Izbori nisu šah
Što se na kraju dogodilo tog 3. siječnja 2000. godine? Oporba je, malo je reći, pomela HDZ. Razlog? Pa dobila je puno, zaista puno više glasova. Štoviše, zajednička lista SDP-A i HSLS-A postavila je rekord
Mislim da ne treba razgovarati o tome da u junu neće biti isplaćeno 300 miliona maraka za bečke obveznice. Ako ne bude drugog izbora, biće zaustavljene isplate budžetskim korisnicima da bi se obezbijedio taj novac. A budžetski korisnici biće namireni kada stigne nova tranša priliva novca iz Uprave za indirektno oporezivanje.
Oporba je žestoko napala izmjene Zakona o izbornim jedinicama. To je, naravno, legitimno jer jedinice, posebno sedma, zaista izgledaju kako izgledaju. I za očekivati je da će oporba pokušati uvjeriti birače da HDZ tu nešto mulja i da si je skrojio jedinice po vlastitoj mjeri. Ta bi taktika zaista i mogla dati neke dividende. Posebno priča o tome da u jednoj jedinici glasaju birači iz jako udaljenih gradova i općina, i iz županija koje međusobno ne graniče.
Izborni zakon
Međutim, sve to ima i svoje limite. Recimo, najveći dio predstavljenog rješenja već je dugo poznat javnosti. Sada je prijedlog i službeno predstavljen javnosti pa ćemo vidjeti hoće li oporba iskopati negdje pretumbavanje neke jedinice koje bi moglo biti sumnjivo. U smislu da su si vladajući namjestili raspored koji bi im možda omogućio da u nekoj jedinici možda izvuku mandat više za sebe. To još nismo vidjeli. Točnije, nismo vidjeli u ove 24 godine koliko je na snazi ovaj izborni zakon. Koji je ujesen 1999. donesen konsenzusom tada vladajućeg HDZ-A i najvažnijih i oporbenih stranaka.
Nije to sve. I tada je bilo povika da si HDZ namješta izborni zakon kako bi se izvukao iz prilično gadne situacije, predsjednik Franjo Tuđman završio je u bolnici, a stranka je bila pritisnuta stigmom odgovornosti za korupciju proisteklu iz pretvorbe i privatizacije. Neki su čak spominjali i šekimandering, kao aluziju na to da bi Vladimir Šeks napisao takav izborni zakon koji odgovara samo HDZ-U. I što se na kraju dogodilo tog 3. siječnja 2000. godine? Oporba je, malo je reći, pomela HDZ. Razlog? Pa dobila je puno, zaista puno više glasova. Štoviše, zajednička lista SDP-A i HSLS-A postavila je rekord koji u svih ovih sada već gotovo četvrt stoljeća nije srušen. Osvojila je čak 71 od mogućih 140 zastupničkih mandata. Kada su se tome dodali mandati oporbene četvorke, došlo se zamalo do dvotrećinske većine. I sve po tom izbornom zakonu koji je HDZ navodno namještao sam sebi. Ako i jest, birači su taj pokušaj bili prebrisali gumicom.
I što se onda dogodilo? SDP, iako je četiri godine proveo na vlasti, nije promijenio izborni zakon. Ostavio je onaj isti za koji je prije izbora tvrdio da favorizira HDZ. Čime su praktički neizravno potvrdili da je zakon dobar i pošten. SDP je još jednom bio na vlasti, od početka 2012. pa do kraja 2015. Osim par kozmetičkih zahvata, opet ga nije dirao. Opet se neizravno priznalo da je rješenje s deset izbornih jedinica iz kojih se bira po 14 zastupnika dobro. Po ovom modelu održano je šest parlamentarnih izbora, tri puta pobijedio je HDZ, dva puta
SDP. A 2015. godine, ako bi se gledalo samo ovih 140 mandata, bez zastupnika manjina i dijaspore, ishod je bio neriješen. Dakle, slobodno se može reći da je u ovih skoro 25 godina, koliko je na snazi, zakon o izbornim jedinicama prošao na ispitu. I to ako ne baš s odličnim, a onda barem s vrlo dobrim uspjehom. Naprosto, svaki je put pobijedio onaj koji je dobio najviše glasova. Ako se usvoje jučer predložene promjene, tako će biti i 2024. I ako tada pobijede SDP i Možemo! mogli bi se, sudeći po njihovoj dosadašnjoj praksi, okladiti da će ista pravila, protiv kojih su sada, biti i na izborima 2028. Neće ih mijenjati.
SDP, iako je četiri godine proveo na vlasti, nije promijenio izborni zakon. Ostavio je onaj isti za koji je prije izbora tvrdio da favorizira HDZ. Čime su praktički neizravno potvrdili da je zakon dobar i pošten
Dijeljenje županija
Slična je priča i s dijeljenjem županija. Otkud Ustavnom sudu uopće pravo da se miješa u izgled izbornih jedinica. Nigdje, ama baš nigdje, Ustav ne govori o tome kako izborne jedinice trebaju izgledati. Usto, teza da birači, recimo iz Bakra, nemaju ništa s onima recimo iz Petrinje i nije baš do kraja točna. Zastupnici u Saboru predstavljaju sve građane, a ne samo one iz svog grada ili općine. Znači li to onda da kad se u Saboru glasa o nekom zakonu koji se tiče morske obale, zastupnik iz Petrinje ne bi ni smio glasati. Jer on, eto, nema veze s Bakrom pa da se onda ni ne miješa u ono s čim nema nikakve veze.
Naravno, lako je moguće da u ovom prijedlogu zaista ima nekog pokušaja da se poveća mogućnost da si vladajući priskrbe mandat više. Ali to je samo mogućnost. Izbori nisu šah, niti je kreiranje izbornih jedinica egzaktna znanost. Birači nisu žetoni u nekoj stolnoj igri. Pobjednik će biti onaj kojeg više njih podrži. To je cijela mudrost.