Ninković: Svi želimo samo najb
Zadovoljan sam nagradom. Stvarno mi je čast i zadovoljstvo biti ovdje zbog toga što za svakog od nas nema bitnije nagrade od ove, kaže, između ostalog, u intervjuu za Oslobođenje fudbaler Borca Nikola Ninković, koji je izabran u Kristalnih 11
Nikola Ninković jesenas je stigao u redove Borca. Prvak sa Partizanom u kojem je ponikao, sa više od sto nastupa u italijanskoj Seriji A i B za Genou, Chievo, Ascoli, Empoli i Bresciju je sasvim sigurno jedan od fudbalera sa ogromnim znanjem, koji je doveden da bude lider u ekipi banjalučkog kluba.
Na nedavno održanoj manifestaciji Kristalnih 11 Ninković je od svojih kolega izabran u najbolji tim Premijer lige BIH, a njegov dolazak u Sarajevo iskoristili smo za razgovor.
Čestitke na nagradi u ovom izboru. Koliko ste zadovoljni takvim priznanjem, svojom formom i kako ste igrali u prethodnoj sezoni?
- Naravno, zadovoljan sam ovom nagradom. Stvarno mi je čast i zadovoljstvo biti ovdje zbog toga što za svakog od nas nema bitnije nagrade od ove.
Starija generacija
Prezadovoljan sam što se tiče toga, a kada je u pitanju moj uspjeh i sezona koja je gotova, mogu reći da sam zadovoljan. Još to može puno bolje i još nisam blizu svojih 100 posto mogućnosti, ali je stvarno tako. Imao sam jako težak period u posljednje dvije godine, tako da sam prezadovoljan i ovo je još jedan motiv da nastavim dalje, odnosno da se pokušam vratiti na nivo na kojem mislim da mogu biti.
Imali ste izuzetno interesantnu karijeru. Između ostalog, nastupali ste za Partizan i bili ste dio sjajne generacije u omladinskom pogonu, a onda ste igrali za prvi tim.
- Cijeli život sam bio u Partizanu i tada smo imali jako kvalitetnu generaciju u omladinskom pogonu. Pored Lazara Markovića i Stefana Mitrovića, mogao bih da nabrojim nekoliko igrača koji i dan-danas igraju. Recimo, Stojanović iz Čukaričkog ili Antić. Međutim, ima tu još dosta kvalitetnih igrača koji, nažalost, nisu uspjeli da dostignu nivo na kojem su trebali biti. Imali smo fenomenalnu generaciju i osvojili smo sve što se moglo osvojiti. Mislim da smo jedini u istoriji Partizana koji smo osvojili ligu sa godinu starijom generacijom. U Partizanu sam se sportski obrazovao. Imali smo jako malo poraza, što je dobro kada se navikneš na pobjede, a znao sam i burno reagovati kada sam gubio. Prelaskom u prvi tim sam ostvario dječački san, posebno zbog toga što sam još od malih nogu navijao za Partizan. Jednostavno, kada je došao poziv za prvi tim, nisam pitao ništa u vezi sa uslovima. Osvojio sam za nešto više od četiri godine tri titule, to dovoljno govori.
Pomenuli ste u izjavama da je ostao žal jer niste nastupili za reprezentaciju Srbije.
- Sigurno da je svakom fudbaleru cilj da igra za reprezentaciju, pa tako i meni. Žao mi je što nikada nisam uspio da dođem do seniorskog tima Srbije, ali to je jednostavno tako i idem dalje.
U omladinskim selekcijama ste imali mali incident, koji je možda dosta utjecao na Vaš tretman u tim istim selekcijama.
- Što se tiče tog incidenta, mislim da ste u pravu. To se desilo u baražu za Evropsko prvenstvo u revanšu u Kruševcu protiv Engleske, gdje je poslije utakmice njihov igrač Danny Rose pokazivao srednji prst navijačima Srbije na zapadnoj tribini, koji jesu skandirali i vrijeđali, ali mislim da je to trebao iskulirati. Međutim, on se zadržao tu i pokazivao šta je pokazivao, a onda sam ja prišao i odgurnuo ga sa namjerom da prekinem to. U tom trenutku su njihova dva igrača skočila na mene i počeli su da me guraju, pa su naši to vidjeli i tada je krenulo to što je krenulo. Žao mi je zbog toga, jer mi to nije bio cilj niti namjera. Nažalost, to je najviše nanijelo štete meni i tada sam dobio od tadašnjeg direktora Save Miloševića obećanje da, dok je on tu, više neću biti pozivan u reprezentaciju.
Sa 20 godina ste otišli u Seriju A i to je vjerovatno san svakog igrača sa ovih prostora, otići u neku od liga petice.
- Tada sam želio, radio i očekivao da dođem do liga petice. Da sam birao zemlju, to bi bila Italija, jer mislim da je idealna, posebno za naše igrače. Svi koji odu tamo, uglavnom naprave dobre karijere. Otići tamo, odnosno u Genou i vidjeti igrače koji su igrali tu, sigurno da sam pomislio da mi se sva vrata otvaraju. Međutim, otišao sam kao neko u tom momentu nepoznat, jer ipak dolazim iz Srbije, bez obzira na to što je Partizan jedan od najvećih klubova na Balkanu. Tamo nisam otišao kao neko ekstrapojačanje, odnosno imao sam status kao neko ko je samo došao tu. Svojim igrama, odnosno radom na treninzima, vrlo brzo sam stavio do znanja treneru Juriću, koji je tada bio šef stručnog štaba, ko sam i šta sam. On je to vidio i pitao me šta se sve dešava u Partizanu, a poslije izvjesnog vremena rekao mi je da li sam svjestan da mogu biti jedan od najboljih igrača u Seriji A. To me je baš iznenadilo i to nisam očekivao, ali to je bio dodatni motiv i snaga. Igrao sam tu polusezonu, ali su se na kraju godine, odnosno početkom sljedeće godine, izdešavale neke stvari unutar kluba, za koje mi je trener Jurić lično rekao da on nije odgovoran, pa sam ja sam zatražio da napustim klub te je uslijedila moja selidba u Empoli.
S obzirom na to da ste u Italiji proveli nešto više od pet godina, da li smatrate da je moglo bolje i drugačije?
- Definitivno je moglo. Dosta toga ću pripisati sebi, ali dosta toga nije bilo do mene. Konkretno, odluka ljudi iz kluba, kako je meni Jurić prenio u tom trenutku, gdje sam fenomenalno obavio pripreme prije početka sezone, gdje mi je rekao kako želi da budem lider, gdje mi je gazda kluba došao i rekao kako je šef prezadovoljan mojim radom i da neću otići iz kluba bez određene cifre, da bi nakon toga saznao da sam višak u ekipi. Opet kažem, odmah sam zatražio razgovor sa Jurićem, koji mi je rekao da nije do njega, već da je do kluba i onda je otišlo u smjeru u kojem je sve to otišlo. Međutim, sigurno da je i faktor sreće dosta uticao na to, kao i sve što sam rekao da se dešavalo. Ja ne volim da govorim kako nisam imao sreće, ali je zaista nedostajalo. Ipak, ima dosta i mojih grešaka koje su uticale na sve to.
Imali ste 2020. godine saobraćajnu nesreću, a generalno mišljenje ljudi je da je pravo čudo što ste uspjeli sve to da preživite.
- Prva stvar koju mi je doktor rekao kada sam došao sebi, odnosno kada sam shvatio šta mi se desilo, jeste da ni on sam ne zna kako sam ostao živ. Rekao mi je, bukvalno ovim riječima, da rijetko kada dovedu pacijente žive, a da ne govorim o trajnim posljedicama koje ostanu poslije, tako da me je sam Bog sačuvao.
Šta je tu sve bilo povrijeđeno, a šta zdravo?
- Ništa povrijeđeno nije bilo, ali sam, naravno, imao hematome od udaraca i modrice. Jedino je bio kritičan jezik, koji mi je zamalo bio amputiran, jer sam ga pregrizao od udara i došao je do tog nerva, gdje se razmišljalo o tome da li ga treba šiti ili ne. Hvala Bogu, brzo je to prošlo, a ostale povrede nisam imao, pa ni ostale intervencije doktora nisu bile potrebne.
Doslovno idem od dana do dana, od utakmice do utakmice i tako razmišljam, pa ćemo vidjeti šta će biti
Kako je došlo do nesreće?
- Na autoputu u Hrvatskoj sam pokušao da izbjegnem jedan kamion, nisam uspio u tome i onda sam završio u bankini.
Kako je tekao Vaš oporavak?
- Nakon nesreće sam morao mjesec da mirujem, čak i manje, odnosno 20 dana sam morao strogo da mirujem. Poslije toga sam mogao da šetam. Ja sam od 1. decembra već krenuo sa treninzima, ali jedino sam, u slučaju da radim sa ekipom, morao nositi kacigu zbog preventive. Doktor koji je operisao Chivua dao je završnu riječ na mojim ponovnim pregledima i dobio sam odobrenje za igranje. U januaru sam dobio poziv trenera koji me je vodio u Ascoliju godinu prije svega toga, koji je tada otišao u Bresciju, da dođem. Predsjednik me je kasnije pozvao i rekao da me trener želi, da oni žele da ja dođem u Bresciju i ja sam potpisao ugovor. Kada sam stigao tamo, na grupu gdje su svi igrači je stigla poruka da je trener koji me zvao dobio otkaz. Njemu je predsjednik produžio ugovor dan prije nego što je mene zvao, a ja sam odmah pozvao trenera i on nije znao