Ologizacija
Da bi se zadobila bošnjačka dominacija nad poviješću, ide se u mitologizaciju bogumilstva, a da bi se zadobila dominacijanaddržavom,bosanstvose preoblikuje u nacionalno bošnjaštvo. Sve to praćeno je neznanstvenim tumačenjem te iste povijesti. “Tako lažna povijest proizvodi lažiranu (izopačenu) stvarnost.” (str. 106) Tako je jednomogućepolitičkobosanstvostradalo pod udarima unitarizma.
Pokušavajući razjasniti sve društveno-političke okolnosti u kojima nastaju bosanske historiografije i međusobno se sukobljavaju, D. Lovrenović traži odgovor na pitanje: “predstavljaju li bogumilizacija bosanskog srednjovjekovlja i s njom povezani unitarni državni projekti izdvojen slučaj potaknut ratnim zbivanjima, ili se radi o organskom procesu s dubokim povijesnim korijenima koji je samo (do)čekao svoj trenutak”? (str. 14)
U veoma opsežnoj i argumentiranoj historiografskoj analizi, D. Lovrenović dolazi do zaključka da se ne radi o grešci interpretacije, niti o podržavanju “plemenite laži”, nego o “hotimičnom iščašenju povijesnih događaja za preporučljive političke ciljeve”. On je utvrdio da je bogumilski mit povijesna krivotvorina s primarno ideološkim značajem i začeo ga je papinski legat Nikola Modruški u svom izvješću papi Piju II o padu bosanskog kraljevstva 1463. Modruški je pad bosanskogkraljevstvapodosmanskocarstvo protumačio kao “manihejsku izdaju” – “papinskom legatu i Rimskoj kuriji trebali su (maniheji) kao pokriće za vlastitu promašenu politiku prema Bosni u danima njezine propasti”. (str. 140) Ova “bogumilska izdaja” je nekritički dalje prenesena u modernu historiografiju, kako domaću tako i stranu.
Prva bošnjačka reafirmacija bogumilskog mita vezana je za austrougarsku upravu nad Bosnom i Hercegovinom. Ova uprava je značila za muslimane “opšti poremećaj njihovog političkog i društvenog bića”. (str. 176) U muslimanskoj samosvijesti nastoji se uspostaviti idealni kontinuitet političke, vjerske, etničke i kulturološke naravi srednjovjekovne (kršćanske) i osmanske (islamske) Bosne. Austrougarska uprava pokušava zadobiti muslimanskulojalnost–uvodifunkcijureisu-l-uleme da bi se muslimani odvojili od Istanbula.
Emancipacija muslimana veže se za ideju o bosanskoj naciji i bosanskom jeziku; jedna linija je slavensko-bogumilska (zajedništvo sa Srbima i Hrvatima), druga linija je ekskluzivno muslimanska s težnjom primata i hegemonije. (vidjeti str. 178) Glavni problem je kako očuvati islamski identitet i naslijeđene ekonomske privilegije. To je bilo pitanje i identiteta i kontinuiteta političkog, etničkog, vjerskog, kulturološkog. Također, to se podudarilo s austrougarskom politikom “integralnog bosanstva” kojim je trebalo odvojiti
BIH od srpskog i hrvatskog nacionalnog programa. – Za ovakvu političku upotrebu trebalo je reafirmirati bogumilski mit. On je bio sredstvo da se “potencionalno opasne bosanske kršćane obiju zajednica otkloni od njihova stvarnog kulturnog nasljeđa. Tako su stećci... dani na poklon Muslimanima. Naglašavajući njihova nasljedna prava na zemlju i implicirajući da su kasniji kršćani, usporedno, ‘pridošlice’.” (M. Wenzel, “Bosanska povijest i austrougarska politika”, citirano prema D. Lovrenović, str. 165)
Promjena političkih okolnosti i gubitak privilegija iz osmanskog perioda uvjetuju da bosanski muslimani svoj novi socijalni i politički status “verificiraju mitom o vlastitoj drevnosti – mitom o bogumilstvu – čiji je zadatak bio da muslimansko-bošnjačkoj historijskoj genezi osigura legitimitet”. (str. 185/186)
Koncem XIX stoljeća bogumilski mit je u muslimansku historijsku svijest unio Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, zatim Safvet-beg Bašagić. S druge strane, teren za to su pripremili Franjo Rački i hrvatski romantičari. U ovomperioduuvođenjaaustrougarske uprave nad BIH, bilo je važno muslimanskom plemstvu pronaći kontinuitet između srednjovjekovne i osmanske Bosne. Oživljavanje bogumilskog mita je podjednako odgovaralo i tadašnjim vlastima i bosanskom begovatu. Međutim, bogumilski mit ostaje politički pasivan jer bošnjaštvo nije naišlo na jači odjek u muslimanskim krugovima. - “Dobri Bošnjani” nije etnička kategorija, nego socijalna i etička, ne radi se o bosanskom etnosu, nego o plemstvu (nacionalnost i etnos nisu identične kategorije – nacionalnost ne predstavlja od početka etničke grupe).
“Politička operacionalizacija bogumilstvasmuslimansko-bošnjačkestrane uslijedila je u kriznim okolnostima Prvog i Drugog svjetskog rata u vidu dva memoranduma – prvog adresiranog 1917. austrijskom caru Karlu u formisnažnogprotivljenjapriključenju Bihnastajućojjužnoslavenskojdržavi, i drugog upućenog 1942. Adolfu Hitleru kojim je u ime bosanskih muslimana zatražen njemački protektorat nad BIH.” (str. 327)
Između dva svjetska rata bogumilski mit ostao je izvan političke upotrebe. U komunističkoj Jugoslaviji, kada se formirala muslimanska nacija, bošnjački političari, intelektualci i historičari, drže se iznad mitologizacije nacije i slijede zavnobihovski komunističkopartizanski princip da niti jedan narod ne može prisvajati BIH za sebe i da je formula njenog opstanka ravnopravnost naroda. U tom periodu ne postoji nacionalni rivalitet i nadmetanje nego afirmacija sva tri naroda kroz politiku, stvaralaštvo, znanost, kulturu itd.
Bosna i Hercegovina kao republika-država formirala je institucije za to. Muslimani kao nacija proživljavaju zajedno sa Srbima i Hrvatima afirmaciju svoje kulture. Cijela plejada književnika i pjesnika, likovnih stvaralaca, skulptora, filmskih radnika, muzičkih stvaralaca, znanstvenika u svim oblastima, afirmirajući sebe i svoje stvaralaštvo, afirmira naciju kojoj pripadaju. S druge strane, historičari i institucije za proučavanje bosanske povijesti i nacionalnih kultura stvaraju djela na kojima se i danas mogu nastaviti graditi znanstvene spoznaje (Hamdija Kreševljaković, Hazim Šabanović, Šefik Bešlagić, Hamdija Kapidžić, Esad Pašalić, Nedim Filipović, Adem Handžić, Ibrahim Kemura,avdosućeska,enverredžić– historičari i etnolozi od struke). Njihova israživanja nisu bila zasnovana na mitovima, nego na historiografskim činjenicama. Međutim, oni su unutar mitološkog diskursa danas potpuno marginalizirani ili zaboravljeni.
“Kopernikanski preokret podudario se s međunarodnim priznanjem BIH 1992, od kada je bogumilski mit kroz brojna pseudoznanstvena i publicistička djela lansiran u javnost, postajući logističkom osnovom političkog marketinga s tezom o Bošnjacima kao temeljnom narodu s jasnom intencijom političke marginalizacije drugih naroda.” (str. 328) Agresija koja je tada uslijedila na BIH pomjera težište historiografije s jugoslavenskog razdoblja na osmansku epohu – tri historiografije traže svoj prostor. D. Lovrenović navodi cijeli niz autora koji su bogumilski mit razrađivali za “preporučljive političke ciljeve”, od Envera Imamovića, Saliha Jalimana i Mustafe Imamovića, do Adila Zulfikarpašića, Šaćira Filandre, Rusmira Mahmutćehajića, Muhameda Filipovića,omeraibrahimagićaidrugihmanje poznatih i bitnih – “mahom stručnjaci drugih usmjerenja, a ne historičari, odnosno medievalisti”. (str. 328) Uza sve razlike pri oživljavanju bogumilskog mita s kraja XIX i s kraja XX stoljeća postoji jedna jedinstvena nit vodilja
Između tzv. dualističkog bogumilstva i islama u doktrinarno-teološkom smislu nije moguće uspostaviti kontinuitet jer bi to bila suprotnost u sebi
među njima: to se zbiva u političkimokolnostimaukojimajedominantno pitanje identiteta i političke ravnopravnosti. “Bogumilski mit klasičan je primjer ideološkog mita, s tim da je u bošnjačkoj dvostrukoj (re)interpretaciji postao evolucijskim ili mitom o genezi” – mit se proizvede, a onda transformira u ideologiju. U toj funkciji je i mistifikacija episkopskog štapa djeda Crkve bosanske kojega je djed navodno predao, s početka osmanske okupacije Bosne, šejhu mevlevijskog bratstva, kao simbola kontinuiteta bosanske državnosti. D. Lovrenović smatra da se radi o klasičnom primjeru manipulacije. Između tzv. dualističkog bogumilstva i islama u doktrinarno-teološkom smislu nije moguće uspostaviti kontinuitet jer bi to bila suprotnost u sebi. Naime, islam predstavlja najčistiji oblik monoteizam te je kao takav nespojiv s dualističkim bogumilstvom. “Teorije ovoga tipa moguće je uspostavitijedinozloupotrebomčinjenica i njihovim izvrtanjem...” (str. 276)
Historiografski rat
Mit o bogumilima u srednjovjekovnoj Bosni, tvrdi D. Lovrenović, objavljuje se kao politički program budućnostibošnjaka,utemeljennasvjesnom obezvređivanju znanstvenih činjenica iuobičajenihznanstvenihhistoriografskih metoda. On je poput drugih mitova balkanskog etnonacionalizma poguban za razvoj demokratske političke kulture u BIH jer se njime legitimira politički unitarizam.
Manifest o potrebi mitologizacije bosanskog srednjovjekovlja objavio je historičar Mustafa Imamović promovirajući svoju knjigu “Historija Bošnjaka” kao mit bošnjačkog naroda. On je u intervjuu za časopis Dani 2001. godine rekao: “Ako je moja knjiga (‘Historija Bošnjaka’) zaista stvorila mit o Bošnjacima, onda držim da mi je to kompliment. Mislim da je i vama jasno, a i mnogim čitaocima, da je snaga argumenata u historijsko-političkim raspravama obezvrijeđena još osamdesetih godina, pa možda i prije... Prema tome, ja sam osjetio da je i Bošnjacima, a i Bosni potrebna jedna takva interpretacija i jedan takav pristup historiji. Otvoreno mogu kazati za ‘Historiju Bošnjaka’ da svako ko je pročita, može smatrati da je to što piše istinito, a i ne mora”. (citirano prema D. Lovrenović, str.12) Dakle, ovakvom mitologizacijom povijesti, M. Imamović je objavio rat znanstvenoj historiografiji.
Dubravko Lovrenović upozorava da će ovaj “historiografski rat” između mita i znanosti pratiti aktuelne nasilne pokušaje cijepanja BIH na etničkoj osnovi i da će ući u udžbenike povijesti. Ova njegova predviđanja datiraju iz 1996. godine.