Uvijek na korak do ekstaz

Povodom smrti našeg velikog književnika Dževada Karahasana prisjećamo se njegovih riječi i uvijek zanesenih vizija književne magije koje je tvorio

Umjetnost je, možda više od svih drugih ljudskih djelatnosti, “osuđena” da uvijek iznova tematizira ovu napetost između nomotetskog i idiografskog, jer umjetničko djelo je forma, tijelo, konkretno. Imate umjetnike koji se bune protiv toga, pa sve vrijeme u svom radu naglašavaju i nastoje izraziti samo ono nomotetsko, sistemsko, pravilno, zakonito... Duerer svoj autoportret slika kao gotovo citat likovnih prikaza Isusovog lika ili bar podsjećanje na njih, Cezanne u svakom stvarnom obliku prepoznaje geometrijsku osnovu, naš Andrić u svakom događaju i svakom karakteru naglašava ono tipično, sistemsko, zakonito. Svoje likove on gotovo redovno karakterizira formulacijom tipa “bio je to jedan od onih nesrećnih ljudi koji celog života čekaju na...” Njegov junak je uvijek “jedan od”, čak su i oni izuzetni, kojima se Andrić uostalom uglavnom bavio, kod njega uvijek predstavljeni tako. Avdagina Fata je “jedan od onih posebno nadarenih ljudi,kojimasenjihovaizuzetnostuvek teško osveti”. Zato on nije volio teatar.

Sjećate se “Razgovora s Gojom”? Kako god da ste se pripremili, koliko god da ste disciplinirani i profesionalni, u teatru ste izručeni slučaju na milost i nemilost, a svaka izvedba Vaše predstave je nova, jedina i jedinstvena, po nečemu različita od svake druge. A Andrića nervira slučajno, nepredvidivo, neshvatljivo, on traga za zakonima i zakonitim, za onim što se da shvatiti, saznati i što nam pomaže da kontroliramo život i sebe same. Teatar je uvijek na korak do ekstaze, širom otvoren incidentu, neodvojiv od igre koja dovodi u pitanje sve zakone i pokazuje koliko su oni žalosno relativni i neuvjerljivi.

Život se može podnijeti i možda se isplati trpjeti ga zbog poneke ekstaze, koja nam se možda posreći