Život, smrt i zaborav

Čini mi se da sam naučio ocjenjivati ljude prema fizionomiji. Ako je ozbiljan i hladan, a izrazio želju da kupi ružu, kažem cijenu. Ako je pak nasmijan i zrači blagonaklonošću, kažem: Koliko god date

natkrivenom dijelu avlije, opasanomzelenomlozom, na sećiji obloženoj jastuciuma

sjedio je Damirov otac Ivo, šutke pio rakiju i mezio slatke zalogaje koje mu je pripremila suprugamilka.damirijaznalibismose pridružiti,jerjeinamatetamilkauvijek nešto iznijela: “Hajde, zasladite, djeco, evo ispekla sam malo kolača”.

Ja sam se osjećao pomalo nelagodno, a ni Damiru nije bilo drugačije. Jedva smo čekali da smažemo kolače i izađemo na ulicu. Kao ptice iz krletke. Inače, avlija je bila prava čarolija, Ivo majstor nad majstorima, prostro je tepih od bijelih kamenih oblutaka, vješto i precizno kao što se čipka tka, a teta Milka obrubila je avliju cvijećem, nema kakvog nije bilo. Dakle, bio je to lijep ambijent, cvijeće je mirisalo, kolači slasni, a nama se svejedno žurilo na ulicu. Otac Ivo, čiji je pogled lutao za pramenovima dima od cigarete, ponekad bi se sjetio da smo i mi tu: - Djeco, kako vam ide u školi? Odgovorio bih obično ja: “Odlično, čika Ivo”.

- Znači, same petice. A ko je bolji đak od vas dvojice?

- Isti smo.

- Neka, neka, samo učite. Što više učite, manje ćete se mučiti kasnije, zaključio bi Ivo.

Polizali smo naše tanjire i poskakali s naših stolica, čekala nas je ulica.

- Pa gdje ćete sada, samo što akšam nije pao?, pitala je brižna majka. - Odosmo malo igrati lopte. - Nemojte daleko i... čuvajte se, djeco, pazite s kim se družite...

Ivo je i dalje plovio za svojim dimom, pozdravio sam ga, on je mahnuo rukom. I uskoro smo se Damir i ja našli na najdražem mjestu naših djetinjstava - na improviziranom igralištu u obližnjem groblju. Dio gdje odavno nije bilo nišana pretvorili smo u mini teren za na male, a kad bismo se odmarali, sjeli bismo na rubove mezarluka, naših budućih vječnih “stanova”. Kako smo blizu bili, gore nad grobom naša mladost, zadihana i zajapurena, a ispod nas tamno carstvo smrti o kojoj se tada niti razmišlja niti joj se nadaš. Koraci su nas dijelili i tek sada sam svjestan te blizine groba i brzine kojom je prohujao naš život vodeći nas tamo.

Ali, pustimo lamentiranje (moram priznati nerijetko, kad opisujem svoje mahalske doživljaje, pa im pri tome želim dati i kakav dublji smisao i pečat, kao svraka s grane pojavi se glas nekog od dežurnih kafanskih nervčika koje znam sretati “kome, ba, to ti pametuješ?”), vratimo se mladosti. Izigrali smo se, malo predahnuli, znoj se posušio, veče palo. Šta ćemo sad? Mladi, premladi smo za neke noćne sadržaje, ali svjetla grada nas mame.

- Hajmo u cvijeće, predlaže Damir. Imamo nekoliko baza, kako nazivamo vrtove. Kod komšinice Raze. Prozori njene kuće gledaju na vrt, a ona dežura baš na prozoru i dok se svjetla ne pogase i ne ode spavati, nema šansi. A ruže u kasno doba ništa nam ne vrijede. Ima ih i u bašti kod Haše, ali nisu tako lijepo odnjegovane, ne izgledaju tako raskošno kao Razine. Ostaje nam vrt u Crkvi sv. Ante.

U pobožnoj tišini šuljamo se od grma do grma, trgamo golim rukama trnovite ruže, ima ih svih boja... svako malo zastanemo, osluškujemo, strah nas je, ali u meni je više srama, jer znam da su svećenici dobri i blagi ljudi i da će kazna ako nas uhvate (hvala bogu, nisu nikad), biti samo kakva riječ prijekora, a riječ može da bude bolnija od svake šibe i udarca.

I, evo nas, nosimo svako svoj buket, prebrojavamo ko je više ubrao. Nemamo ni korpu, ni celofan, samo gole ruže, mirisne i lijepe. Idemo sad na posao. Hotel Evropa. Stari šansonjer stoji na bini, repertoar sve sami hitovi, domaći, italijanski, francuski. Za stolovima u bašti i restoranu različita društva. Dijelimo rejone, Damir će uzeti restoran, ja baštu. Biram samo one stolove gdje ima ženska. Muškarac nikad ne kupuje ružu za sebe, muškarac kupuje ružu ako je 1. Zaljubljen, 2. Velikodušan. Mada se nađe poneko ko se smili mojoj mladosti: “Hajde, mali, daj jednu. Kolko je?”

Čini mi se da sam naučio ocjenjivati ljude prema fizionomiji. Ako je ozbiljan i hladan, a izrazio želju da kupi ružu, kažem cijenu. Ako je pak nasmijan i zrači blagonaklonošću, kažem: “Koliko god date.” Obično daju više, a rijetki daju manje od moje “stvarne” cijene. Ovo stvarno stavio sam pod navodnike jer cijena bi trebala biti nula, pošto “kupio” po to prodao.

Najgore je kad priđem stolu, a dočeka me ružan pogled:

- Hajde, mali, briši od stola. U zemlju da propadneš. Ali ne propadneš, ideš dalje, dok god ima ruža u tvojim rukama. Ponekad nam uspije da se naših buketa riješimo već u Evropi. A nekad idemo dalje, u Central, u Gradsku kafanu. Do posljednje ruže.

Najslađi dio slijedi. Prebrojavanje para i ispunjavanje želja.

Ako nismo zakasnili, znamo otići i na poznu kinopredstavu u Romaniji. Možemo i pojesti šta nam je volja. Najčešće biramo grah u jednom od dva ekspres-restorana.

Možemo i na kolače kod Kambera. Zašto da ne.

”Jedan tišler, jednu baklavu, jednu hurmašicu i kadaif.”

Sve to smažemo i još nam ostane para.

Imamo sutra za klikere, za ćize-blize, možemo opet kod Kambera, ako nam je do kolača, a vazda nam je bilo. Jer, sirotinjska mladost je nezasitna.

I tako je bilo. A gdje mi je Damir? Oooo, kadikad se skrasio u Americi. Zameo trag i ostavio mi, srećom, samo ove uspomene. Ivo? Milka? Kuća i avlija? Ko gumicom izbrisani, vrijeme ko neko komunalno preduzeće, očisti i počisti ko da vas nikad nije bilo.

Eh, što ti je život!