Al-rasheed, Bagdad, Irak: Više od hotela
Zgrada je bila namijenjena, između ostalih hotela, da bude domaćin samita Pokreta nesvrstanih 1983. godine
Kada je Al-rasheed, bagdadski hotel sa pet zvjezdica, otvoren prije četiri decenije, najavljen je kao “više od hotela”. Zgrada je bila namijenjena, između ostalih hotela, da bude domaćin samita Pokreta nesvrstanih 1983, kao okupljalište predstavnika zemalja koje nisu bile povezane ni sa Sjedinjenim Državama ni sa Sovjetskim savezom tokom hladnog rata. Hotel zapravo nikada nije služio toj svrsi, ali je ipak postao centralno mjesto za burne događaje koje je iračka prijestolnica doživljavala decenijama.
Gradska elita i ugledni gosti
Smješten blizu obala rijeke Tigris, dobio je ime po halifi iz 8. stoljeća Harunu al-rashidu i postao je mjesto gdje je politika bila gotovo dio namještaja. Gosti koji su ulazili u hotel ili izlazili iz njega bili su obavezni da vrijeđaju bivšeg predsjednika Sjedinjenih Država Georgea H. W. Busha hodajući po mozaiku njegovog lica na podu predvorja. Umjetničko djelo, koje je dizajnirala iračka umjetnica Layla alattar, postavljeno je 1991. nakon završetka Prvog zaljevskog rata - u velikoj mjeri uništeno od američkih trupa 2003. i potpuno uklonjeno 2008. Prikazivalo je Busha koji reži sa porukom “Bush is Criminal” na engleskom i arapskom jeziku. Gaziti nečije lice potplatima cipela smatra se veoma uvredljivim u arapskoj kulturi, ali mnogi gosti su to činili svojevoljno.
Mozaik je odražavao vezu koju je Al-rasheed imao s raznim američkim vojnim intervencijama, od Prvog zaljevskog rata (1990-1991) pa nadalje. Tokom godina hotel je postao prenoćište stranih medija, poslovnih ljudi i diplomata. Oštećen je i djelimično opljačkan tokom invazije koalicionih snaga predvođenih SAD-OM na Bagdad 2003, a ubrzo nakon toga postao je baza za američku vojsku stacioniranu u toj zemlji.
Kada su se njegova vrata otvorila, Al-rasheed se smatrao draguljem među novoizgrađenim hotelima u Bagdadu. Izgradnja je završena 1982. i finansirana je sredstvima iz ogromnog iračkog naftnog bogatstva. Nekoliko drugih velikih hotela izgrađeno je u Bagdadu u isto vrijeme, uključujući Palestine hotel, Hotel Ishtar Sheraton i Hotel Babylon, koji su svi predstavljeni kao simboli savremenosti i napretka Iraka. Al-rasheedom je prvobitno upravljala grupa Oberoi sa sjedištem u Indiji, iako je u suštini nacionalizirana i stavljena pod kontrolu iračke vlade pet godina kasnije.
U počecima, Al-rasheed je bio mjesto na koje se dolazilo i posjećivali su ga viši ešaloni režima, gradska elita i gostujući strani uglednici. Osamnaest spratova visok, odlikovao se raskošnim enterijerom, zidovima i vratima od tamnog mahagonija, mermernim lobijem, diskotekom, otmjenim restoranima, kafićima, barom Šeherezada i visokim standardom usluge za korisnike. Vani su bile bujne bašte, teniski tereni i bazen obrubljen palmama.
Hotel je trebalo da bude jedno od ključnih mjesta održavanja sedmog samita Pokreta nesvrstanih, planiranog za mart 1983. Domaćinstvo bi prikazalo arhitektonska dostignuća tadašnjeg iračkog vladara Saddama Husseina. To bi također pokazalo da je, uprkos ratu sa susjednim Iranom, Bagdad bio bezbjedan. Ipak, 21. jula 1982. mlaznjak iranskih zračnih snaga preletio je Bagdad i napao rafineriju nafte. Zatim ga je pogodila iračka raketa zemlja-vazduh dok se približavala nedaleko od Al-rasheeda. Napad je razbio nade Iraka da će biti domaćin sastanka, koji je pomjeren i premješten u New Delhi u Indiji.
Iako je hotel ostao najluksuzniji smještaj u Bagdadu, mračna strana bila je skrivena, doslovno, unutar njegovih zidova - u obliku nadzorne infrastrukture koja je u mikrokosmosu odražavala totalitarnu vlast Husseina. Niko nije mogao izbjeći domet njegovog sigurnosnog aparata, uključujući i hotelske goste, koji su bili podvrgnuti pomnoj kontroli.
Gotovo svi stranci koji su posjećivali grad odsjedali bi u Al-rasheedu, koji je, prema mnogim novinarima intervjuisanim za knjigu “Ratni hoteli”, bio opremljen dvosmjernim ogledalima, malim špijunskim kamerama i uređajima za prisluškivanje skrivenim u televizorima u njihovim sobama, a da ne spominjemo kamere u hodnicima i javnim prostorijama hotela. Osoblje, od uprave do čistačica, bilo je budno na kretanje gostiju, posebno novinara, koji su prenosili vanjskom svijetu šta se dešava u Iraku, uključujući prirodu Husseinova režima. Uprkos tome što su bili svjesni nadzora, novinare koji su posjećivali Bagdad vlasti su obavezivale da ostanu u Alrasheedu i da im se daju “vodiči” iz iračkog Ministarstva informacija, od kojih su neki bili i pripadnici strašne tajne policije zemlje - Mukhabarata.
Al-rasheed će dobiti međunarodnu važnost tokom američkog bombardovanja Bagdada u januaru 1991, uglavnom zahvaljujući izvještavanju CNN tima smještenog u hotelu. Do tada je bilo nemoguće prenositi uživo iz glavnog grada Iraka. Prema tvrdnjama brojnih stranih novinara koji su tada boravili u Bagdadu, jedini satelitski uplink bio je u zgradi Ministarstva informisanja, pa su se svi izvještaji morali podnositi, a snimci prenositi, pod budnim okom čuvara.
Ekipa CNN-A uspostavila je vlastitu rudimentarnu infrastrukturu za emitovanje koristeći “četvorožični” sistem - direktnu namjensku telefonsku liniju koja će se pokazati vitalnom za pokrivanje nakon početka rata. Mogao je da šalje signale uživo podzemnim kablovima od Bagdada do Ammana u Jordanu, odakle se mogao satelitom prenositi u sjedište CNN-A u Atlanti.
Invazija je dovela do toga da je koalicija predvođena SAD-OM krenula u “Operaciju Pustinjska oluja” koja ne samo da bi istjerala Iračane iz Kuvajta već bi i pogodila mete u samom Iraku. Nijedna druga novinska organizacija u Bagdadu nije imala pristup njihovom sistemu, što je CNN-U dalo prednost u odnosu na konkurenciju. Dok je Bagdad bombardovan iz vazduha, dopisnici CNN-A su iz minuta u minut davali živopisan prikaz napada iz njihovog apartmana na devetom spratu u Al-rasheedu, iako su kasnije započeli svoju operaciju u baru Šeherezada.
Međutim, iračka vlada je nekoliko dana kasnije naredila većini drugih stranih posada da napuste grad. CNN, koji je uspostavio relativno dobre odnose sa iračkim vlastima, bio je jedna od rijetkih stranih medijskih organizacija kojoj je dozvoljeno da ostane, iako je njihov tim, sa izuzetkom Petera Arnetta, također otišao, prvenstveno iz sigurnosnih razloga. Arnett je ostao u Bagdadu dok se Al-rasheed praznio zajedno sa drugim stranim novinarom Alfonsom Rojoom iz španskih novina El Mundo.
Nakon intenzivnog bombardovanja stranim novinarima je dozvoljeno da se vrate u Bagdad sredinom februara 1991. Tada su otkrili da su se uslovi u hotelu pogoršali. Bombardovanje grada uništilo je velike dijelove vitalne gradske infrastrukture, što je značilo da je nekoliko gostiju u hotelu bilo suočeno s nedostatkom vode, struje i hrane. Mnogo članova osoblja je otišlo i većina usluga je bila nedostupna.
Tokom naredne decenije Irak je bio podvrgnut strogim sankcijama, a američka vojska je provela niz kratkih kampanja bombardovanja, od kojih su mnoge bile usmjerene na Bagdad. Prva, u januaru 1993, donijela je projektil iz krstareće rakete koji se razbio kao rezultat protuavionske vatre, pao između hotelske bašte i otvorenog bazena. Ubio je recepcionarku i ranio još nekoliko članova osoblja i gostiju. Materijalna šteta je sanirana, a Al-rasheed je ponovo počeo da radi blizu svog kapaciteta, iako je gostiju bilo malo.
Međutim, kada je u martu 2003. američki predsjednik George W. Bush naredio invaziju na Irak, Al-rasheed je bio izloženiji jer se nalazio u nezgodnoj blizini nekoliko ključnih vladinih zgrada. Prije nego što je počelo bombardiranje Bagdada od koalicije predvođene SAD-OM, strani novinari su napustili Al-rasheed i radije su odsjedali u Palestine hotelu, koji se nalazio s druge strane rijeke Tigris i smatran je sigurnijim.
Kada su američke trupe ušle u Bagdad početkom aprila, dok je grad bio u haosu, pljačkaši su upali u Al-rasheed
i ukrali, između ostalog, klavir, namještaj, frižidere i klima-uređaje. U međuvremenu, novinari sa sjedištem u Palestine hotelu nisu bili sigurni kao što su mnogi pretpostavljali. 8. aprila hotel je pogođen američkom tenkovskom granatom, pri čemu su ubijeni Reutersov snimatelj Taras Protsyuk i José Couso iz španske mreže Telecinco.
Nekoliko sedmica kasnije Al-rasheed je preuzela američka vojska i prenamijenila ga je u snažno utvrđenu bazu. U međuvremenu, iračka milicija koja se opirala okupaciji sada je smatrala hotel visokocijenjenom metom. 26. oktobra 2003, dok je zamjenik američkog ministra odbrane Paul Wolfowitz boravio u Al-rasheedu, naoružani ljudi su ispalili rakete na hotel sa stražnje strane prikolice koju je vukao automobil. Eksplozije su izazvale značajnu štetu na fasadi hotela, raznijeli su prozore, ubijen je jedan američki vojnik, a ranjeno je 17 osoba.
Nakon što je korišten kao neka vrsta kasarne, Inženjerski korpus američke vojske renovirao je skoro 500 soba hotela tokom opsežnog procesa obnove koji je završen 2008. kako bi mogao biti vraćen u civilnu upotrebu. Tada je Bush mozaik, djelimično uništen nakon 2003, potpuno uklonjen. Manje od šest mjeseci kasnije, 19. augusta 2009, val automobilskih bombi detoniran je po cijelom gradu uzrokujući nova razaranja, a znamenita zgrada morala je ponovo proći kroz značajnu obnovu.
Gosti koji su ulazili u hotel ili izlazili iz njega bili su obavezni da vrijeđaju bivšeg predsjednika SAD-A Georgea H. W. Busha hodajući po mozaiku njegovog lica na podu predvorja
Zelena zona
Od napada 2009. Al-rasheed je doživio dug period stabilnosti, koji je omogućio hotelu da se ponovo postavi kao jedan od najboljih u Bagdadu. Kao dio hotela Golden Tulip sa sjedištem u Nizozemskoj i nekoliko renoviranja kasnije, Al-rasheed je ponovo postao ključna destinacija za posjetioce grada. Smješten u zelenoj zoni Bagdada, utvrđenom području u kojem se nalaze mnoge zgrade iračke vlade, hotel nudi nešto poput oaze mira i luksuza usred gradske vreve. Vratio je svoje mjesto kao omiljena destinacija stranih diplomata, humanitarnih radnika, novinara i poslovnih ljudi, iako se historija zgrade, stare samo 40 godina, nikada ne može izbrisati. Nestabilnost prošlosti i osjećaj da bi se mogla vratiti tiho vrebaju historijskim hodnicima ovog kultnog hotela.