Jesu li cijene visoke ili plaće niske?
Inflacija je uvijek i svugdje monetarni fenomen – rezolutno će kazati Milton Friedman početkom 1970-ih. Premda je doživio duboku starost, zasigurno ni sam nije pretpostavljao da će u toku 94 godine života gotovo četiri desetljeća posmatrati kako njegove riječi snažno oblikuju razumijevanje inflacije kao jednog od najintrigantnijih pojmova ekonomske nauke. Osnovni uzrok inflacije leži, prema tom shvatanju, u bržem rastu količine novca u privredi od porasta ukupnog obima proizvodnje. Empirijski podaci o kretanju cijena su tih godina Friedmanu služili kao potvrda njegovih stavova. Naučna zadubljenost u monetarnu historiju SAD-A i istraživačka nadnesenost u monetarnoj teoriji donose mu 1976. godine Nobelovu nagradu iz ekonomije i promiču ga u intelektualnog predvodnika monetarizma. Friedman se u jednoj kolumni za časopis Newsweek iz tog vremena poslužio prostom računicom: kada se u određenom periodu, a on posmatra razdoblje tri godine, količina novca uvećava po prosječnoj stopi od 10,4%, a ukupna proizvodnja po stopi od 5,5%, što ukazuje na razliku od 4,9 procentnih bodova u korist porasta količine novca, onda zabilježena prosječna inflacija od 5,1% nikoga ne treba iznenaditi. Vrijedi li, zapitajmo se, slična računica i kod nas?
Friedman u BIH Prema zvaničnim podacima, u našoj zemlji inflacija je od daleke 2009. pa do 2021. godine u prosjeku bila manja od 1%, krećući se u godišnjim pokazateljima neznatno ispod ili iznad te veličine. Znači li onda da je tih godina količina novca u prosjeku rasla za oko jedan procentni poen brže od ukupnog obima proizvodnje? Ne baš. U spomenutom razdoblju od 13 godina novac je u Bosni i Hercegovini rastao prosječno 5,3 procentna poena brže od proizvodnje. Kretanje stope inflacije u BIH nije korespondiralo sa promjenama u količini novca. Da li to, usudićemo se upitati, znači da je slavni Friedman bio u krivu? Po mom skromnom sudu - ne. Inflacija jeste monetarni fenomen jer govori o cijenama, ali – i tu je, možda, Friedmanova uvodna teza prenaglašena – ne uvijek, niti svugdje. U narednoj 2022. godini, da se vratimo na domaći teren, cijene u BIH su skokovito porasle na dvocifrenu brojku od 14% (ovdje je riječ, odmah da kažemo, o porastu prosječnog nivoa cijena, pri čemu su neke cijene, a to znamo iz vlastitih domaćinstava, poput cijena hrane, stanovanja i prijevoza rasle kudikamo više, čak i do 25%). U prošloj godini količina novca je u BIH povećana ispod, a ukupna proizvodnja iznad višegodišnjeg prosjeka. Ponovo je kretanje domaće inflacije opovrgnulo Friedmanovu predikciju. Pored spoznaje da njegova monetarna aritmetika ne vrijedi ni uvijek niti svugdje, i dalje ostaje otvoreno pitanje o izvoru domaće inflacije.
Mnoštvo uzroka S obzirom na to da visoku stopu inflacije, izgledno, nije prouzrokovala domaća monetarna politika koja se, uzgred rečeno, vodi u jednom veoma suženom formatu kontrole stope obaveznih rezervi, za glavnim razlozima inflacije valja tragati na drugim adresama. Pandemija koronavirusa dovela je do poremećaja u globalnim lancima snabdijevanja i otežanog funkcionisanja tržišnog mehanizma kod niza roba i usluga, od visokotehnoloških komponenti i rezervnih dijelova do građevinskih materijala i teretnih trgovačkih kontejnera za prekookeanski morski transport, da spomenemo samo neke. Nije naodmet podsjetiti da su zemlje, pokušavajući spasiti likvidnost preduzeća i sačuvati neokrnjenim životni standard građana, spremile izdašne pakete pomoći i podrške privredi i stanovništvu finansirane politikom monetarnog
Inflatorna očekivanja i procjene inflacije za naredni period najavljuju dezinflaciju, tj. usporavanje inflacije. Prognozira se blaži rast cijena tokom 2023. godine sa očekivanom inflacijom od oko 8%, dok bi u 2024. inflacija mogla dodatno usporiti na oko 5%
popuštanja, tj. ekspanzije. Rat u Ukrajini, započet invazijom Rusije na tu zemlju, u fokus je dometnuo žitarice i energente budući su to vrlo važne sirovine i pogonska goriva za mnoge privredne grane, ali i stanovništvo, od prehrambene industrije i saobraćaja do režijskih troškova domaćinstava. Osjećaj neizvjesnosti uzrokovan globalnim šokovima i skorašnjim teškim iskustvom pandemije i slaba zainteresovanost javnih poslenika u donošenju mjera za suzbijanje inflacije na državnoj razini neumoljivo su gurali očekivanu inflaciju naviše tokom cijele 2022. godine. Migracije domaće radne snage prema EU dodatno su pojačale pritisak tržišta rada na domaće cijene putem povećanja prosječnih plaća. Ne treba smetnuti s uma da povećanje plaća, iz perspektive preduzeća, vodi u veće troškove poslovanja koji se, u konačnici, opet prevaljuju na potrošače u vidu uvećanih prodajnih cijena roba i usluga, a sve to indicira “povišenu temperaturu” bh. ekonomije. Ovoj podužoj listi uzročnika inflacije može se mirne duše dodati još jedna stavka na koju su nedavno skrenuli pažnju iz zapadnog susjedstva. Guverner Narodne banke Hrvatske je, naime, iznio empirijski podatak da je udio profita preduzećâ u strukturi prosječne stope inflacije u toj zemlji viši od udjela troškova plaća. Pojednostavljeno, to što rast prosječne plaće dovodi do povećanja inflacije, ne treba nas previše zabrinjavati jer na inflaciju još i više utječu poslodavci podizanjem svojih profitnih marži. Narodski rečeno – lov u mutnom.
Deflacija i dezinflacija Na kraju, riječ-dvije o izgledima kretanja cijena u budućnosti. Jedno je gotovo sigurno, cijene u BIH su nepovratno skočile. Svima koji se pitaju da li će se, i kada, cijene vratiti na nivo sa početka 2021. godine, valja ponuditi trezvenu argumentaciju. Inflatorna očekivanja i procjene inflacije za naredni period najavljuju dezinflaciju, tj. usporavanje inflacije. Prognozira se blaži rast cijena tokom 2023. godine sa očekivanom inflacijom od oko 8%, dok bi u 2024. inflacija mogla dodatno usporiti na oko 5%. Međutim, za potpuno vraćanje na stare cijene neophodna bi bila deflacija, odnosno pad, a ne sporiji rast, općeg nivoa cijena. Istini za volju, ni deflacija nije poželjna pojava. Ostavimo po strani globalne preduslove za javljanje deflacije koje ni najvispreniji posmatrači ne mogu predvidjeti. Negativne efekte deflacije bi u našim domaćim prilikama trpjeli poslodavci, a obradovali bi joj se zaposlenici na radnim mjestima sa ugovorima o radu na neodređeno vrijeme i plaćama utvrđenim putem kolektivnih ugovora, jer su oni najotporniji na promjenu. A osim toga, ni trenutno stanje na tržištu rada ne signalizira da bi se smanjenje cijena moglo očekivati kroz ugovaranje nižih cijena rada. Sindikati sa snagom od oko 30% u ukupnom broju zaposlenih u BIH poglede upiru u suprotnom pravcu, ka što bržem sustizanju naraslih cijena kroz dalje povećanje radničkih plaća. Izvjesno je da će ta utrka između prodajnih cijena (poslodavaca) i plaća (radnika) potrajati još neko vrijeme. Za nadati je se da neće prerasti u iscrpljujući maraton.