Međunarodna pravda ne smije biti pravda pobjednika
Povjesničar Jean-arnault Dérens pravi bilans Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i istražuje pouke koje se mogu izvući povodom ruske invazije na Ukrajinu
Jean-arnault Dérens je povjesničar, stručnjak za Balkan, utemeljitelj elektroničkog medija Le Courrier des Balkans. Sa novinarom Laurentom Geslinom autor je knjige “Balkan u stotinu pitanja, Raskršće pod utjecajima”, objavljene 11. maja 2023. (izdavač Tallandier,352stranice,cijena19,90eura).
Prije 30 godina, 25. maja 1993. utemeljen je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKS). Ta odluka je eho aktualnih debata o neophodnosti suđenja ratnih zločina u Ukrajini. U kojim uvjetima je bila donešena?
- Rezolucija 827 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, usvojena usred rata u Bosni i Hercegovini, izraz je zapadnevoljedaseneuspostavi‘tribunal pobjednika’ poput onog u Nürnbergu (1945-1946) nakon Drugog svjetskog rata, nego neutralan kazneni sud, da artikulira zakon. U balkanskim ratovima nema ni službenih pobjednika ni kapitulacije. Rat u Bosni je završen Dejtonskim sporazumom u decembru 1995. koji daje ogromnu vlast ratnim huškačima, srpskim, hrvatskim ili bošnjačkim; onaj na Kosovu je završen tehničkim sporazumom o prekidu vatre (9. juna 1999.). Stvaranje MKS-A za bivšu Jugoslaviju omogućava i Europljanima i međunarodnoj znanosti da steknu čistu savjest, iako nisu bili sposobnispriječitirat,iakosuseborbeipokušajizanjegovozaustavljanjezaglibili.
Mapa puta
Tribunal ima dva cilja. Radi se prije svega da se sudi onima koji su prekršili međunarodno pravo, da bi se izbjeglo stvaranje osjećaja kolektivne krivice u jednom ili nekom drugom narodu. Onda se pojavljuje ambicija uspostavljanja tranzicijske pravde, da bi se društvanaveladasesuočesanjihovom prošlošću na nepristrasan način i da se tako doprinese pomirenju.
Da li je ambicija MKS dostignuta?
- Da i ne. Mapa puta je bila poštivana: svih 161 optuženih osoba su uhvaćene i suđene, osim njih desetak, koji suumeđuvremenuumrli.aliovoiskustvo je bilo obilježeno i neuspjesima, neki od njih pripadaju MKS-U. Neuspjeh je prije svega pedagoške naravi: izbor anglosaksonskog tipa prava procesejeučinioteškorazumljivimjavnim mnijenjimanaviknutimnajugoslavensko pravo, koje je inspirirano rimskim, i koje je, ipak, raspravama omogućilo veliko praćenje.
Val oslobađajućih presuda 20112012. je drugi neuspjeh. Osobe proglašene krivim i osuđene na vrlo teške kazne – do 40 godina zatvora u prvoj instanci – naročito Hrvati, ali i Srbi visokog ranga, na apelacionom suđenju su oslobođeni, a da nove činjenice nisu predočene. Na temelju svojih dubokih uvjerenja suci su odlučili da se više ne drže principa zapovjedne odgovornosti.
Smatra se da je američki sudac Theodor Meron, predsjednik Tribunala od 2003. do 2005. i ponovno od 2011. do 2015.odgovoranzaovubifurkaciju.navodno je tako odlučio da bi izbjegao da principzapovjedneodgovornostibude priznat i primijenjen na MKS-U u drugim sukobima, kao što je američka invazija na Irak 2003. Polazeći od tog trenutka, postavlja se pitanje korisnosti i vjerodostojnosti Tribunala, dok je izbor, da se optuže “velike ribe”, krive za ratnezločineilizločineprotivčovječanstva, do tada predstavljao konsenzus.
Još jedan neuspjeh je što na sud nije izveden hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je umro 1999, nije osuđennisrpskipredsjednikslobodanmilošević, koji je umro 2006. za vrijeme suđenja, koje je tada već trajalo četiri godine. Za ovog zadnjeg, optužnica je možda bila preambiciozna - trebao je odgovaratinatritačkeoptužnicezahrvatsku, BIH i Kosovo: ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i zločin genocida u Srebrenici.
Jesu li neke druge greške bile počinjene?
- Europska unija je također počinila jednu grešku. Napraviti od suradnje postojećih vlada i održavanja suđenja uvjet za integraciju u EU je možda bila dobra ideja, ali se pokazala kontraproduktivna. To je omogućilo zločincima da se predstave kao heroji spremni žrtvovati se za budućnost svojih zemalja. Uostalom, regionalne vlade su plaćale obranu optuženih, sugerirajući da su ti ljudi “služili” svojim zemljama. Po njihovimoslobađanjima,nakonštosuodslužilidvijetrećinekazne,uhrvatskojili usrbijisudočekanikaoheroji.tribunal je, ili EU je mogla, provesti mnogo oštriji pedagoški rad, insistirajući na ideji da, ako se sudi gospodinu X za ratne zločine, to je zato jer se ne smatra cijeli jedan narod, hrvatski ili srpski, odgovornim za te zločine.
Konačno, MKS se pokazao nesposobnim osuditi zločine koje je na Kosovu počinila Vojska oslobođenja Kosova,uck,štojedovelodostvaranja2017. Specijaliziranihvijeća,pripojenihkosovskompravosudnomsustavu,alisastavljenihodstranihsudijaidelokaliziranih u Haag. Vidjećemo da li će bivši predsjednik Kosova Hashim Thaçi (čije je suđenje za ratne zločine i zločine protivčovječnostipočelopočetkomaprila) bitiosuđen.usvakomslučaju,kosovsko društvo će svoju prošlost morati pogledati u oči. To će biti bolno, ali pozitivno.
Osim kaznene prakse, da li je tranzicijska pravda omogućila napredovanje?
- To je moglo funkcionirati da je postojala, u društvima na koje se to odnosi, istinska volja da se prekine sa nacionalizmima devedesetih, a to nije bio slučaj. Poslijeratne vlade snose odgovornost za to. Kad u Hrvatskoj 2001. na vlast dolaze socijaldemokrati, toliko su zabrinuti ostaviti dojam da su dobri patrioti – da nisu ništa napravili. I tekkadsenavlastuzagrebu vratila desničarska HDZ, sa Ivom Sanaderom 2003, dogodio se proeuropski aggiornamento. Hrvatska svodi svoje račune i šalje svoje generale pred lice pravde. S drugestrane,nijereformirala nastavu povijesti.
Na srpskoj strani, duboka država je ostala na svojoj poziciji i nije bila sposobna suočiti se sa prošlošću. Na Kosovu istrajava narativ prema kojem su odgovorni iz UCK heroji i dakle ne mogu počiniti zločine. Školski udžbenici ostaju izrazito nacionalistički intonirani. Međunarodne instance u Bosni i na Kosovu su mogle reagirati na ove dossiere, ali nisu to učinile.
Koja se pouka može izvući iz ovog iskustva za rat u Ukrajini?
- Kontekst je različit. Postoji karakteristična agresija jedne države na drugu. Prvi cilj nije pomirenje Ukrajine i Rusije. Za ukrajinske dužnosnike će jedno od pitanja biti, ako uopće bude postavljeno, način na koji će reintegrirati građane Donbasa ili Krima, koji svi ne priznaju ukrajinsku državu.
Trebaće suditi ruskim ratnim zločinima, ali i ukrajinskim, jer čisti ratovi ne postoje. Razlog zbog kojih međunarodna pravda ne smije biti pravda pobjednika. Treba prihvatiti da se sudi svim zločinima, uključujući i one koji su počinili oni, za koje se smatra da su branili pravednu stvar. U ovom trenutku se ne zna da li će biti uspostavljena ad hoc jurisdikcija, ili će to biti u sklopu
MKS-A. Dejtonski sporazum je dodijelio Miloševiću ulogu centralne kontaktne tačke. Onda je bio optužen u vrijeme dok je NATO bombardovao Srbiju, u maju 1999. A kad se optuži šef države sa kojom ste u ratu, prekida se svaka mogućnost pregovaranja. Optužnica protiv Vladimira Putina ne može se smatrati simboličnim gestom, ali implikacije spadaju u potpuno drugačiji registar. Treba biti i puno koherentniji u namjerama. Da li je Tribunal politički instrument, upisan u logiku komunikacije? Ili se želi uspostaviti
Države Balkana su uspostavile posebna tužiteljstva za ratne zločine 2010. godine: nisu obavila samo loš posao, iako nisu surađivala
istinsko međunarodno kazneno pravosuđe, sa dobro kalibriranim optužnicama? I ono ne treba biti zamišljeno da bi se pisala povijest, kao što je to bio pokušaj za vrijeme rada MKS-A za bivšu Jugoslaviju. Uostalom, međunarodno pravosuđe nije jedini raspoloživi instrument.
Pravda i pomirenje
Ne treba zaboraviti da pravosuđe evoluira u društvenom i političkom kontekstu. Početkom 2000-ih, početak demokratskog otvaranja mogao je biti prigoda za EU da se pokaže ambicioznija povodom brže integracije država regiona. Na gospodarskoj razini, “Maršalov plan” mogao je biti popraćen zahtjevom za tranzicijsku pravdu. EU sve manje insistira na ovim aspektima, što na Balkanu favorizira revizionističke narative.
S druge strane, uspostavljanje tranzicijskog pravosuđa zahtijeva ogromne pedagoške napore u društvima kojih se to tiče - i žrtava i optuženih - i da se razmisli o načinu na koji bi treće zemlje mogle doprinijeti. Kad je MKS za bivšu Jugoslaviju bio na kraju mandata, NVO su predviđale utemeljenje komisije poput “istina i pomirenje”. Pravda i pomirenje slijede različite logike, odnosno kontradiktorne: u okviru procesa pomirenja, odlučuje se da se ne sudi osobi koja priznaje svoju krivicu, ubrajajući i vrlo ozbiljne zločine. Na Balkanu je možda greška što je privilegiran samo pravosudski pristup. Aktualni problem nije toliko odnos među građanima koliko nepostojanje perspektiva. Petnaestak godina nakon rata europske integracije su bile realnost. Sada je to prekinuto, i narodi kao i lideri, si kažu “da bi prošlost trebalo zaboraviti”.