Promocija knjige Edina Salčinovića
Književnik Edin Salčinović predstavio je sinoć u Historijskom muzeju u Sarajevu zbirku priča “Bespotreban čovjek”
Književnik Edin Salčinović predstavio je sinoć u Historijskom muzeju u Sarajevu zbirku priča “Bespotreban čovjek”. Knjiga Salčinovićevih priča, kako je saopšteno iz izdavačke kuće Vrijeme iz Zenice, poigrava se sa registrima pop-kulture, a autor vješto pripovijeda o graničnim područjima jedne sarajevske stvarnosti.
- Među kolegama neshvaćen, od porodice otuđen, bespotreban čovjek, novinar crne hronike Adem Džanko sugovornike pronalazi ili u utvarama svojih priča ili među svojim čudnim i slučajnim duhovnim srodnicima. Jasna i zavodljiva rečenica, suptilni prijelazi između ironije i patetike te skladno miješanje administrativnog i visokog stila otkrivaju autora koji i jezikom i sižeom nadilazi lokalne pripovjedačke manire, sapete između tradicije usmenosti i banalnosti kolumnistike, istaknuto je povodom Salčinovićeve knjige.
Književna kritičarka Ivana Golijanin ističe da je “Bespotreban čovjek” ozbiljan pokušaj da se napiše sveobuhvatan portret jednog neprilagođenog čovjeka, u stalnom spajanju činjenica i fikcije.
- Radi se o zbirci od pet priča, pet pulp komada iz crne hronike, koja je književni prvijenac Edina Salčinovića. U ovom razgovoru autor otkriva motive za nastanak zbirke, uvide u njen smisao, tematske okosnice i mnogo toga drugog vezanog za “Bespotrebnog čovjeka” i književnost sadašnjeg trenutka, kazala je Golijanin.
Prema riječima samog autora Edina Salčinovića, izvorni istraživač noćnih mora je Dylan Dog. Poput njega, Adem Džanko slijedi impulse koje emituje peto i po čulo.
- To je mali omaž Tizianu Sclaviju, Paoli Barbato, Robertu Recchioniju i ostalim scenaristima u serijalu. Kao mladić, dugo sam maštao da ću im se jednog dana pridružiti. Može se reći da Adem Džanko ne želi da postane Louis Bloom. Ono što je Bloom na početku, to je Džanko na kraju. Sa Bloomom je zanimljivo to što je shvatio kako naša civilizacija uživa u senzacionalnim slikama smrti i odlučio da se time okoristi. On u jednom trenutku počinje aranžirati mjesta zločina ili nesreće, jer mu sirovi snimci više nisu dovoljni, a u finalu i režira sam zločin. Uvjeren cijelim bićem da ljudi čine samo ono na što su primorani, on se pretvara u nasilnika, sadistu i zločinca. On nije sposoban za ljubav, prijateljstvo, saosjećanje, toleranciju i razumijevanje, a jedina socijalna relacija koja ga motiviše je ucjena, na početku filma on je žrtva u društvu koje funkcioniše na takvim principima, da bi se do kraja pretvorio u zlostavljača. Louis Bloom iznevjerava moralističku predrasudu o bezgrešnosti siromašnih, dok je Džanko žrtva dosljednog nošenja takvog morala, rekao je Salčinović, te dodao:
- Knjiga se strukturom i kompozicijom vraća jednoj predromanesknoj formi, zborniku uokvirenih novela. Ta je forma, uvjetno rečeno, bila popularna u dobu kada su se i đavo i demoni mnogo češće pojavljivali u svijetu. Obnavljanjem forme, nekako je razumljivo da i oni uskrsnu. Inspiracija pulpom, kao žanrom koji je obilježio 20. stoljeće, svakako je prenaglašena. Čak i dizajn knjige ukazuje na to. Ima tu nešto i od gotskog horora, filozofije apsurda i pesimizma, kršćanske demonologije i islamskog misticizma.
”Bespotreban čovjek” je ozbiljan pokušaj da se napiše sveobuhvatan portret jednog neprilagođenog čovjeka