesposobljeni, napisao je u feljtonu Oslobođenja akademik Adamir Jerković. Jesu li fizičkim uništenjem Adolfa Hitlera, a prije njega Mussolinija, i kasnije pogubljenjima njihovih doglavnika u Nirnberškim procesima, splasnule fašističke ideje? Nameće se zaključak da, ako je vjerovati iskustvima, nacizam/fašizam je pobijeđen, ali nije uništen. Posljednji genocid u Srebrenici o tome zorno svjedoči.