Plik na jeziku
Deda je u kredencu iznad televizora držao ćasu sa Negro bombonama, kutiju keksa Domaćica, nekoliko flaša žeste i maleni novčanik u kojem se nalazila sitnina. U nekoliko sam navrata posezao za tim malenim buđelarom, ali sam uvijek povlačio alave prste u strahu da će deda prije ili kasnije otkriti sitnu krađu. Ipak, jednoga sam jutra hrabro zavukao palac i kažiprst u novčanik i izvukao tek jedan dinar.
Na prvoj krivini
Čestitao sam sâm sebi na odvažnosti duboko uvjeren da ovu bezazlenu krađu niko neće primijetiti. U novčaniku je bila tušta dinara i tma para i deda, rezonovao sam, ni pomoću trikova ne može da ustanovi manjak od tačno jednog jedinog dinara. Nekoliko sati kasnije smo starom skalom 55 krenuli do čika-mišike. Na prvoj krivini deda se nagnuo naprijed i iz zadnjeg džepa na pantalonama izvukao ukleti novčanik. i nehajno izašao iz prodavnice. Nisam napravio ni deset koraka kada me je neko ščepao za ruku.
Razjareni prodavac me je uvukao u trgovinu i počeo da urla. Mlatio je rukama i vrištao. Pokazivao je na razglednice, potom se hvatao za glavu, a zatim je na nemuštom engleskom tražio od djevojke koja je stajala pored njega da zove policiju. Ja sam se, dabome, presjekao napola. Udario sam i sâm u dreku. Izvukao sam sve drahme koje sam našao po džepovima, bacio ih na pult i jedva se nekako otrgao iz njegovih ruku.
Prošlo je od tada trideset godina, a ja nikada nisam zaboravio ono potezanje na ulici i prodavčevu dreku u polumraku prodavnice. Bio je to moj prvi, ne i posljednji, ali svakako najveći strah. Nikada više ništa nisam ukrao. Nisam ni morao. Ne znam šta sam uradio s tim prokletim razglednicama – da li sam ih ostavio na pultu sa drahmama ili sam ih bacio čim sam onako prestrašen izletio iz trgovine ili sam ih na koncu ipak poslao – tek od svega je ostao taj davni strah pred kojim i danas ustuknem.
Hitna pomoć
Dječačke krađe su obično bezazlene, ali ponekad mogu da se otmu poput bijesnog ajngira. Dok se u džepovima naoko hrabrog momčića može pronaći poneki kliker, nedozrela jabuka ili špil erotskih karata, panika može i dalje da drijema. Ali, ako prsti postanu odveć hitri, a pamet isuviše kratka, hitna pomoć mora na teren. Preventivno djelovanje u tim prilikama često može da spriječi daleko veći belaj, ali je muka velika, jer dijete grijehe i greške krije savršeno, baš kao mačka govno.
Sramota je prijeki lijek. Prije bih pristao na sve batine ovoga svijeta nego na onu jednu jedinu dedinu rečenicu. I najljuće bijenje bi prestalo i najveći otoci bi spali, ali ta jedna jedina dedina rečenica ne prolazi, evo, trideset godina. Ali, kako čaja nema bez limuna ili meda, tako ni sramota ne biva bez bijenja. Debelo meso svašta trpi i mali prestupnik mora da se sjeti koliko i kako boli kada svaki naredni put pruži ruku prema onom što nije njegovo ili ka onome što ne može da plati. Batine i sramota su savršena terapija. Ako ne pomognu, to znači da su roditelji zakasnili i da balavurdija kreće putem kojim se češće ide.