Ivanova porezna reforma
Elem i bilo kako bilo, sve što će se narednih mjeseci događati, baš kao i porezna reforma, bit će, kako god čovjek da okrene, makar mrvu vezano uz izbore. Zato se nešto tako važno kao što je prekrajanje izbornih jedinica i dogodilo bez sudjelovanja najšir
Možda dojam i vara, vjerojatno vara kad ima dojam taj običaj da stvari malo preuveličava, ali dojam je taman takav da se čini kako se odavno ništa u nas nije toliko dugo i pompozno najavljivalo i posvuda unaprijed analiziralo kao ono što do milja sad već svi zovemo poreznom reformom. Treba li onda čuditi što je na dan kada je premijer konačno na sjednici Vlade krenuo objašnjavati sve blagodati što ih ta porezna reforma donosi, na zaslonu mobitela bljesnula poruka: “Ovo premijerovo predstavljanje porezne reforme, pa to je k’o osmosatni eksperimentalni film!”
Obični smrtnici
Doduše, neki od uvaženih kolumnista manje su pazili na sadržaj uratka, a više se fokusirali na ekspresiju onog tko o poreznoj reformi govori. Kažu, blistao je premijer kao da nagradu Oscar prima, ili tako već nešto slične specifične težine, pa mu onda i dali za pravo da blista s obzirom na to da su sva svjetla reflektora samo u njega uperena, kako togpovijesnogtrena,takoiinače.može i tako, nagrade se uostalom dijele i za eksperimentalne uratke. Problem je jedino što znaju eksperimentalni filmovi biti takvi da traju u vjekove i imaju tempo taman takav da u konačnici špicu dočeka tek šačica istinskih zanesenjaka, pa onda plješću filmu i redatelju frenetično sretni već zbog same činjenice da su stigli do cilja neozlijeđeni. Treba zato običnom smrtniku neko komprimirano objašnjenje što je porezna reforma, nešto u malo riječi, ali da je u njemu bit.
Tu, međutim, leži nova opasnost za sve one koji nisu skloni ničem eksperimentalnom i koji su navikli kratak sadržaj lektirnih naslova tražiti u bespućima interneta, umjesto da predavanja pohode i knjige čitaju. Tražeći sažetak lako se, naime, navući na poruku kako reforma omogućava veću plaću i bolji standard svima, pogotovo onima najslabijeg imovinskog stanja. Zvuči sjajno, zvuči zavodljivo, zvuči sirenski zavodljivo, jer nikad u nas nije bilo da je džaba išta. “Plaće rastu u prosjeku 17 eura”, kaže jedan novinski naslov. “Plaće rastu najviše onima koji imaju najmanje, a oni s većim plaćama profitirat će zbog ukidanja prireza”, kaže drugi. Sve to prate tablice, izračun, postoci i sve je tu u redu i dobro, premda se logično zapitati uz to nije li se moglo puku standard podići i ne neke druge načine, odnosno koliku specifičnu težinu uopće ima tih 10, 20, 30 eura više naplaći.ima,alisvejednojemrvutuga.
Kad se probije čovjek kroz svu tu silu brojki, ekonomskih izraza, izračuna koji su daleko više od običnog zbrajanja cifri s pristiglih uplatnica od režija, ne može ne primijetiti kako uz tekstove idu i sličice gradonačelnika velikih nam gradova uz prigodni njihov komentar o poreznoj reformi. Ostat će, naime, veliki gradovi ovom reformom bez prireza, a to hoće reći bez lijepih milijuna kuna kojima su, među ostalim i manje ili više uspješno, činili da gradovi budu gradovi. Dat će se gradonačelnicima prilika da pokažu kreativnost, umješnost kreiranja financijske politike bez da im se država u to petlja, da konkuriraju jedni drugima kako ponudom javnih dobara, tako i poreznim opterećenjima. Pa ćemo, u teoriji, ići tamo gdje nam je ugodnije sve, od škole, kina i kazališta do poreznog opterećenja. U praksi nećemo se mrdnut’ nigdje već ćemo strepjeti hoće li u naših poglavara biti dovoljno umješnosti da namaknu sredstva, a da ne poskupe sve usluge. Pa ćemo ih, u teoriji, po tome i ocjenjivati.
Tko je Ivan, tko Jure, a tko dječica!? Do izbora ima taman toliko vremena da birači to sami spoznaju
Ko je blizu oltaru?
Samo, dok gradonačelnici Splita, Rijeke i Zagreba, jedan iz Centra, drugi SDP-OV čovjek i treći iz stranke Možemo!, otvoreno kritiziraju reformu, Hdz-ovi gradonačelnici od formata probleme s reformom ne vide. Kako to ako će i oni pred izborni sud javnosti, ako će i oni ostati bez prireza i ako će i onimoratismislitinačindanadoknade