Preobrazba pravosuđa test za svaku državu
Nakon više od desetljeća završeno je suđenje nekadašnjim čelnicima Hrvatske poštanske banke koji su bili optuženi za davanje kredita povlaštenim pojedincima bez adekvatnih kolaterala. Optuženici su nakon devet godina suđenja - oslobođeni
Ako jesu, kako to? Jedno od njih je nosilo oružje. Ali ćuti ministar Martinović, ovoga puta nema komentar.
Da li je prihvatljivost oružanog obračuna u školi podržana strogo čuvanim grafitom u čast Ratka Mladića, nešto niže niz Njegoševu ulicu, pored koga je dete koje je pucalo u Ribnikaru izvesno, a možda i svakodnevno prolazilo?
Priprema za masovno nasilje počela je na neke od ovih načina. Možda i na neke druge. Nije toliko važno precizno ustanoviti kako i kada, ali važno je priznati da traje predugo i da dolazi sa vrha društvene i političke moći. Ne dolazi spontano, sa ulice, zbog interneta. To mogu biti samo sporedni razlozi.
Na kraju, mada ne najmanje važno, predsednik države, po osnovnom obrazovanju pravnik, najavio je snižavanje starosne granice za krivičnu odgovornost maloletnika sa 14 na 12 godina. Ta “mera” je van nadležnosti predsednika (iznenadili bismo se da uradi nešto što je njegov posao), a istovremeno se radi i o neskrivenom populizmu i spasavanju rejtinga.
Pre svega, čak i da zakon bude promenjen, on se ne može primenjivati retroaktivno, odnosno ne može se primeniti na trinaestogodišnjaka koji je ubio devetoro osoba u OŠ “Vladislav Ribnikar”. Za ovaj događaj niko neće biti kriv, ali će odgovornih, kako je već rečeno, biti mnogo. Oni se već danima kriju ili javno brane od optužbi za koje znaju da im pripadaju.
Kada su u pitanju konkretni podaci, treba napomenuti da je 2015. tekuća vlast izradila nacrt izmena i dopuna Zakona o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica. U tom nacrtu, a izričito u njegovom obrazloženju, Vlada kao predlagač staje na jasno stanovište da je starosna granica od 14 godina za krivičnu odgovornost maloletnika adekvatna. Štaviše, da je ovu granicu potrebno dodatno terminološki učvrstiti i razjasniti. Kako se od izmena 2015. odustalo, drugi pokušaj izmena i dopuna istog zakona odvijao se nedavno, 2021. I tada je Nacrt izmena utemeljio starosnu granicu od 14 godina kao prihvatljivu, uz određene dodatne obaveze policije i tužilaštva kada je reč o evidenciji i prijavi dela koja su u zakonu određena nih unučića, reći, pomalo sjetno “Nema više djece”.
Možda je zaista tako. U silnoj potrebi - iracionalno podržavanoj od društva i medija - da što prije postanu “zreli” (samim tim i ozbiljniji konzumenti) možda kao protivpravna, a koja su učinila deca mlađa od 14 godina.
Šta se dešava s dječacima?
Jednostavno, vlast do 3. maja ove godine uopšte nije razmišljala o maloletnim učiniocima krivičnih dela, iako je prema poslednjim dostupnim pravosudnim podacima iz 2021. tokom te godine izrečeno čak 12 odsto više sankcija maloletnicima u odnosu na prethodnu. Među maloletnim učiniocima krivičnih dela preko 90 odsto su dečaci. Šta se dešava sa našim dečacima? Niko nije pitao, nikoga nije zanimalo.
Tekuća vlast u prethodnih 10 godina nije razmišljala o preduzimanju preventivnih mera, a ni o pomeranju starosne granice za krivičnu odgovornost maloletnika, iako je imala ozbiljne razloge da razmatra oba pitanja. Kriminal među maloletnicima je bio toliko nevažan da Zakon o maloletnicima nije promenjen čak ni iz drugog pokušaja, uprkos dvotrećinskoj većini koja je postojala u Skupštini.
Pomeranje starosne granice za krivičnu odgovornost zbog jednog slučaja je neozbiljna i neodgovorna. Svako ko menja pravilo zbog jednog, a ne skupa opravdanih okolnosti završava u slepoj ulici. Nažalost, takve nepromišljene promene propisa su naprednjačka specijalnost. Ukoliko se reči predsednika o pomeranju granice magično obistine, radiće se samo o odrazu filozofije vladajuće većine - ona se održava, a u određenoj meri i naslađuje novim nasiljem i novim represivnim merama. Linearna kriminalizacija dece mlađe od 14 godina samo bi značila svaljivanje na njih svoje odgovornosti za višedecenijsko nasilje, u kome su se današnji maloletnici zatekli ni krivi ni dužni.
Ministar prosvjete koji je ipak podnio ostavku (iako je tvrdio da to neće učiniti) za nesreću optužuje internet i zapadne vrijednosti
je stvarno prostor djetinjstva ispario pred svim, ovakvim i onakvim, čudima ovoga svijeta.
A to je, bojim se, prevelika cijena za naše nove i stare iluzije...
Kakvi su vam sudovi, takva vam je i država. Ovu izreku može čuti svaki student prve godine prava u prvih nekoliko tjedana svog studiranja. Jednostavna je to istina. Ako pravosuđe funkcionira kako treba, znači da je riječ o sređenoj državi u kojoj vlada red i u kojoj su svi građani jednaki pred zakonom. Ako pak ne funkcionira dobro, onda se radi o kaotičnoj i nesređenoj zemlji u kakvoj je bolje ne živjeti.
Bijeli štrajk
Hrvatska je tu negdje u sredini, mada puno onih koji su imali posla s pravosuđem smatraju da je ona ipak puno bliža ovim drugim državama.
Ovih dana suci govore da će ići u takozvani bijeli štrajk, odnosno da će obavljati samo one esencijalne poslove. Još uvijek nije do kraja poznato kako će sudačka struka reagirati na ono što joj nudi Vlada kao povećanje plaća. Ministar pravosuđa Ivan Malenica rekao je jučer da će se sucima prvostupanjskih sudova plaća povećati za 513 eura, a onima na višim instancama nešto manje. Prijedlog Ministarstva, koji ide u proceduru, povećat će koeficijent pravosudnim dužnosnicima s 3,54 na 4,21, a osnovicu za osam posto, uz dodavanje određenih materijalnih prava koje suci dosad nisu imali.
Istovremeno je nakon više od desetljeća jučer završeno suđenje nekadašnjim čelnicima Hrvatske poštanske banke (HPB) koji su bili optuženi za davanje kredita povlaštenim pojedincima bez adekvatnih kolaterala. Optuženici su nakon devet godina suđenja - oslobođeni. Ali samo u prvom stupnju. Do drugog će se još načekati. Ovaj primjer - koji je nekada bi na novinskim naslovnicama da bi s vremenom bio potpuno zaboravljen - samo je još jedan primjer kako država maltretira ljude. Deset godina je prošlo, ti su ljudi javno osramoćeni, a u tom razdoblju sigurno su imali problema s pronalaženjem posla. Naravno, za bankare ljudi baš i nemaju, blago rečeno, previše razumijevanja, ali i oni bi trebali imati neka elementarna prava. Među kojima je i ono na pravedno suđenje u razumnom roku. Deset godina od podizanja optužnice definitivno nije razuman rok. U manjoj ili većoj mjeri, ovakvu je šikanu prošlo puno građana koji su imali posla s pravosuđem.
Na pitanje kako razriješiti sukob Vlade i sudaca, nije lako dati odgovor. Onaj logičan bi bio da bi se dvije strane trebale naći negdje na sredini. Vlada je izašla sa svojim prijedlogom koji uskoro ide u saborsku proceduru. Hrvatska je siromašna država i ne može dovoljno dobro plaćati svoje suce i ostale zaposlene u pravosuđu. Ali Hrvatska je među ostalim siromašna i zbog toga jer dio pravosuđa ne radi dobro svoj posao. Treba pronaći izlaz iz ove spirale. Naravno, to je puno lakše reći nego napraviti. Ali opet neke elementarne stvari koje treba realizirati su više-manje jasne. Na primjer, što se tiče korupcije, to je na represivnim tijelima, ponajviše na policiji da obavi svoj posao za koji je plaćena. Istina, isto tako premalo kao i pravosudni djelatnici, ali i opet posao bi trebao biti posao. Istovremeno, provođenjem nužnih gospodarskih reformi stvorili bi se uvjeti za rast gospodarstva, što bi onda moglo dovesti do rasta niskih plaća. Naravno, ovo možda zaista više nalikuje savjetima malog Perice nego na ozbiljnu analizu. Ali neke stvari u Hrvatskoj su toliko kristalno jasne i krajnje jednostavne da su i ovi jednostavni, gotovo pa dječji recepti primjenjivi. Istina jest da bi onaj koji bi ih počeo provoditi bio pod ogromnim pritiskom, ali tomu služi politika.
Neke elementarne stvari koje treba realizirati su više-manje jasne. Na primjer, što se tiče korupcije, to je na represivnim tijelima, ponajviše na policiji da obavi svoj posao za koji je plaćena
Osjećaj za okruženje
Vidjet će se što će biti sa sucima i njihovim plaćama. Oni imaju nesreću da žive u relativno siromašnoj zemlji, a da rade posao koji ne mogu raditi u Irskoj ili Njemačkoj, kao što to mogu recimo liječnici. Ali trebaju i znati i to da u realnom sektoru ima jako puno visoko obrazovanih stručnjaka koji imaju manje plaće od njih, a nemaju kao oni siguran i relativno dobro plaćen posao. Naravno, svatko se bori za svoje interese, ali pritom treba ipak imati osjećaj za okruženje u kojem se djeluje.
Kakvi su nam sudovi, takva nam je i država. Ovo stalno treba imati na umu. Preobrazba pravosuđa u efikasni sustav jedan je od najvažnijih testova za svaku državu. Hrvatska se na njemu nije baš proslavila, jedva da je prošla razred. To je stalno vuče prema dolje. Loše plaće samo su jedan dio problema. Na drugi utjecaj imaju i sami suci.