Satira i satiranje riječi
Dok su morali, volovi su orali, a onda je svanulo volu pa ode u večernju školu, dobaci mi komšija, a ja mu replicirah, znam čovjeka koji je bio bez dlake na jeziku pa su mu ga iščupali
Č udio se jedan Nijemac našoj satiri. Nije mu jasno zašto aforističari pišu aforizme, još mu je čudnije zašto ih čitaoci i slušaoci konzumiraju i uz glasan smijeh im aplaudiraju.
Trebalo je podosta vremena uz četiri prsta ispijene domaće šljivovice da Bavarcu uđe u glavu da su kod nas paradoksi i apsurdi svakodnevni i da oni izazivaju i satiričare i njihove poštovaoce.
Kada se uvjerio da se ovdje preživljava sa primanjima koja su ispod trećine mjesečne sindikalne korpe, i uz to se otplaćuju dva ili tri kredita, vozi turbodizelaš, često okrene janje na ražnju ili pile na roštilju, onda mu tek ništa nije bilo jasno.
Ali shvatio je značenje mog stihovanog aforizma “Na jednom kraju tunela crna tačka, a na drugom putokaz – Njemačka!”.
Bosanski paradoksi dobijaju iz godine u godinu i internacionalni značaj i legitimitet.
Visoko priznanje za poštivanje zakona
Kada je prije petnaestak godina na prijedlog radnika jedne gradiške fabrike, direktor, poljski biznismen, dobio visoko opštinsko priznanje za doprinos u privredi, preznojavajući se u prvom redu na svečanoj akademiji, krišom me je na mješavini poljskog i našeg jezika upitao, a zašto sam ja ovo dobio, pa ja sam samo poštivao zakone?
Nije bilo jasno čestitom Poljaku da se može poslovati i ne poštivajući zakone. Kasnije mi se požalio da je u tom slučaju, kada se izbjegavaju porezi, doprinosi, plaćanje prekovremenog rada, regresa i putnih troškova, nelojalna konkurencija produktivnija, ekonomičnija i profitabilnija. Objasnio mi je da su u njemu još uvijek duboko usađene komunističke navike iz nekadašnjeg poljskog sistema.
Ni njemu nije bilo jasno zašto radnici pristaju da rade za crkavicu i da pri tome znaju da im poslodavci ne uplaćuju ono što im pripada.
Objasnio sam mu to aforizmom “Tajkuni, tajkunčići, tajni računi i računčići, obezbijeđeni i unučići!”. Shvatio je da se bosanski trougao ne mjeri Pitagorinim, već političkim i partijskim pravilom.
Radeći novinarski, a prije toga i sindikalni posao i sa satiričnim njuhom, dadoh se u razgovor sa jednim vrlim direktorom, čovjekom na pragu pedesetih, u najboljoj snazi.
Razgovor je tekao tečno i komotno bez dlake na jeziku, uvijanja i skrivenih misli. Baš kao i njegova šljivovica, kojom je pokazivao da je pored marljivosti na poslu i čestit domaćin.
Rekoh mu da su rezultati koje postiže u javnom preduzeću na čijem je čelu izvanredni i da će mu oni vrlo brzo biti odskočna daska ka nekom ministarstvu, republičkoj agenciji ili drugom položaju na državnim jaslama. Upitah ga da li razmišlja o tome i priprema li nasljednika u fotelji, u kojoj se osjeća prilično sigurno.
Odgovor ovog oštroumnog privrednika, koji je jedan zid kancelarije ukrasio zahvalnicama za pruženu podršku sportistima, školarcima, pjesnicima, humanitarcima i drugima, bio je iskren. Ti se sjećaš da sam prije dolaska na ovo mjesto bio predsjednik sindikata u preduzeću. Jednog mladog obrazovanog čovjeka, sindikalca, oca troje djece, koji voli zasukati rukave i kad se radi i kad se jede i pije, vidim na svom mjestu. Direktor ovoga preduzeća mora biti socijalno orijentisan i naklonjen radnicima. Ali, šta sam ja to doprinio da me neko, a pogotovo ministar, unapređuje, reče skromni direktor i dodade da ne pripada ljudima koje opisuje moj aforizam “Uz pomoć stranke izuo je opanke!”.
Televizor na poligrafu
Bio je prvi dan mjeseca, smjenjivali su se zima i proljeće, bilo je vrijeme televizijskih dnevnika i centralnih vijesti. Daljinski se našao u rukama glave kuće koji je neprestano mijenjao kanale, interesujući se uglavnom za domaću zbilju.
Na samom kraju TV dnevnika tri televizije, koje je domaćin smjenjivao pritiskom na tipke daljinskog, izbaciše statističke izvještaje o gledanosti u proteklom mjesecu. I sve tri su najgledanije, njihovi dnevnici uživaju najviše povjerenja, njihova emisija uživo o nekom događaju imala je najviše gledalaca. A prije te frizirane statistike bilo je riječi da živimo sve bolje i bolje, da se mladi ljudi vraćaju iz Njemačke i traže posao, da nam je struja najjeftinija u regionu, te da investitori dolaze u redovima. Oni strani!
Ista vijest na drugom kanalu govori da je inflacija dvocifrena, potrošačka korpa košta kao prije rata polovan Stojadin, a da se sve više ljudi i djece liječi uz pomoć prihoda od kratkih telefonskih brojeva. Uzjoguni se baba u ćošku, za koju smo svi mislili da drijema i reče da se ugasi televizor, a meni sinu aforizam: “Odnio sam televizor na detektor laži. Čim je počeo drugi dnevnik, crk’o poligraf!”.
Morali smo u nedostatku televizijskih bajki malo i popričati, pa razvismo diskusiju o skupoj potrošačkoj korpi i polovnom Stojadinu.
Dođosmo do zaključka da se sa današnjom platom kad se odbiju krediti i plati režija ne može napuniti prtljažnik automobila, već samo priuštiti prva pomoć, konopac i svjećice. Ironično ili ne, ali približno je istini.
Jedan moj dobri komšija, koji vedro gleda na sve oko nas i uvijek iz rukava izvuče dozu optimizma, kaže da je u našoj državi sve uredu. Upitah ga da li se šali ili misli ozbiljno. A onda se komšija nasmija i reče da je nakon produženih prvomajskih praznika naišao na red u pošti, red kod ljekara, red u apoteci i red pred pekarom.
Nasmijah se na njegovu satiričnu dosjetljivost i skrenuh mu pažnju da pazi šta govori, jer kad kriminalizuju klevetu, neće smjeti biti bez dlake na jeziku.
Kupljene diplome sa fiskalnim računom
Ne dade se zbuniti vrli komšija pa reče da ima tajni adut. Povjeri mi se da je kupio diplomu i da ju je pošteno platio. Reče da je čuo apel iz inspekcije da će svako ko uz kupljenu diplomu pokaže fiskalni račun, imati njihovo razumijevanje.
- Dok su morali, volovi su orali, a onda je svanulo volu pa ode u večernju školu, dobaci mi komšija, a ja mu replicirah, znam čovjeka koji je bio bez dlake na jeziku pa su mu ga iščupali.
Razmišljajući o žestoko najavljenim izmjenama Krivičnog zakonika i kriminalizaciji klevete, sjetih se kako izbjegavaju da upriliče javnu raspravu i donesu zakon o porijeklu imovine.
Vjerujem da bi u prelaznim i završnim odredbama stajalo “Usvajanjem ovog zakona svi koji nisu krali dobit će pravno tumačenje. Ko vam je kriv!”.
Niko, pomislih sam u sebi, bojeći se doušnika i savjetnika da me ne odaju vođi i sjetih se vlastitog aforizma “Eh da je pravde, mnoge imovinske kartone umjesto notara ovjeravali bi tužioci!”. Ali sve češće čitamo da su i tužioci u sprezi sa politikom, a znamo da je politika kurva. Sve dok se ne kriminalizuje kleveta.
Odlučih da se malo zamaskiram, da iskoristim mimikriju. Jer kod nas je sve u jasnim bojama. Radi se na crno, i tržište je crno, crne se i limuzine u voznom parku gore, zelenaši svud oko nas, ubiše nas žuta štampa i žuti sindikati, a političari samo za sebe zamijesiše bijeli hljeb. Crvene boje ima još na našim računima i semaforima, a plave po leđima nakon informativnih razgovora. Ispade da je najbolje da sve razmažemo i dobijemo šarene laže.
Na samom kraju TV dnevnika tri televizije, koje je domaćin smjenjivao pritiskom na tipke daljinskog, izbaciše statističke izvještaje o gledanosti u proteklom mjesecu. I sve tri su najgledanije, njihovi dnevnici uživaju najviše povjerenja
Bio je to moj prvi, ne i posljednji, ali svakako najveći strah. Nikada više ništa nisam ukrao. Nisam ni morao. Ne znam šta sam uradio s tim prokletim razglednicama
- Ti si odavde uzeo jedan dinar – rekao je i zaćutao.
Prošlo je od tada trideset godina, a ja nikada nisam zaboravio ton kojim mi je deda saopštio da zna. Bila je to moja prva, ne i posljednja, ali svakako najveća sramota. Deda nikada više nije pomenuo ovu sitnicu. Nije ni morao. Ne znam šta sam uradio s tim prokletim dinarom – da li sam ga srdito bacio, pokunjeno vratio ili sam ga brže-bolje sramno potrošio – tek od svega je ostala samo ta jedna jedina rečenica koja i danas peče kako je pekla prije trideset ljeta.
Prošlo je od te brzoplete avanture možda i cijela godina, a ja sam se našao u Pefkohoriju, malenom grčkom gradu koji je smješten na prvom prstu poluostrva Halkidiki, sa pogledom na zaliv Toroneos. Škola je i te godine organizovala ekskurziju za sve učenike koji su mogli da je plate i cijela se rodbina sjatila i skromnim prilozima mi omogućila da i ja utvrdim razliku između morske i dunavske vode.
Nismo se čestito ni raspakovali, a već smo krenuli u akciju. Iz vrta koji se nalazio stotinjak metara od hotela mamili su nas narandže i limunovi. Bili smo spremni za avanturu. Godinama smo pustošili tuđe trešnje, jabuke i kruške širom daljskog atara i znali smo kako se operiše po tuđim baštama. Spustili smo se među stabla noći o ponoći i u zavjereničkoj smo tišini obavili šta je imalo da bude obavljeno. U sobama smo kasnije utvrđivali ko je stigao prvi, a ko posljednji, ko je ukrao najviše, a ko najmanje, ko je pravio najveću buku, a ko se čuo taman koliko i vjetar.
Krađa na domaćem terenu odavno nije bila uzbudljiva. Znali smo na čiju trešnju možemo da se veremo kao da je naša, a pod čijom moramo ostaviti bar jednog stražara. Baba-nevenki
iz Mlinske ulice nije smetalo ni kad joj opelješimo redove sa mrkvom, a njen prvi komšija, smrknuti i ćutljivi čika-mario, prije bi pustio da mu kajsija propadne nego što bi nam dozvolio da uzberemo tajno poneki komad. Ali, krađa na stranom tlu je već bila ravna podvigu, jer su prilike bile nepoznate. Ipak, sve se svršilo i više nego dobro.
Sutradan sam u jednoj prodavnici birao razglednice koje treba da pošaljem roditeljima, dedi i baki i ujaku. Izabrao sam tri i pošao da platim. Za kasom nije bilo nikoga. Napravio sam još krug-dva po prodavnici, razgledao sam suvenire i pokušao dokučiti koja drvena maska na rafi iznad pulta predstavlja kojeg boga. I dalje nikoga. Stajao sam sa razglednicama još minutu-dvije, a onda sam opušteno