Bili su rivali na terenu, a ostali prijatelji u životu
Slobodan Đeza Đekić, koji živi u Nizozemskoj, i Stanko Lješić, koji živi u Norveškoj, družili su se u svojoj Zenici i Splitu sa ragbi veteranima
Slobodan Đekić, zvani Đeza, 58-godišnji je Zeničanin koji je osamdesetih godina prošlog stoljeća igrao za ragbi klubove Čelik i Rudar iz Zenice. Trenutno živi u Nizozemskoj, iz koje je došao u svoju Zenicu da učestvuje na veteranskom ragbi turniru koji je igran u čast Amiru Haliloviću, na kojem je nastupilo 14 ragbi veteranskih klubova s prostora bivše Jugoslavije.
Da je Đeza, koji je u međuvremenu postao mladi penzioner, još u odličnoj fizičkoj kondiciji, pokazao je turnir gdje je uskakao u svakom meču kada je falio igrač. A onda je uslijedilo druženje prijatelja na takozvanom trećem poluvremenu.
Turnir u Zenici
- Zadovoljstvo je biti sa ovim divnim ljudima. Sve je bilo zaista veličanstveno. I na turniru gdje sam morao uskakati u više mečeva kad je nedostajalo igrača, a posebno na trećem poluvremenu, kazao nam je Đeza.
Na pitanje otkud u ovom sportu, odgovorio je da je trenirao hrvanje kod Suvada Kapetanovića, koji mu je rekao da sutra dođe na Kamberovića polje na trening ragbi ekipe, a kako “nije bilo rasprave o tome što kaže Kep”.
- Tako sam počeo trenirati ragbi. Počeo sam u Čeliku, a onda sam 1982. prešao u Rudar koji se osnovao. Tamo sam i završio aktivnu igračku karijeru. Naravno, srce vuče i odazivam se na ove veteranske turnire, na druženja sa prijateljima. Bilo
Postojao je Ragbi klub Metalac, koji je egzistirao pri Industrijskoj i Mašinskoj školi. Bukvalno je u ta doba cijeli razred krenuo da igra ragbi, pa sam se i ja uključio
je fino druženje sa ragbijašima. Posebna priča bila su ta putovanja. Kad je trebalo ići na putovanje, svi bi dolazili na treninge. Bilo bi nas po stotinu. Jer, Kep nije dao da putuju oni koji nisu trenirali, prisjetio se Đekić.
Kao igrač Rudara nastupio je u finalu Kupa Jugoslavije 1985. protiv Čelika. Odlično su se držali protiv najtrofejnijeg kluba kada je u pitanju kolektivni sport u našoj zemlji i u ono predratno vrijeme u bivšoj SFRJ i u poslijeratno u samostalnoj državi Bosni i Hercegovini. Poluvrijeme je okončano rezultatom 0:0. U nastavku je Đeza zadobio povredu, izgubio svijest u jednom duelu i iznesen je sa terena. Rudari su poraženi od starijeg gradskog rivala.
Bila su legendarna druženja, izlazili su zajedno u grad igrači, pomagali jedan drugom u svemu, prijateljstva su ostala i dan-danas.
- U Čeliku je bila vojska. Red, rad i disciplina. Mi smo radili puno, ali je bilo opuštenije, pojasnio je Đeza.
Sa prijateljem Stankom Lješićem, koji je harao sa Čelikom u Jugoslaviji, bio reprezentativac bivše države, igrao nakon rata u Ljubljani, a potom otišao za Oslo u Norveškoj, gdje živi danas, išao je nedavno na Alpe Adria turnir veterana Nade u Split.
- Velika je razlika kada imaš 35 godina i igraš za veterane i kada imaš 65 godina. Posebno ako ne treniraš, rekao nam je Lješić.
U Splitu su ga potražili ragbijaši veterani iz Ljubljane u kojoj je jedno vrijeme igrao. Sretan je bio što je vidio nekadašnje kolege. Pozvali su ga da dođe u Sloveniju u goste.
Prisjetio se i Lješa kako je počeo trenirati igru sa jajolikom loptom.
- Bio je Ragbi klub Metalac, koji je egzistirao pri Industrijskoj i Mašinskoj školi. Bukvalno je u ta doba cijeli razred krenuo da igra ragbi, pa sam se i ja uključio. Vodio je to Damir Uzunović, a bili su tu Dragan Arsenić, Goran Kresojević, Franjo Barišić, Alen Tica i ja, objasnio je Lješić.
Lješić je bio u ekipi koja je osvojila prvu titulu prvaka Jugoslavije. Bilo je to u sezoni 1981/1982. Otišli su igrati za reprezentaciju Jugoslavije u Šibenik, u Split, poslije toga u Ljubljanu. Do pred rat su, veli, bili odlični. Igrao je finale zadnjeg Kupa Jugoslavije koji je Čelik osvojio pred rat u Ljubljani.
11 veterana
- Bio sam sve te godine. U julu 1982. sam otišao u vojsku. Nisam igrao tu godinu. Po povratku sam nastavio gdje sam stao. U to doba teško je bilo igrati protiv Nade, koja nam je bila najveći konkurent. Ali, nijedna ekipa u to doba nije bila loša. Ni Zagreb, ni Partizan... Svako je svakog mogao pobijediti, rekao je Lješić.
Otišao je iz Zenice 1995. krajem rata. Igrao je ragbi u Ljubljani. Poslije je završio u Norveškoj, gdje sada živi.
Pohvalio je druženja nekadašnjih ragbijaša. U Zagrebu na turniru veterana pojavilo se 68 bivših ragbijaša iz Zenice koji su došli iz svih krajeva svijeta, a trebala su 22 igrača za turnir. U Češkoj na turnir veterana došlo je 11 ragbista iz devet zemalja. Našli su se kod Kapetana (Suvad Kapetanović, op. a).
- Sreto je došao iz Nigerije, Pura iz Švedske, Miki iz Finske, Pola iz Engleske, Đeza iz Nizozemske, Kapetan iz Češke, jedan je došao iz Crne Gore, jedan iz Njemačke, Kukolj iz Bosne, ja iz Norveške. Prelijepo nam je bilo, kazao je Lješić.