Lanac banjolučkih legendi kraći za jednu kariku
In memoriam: Akademik Dragan Danelišen Šišan (1941-2024)
Vijest da je 15. januara 2024. godine s ovog, po mnogočemu nepravednog svijeta na onaj drugi, apsolutno pravedni otišao 82-godišnji akademik Dragan Danelišen, ražalostila je Banjolučane, prevashodno one autohtone (neka mi oproste oni koji to nisu). Jer, smrću Šišana, kako ga je većina Banjolučana oslovljavala još od školskih dana, lanac najuspješnijih, najpopularnijih i gradu na Vrbasu najprivrženijih žitelja - onih koje su upravo ti žitelji još za života svrstali u legende ostao je bez jedne karike. Teško da će tu kariku, u dogledno vrijeme, nadoknaditi neko drugi pa bio on makar i sličan Šišanu.
Među rajom
Morala bi to, naime, biti osoba koja bi objedinjavala ono što je Šišan objedinjavao: vrhunsku umješnost u poslu kojim se bavio, visok domet u sportu koji je upražnjavao i, nikako zanemarljivo, nepodijeljenu popularnost u Banjoj Luci, posebno “među rajom”, koji termin je uobičajen u ovom gradu.
Dragan Danelišen je rođen 14. juna 1941. godine u Banjoj Luci, gdje je stekao i osnovno i gimnazijsko obrazovanje. Pripadao je generaciji gimnazijalaca koja je, kako se to i dandanas zna pomenuti, listom nastavila školovanje na fakultetu, uglavnom u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu. Banja Luka je, naime, prvi fakultet (tehnološki) dobila 1961. godine. Ta generacija podarila je Banjoj Luci, a i Bosni i Hercegovini, ekonomiste i pravnike, inžinjere i profesore, stomatologe i ljekare, i šta sve drugo ne. Mnogi od tih fakultetski obrazovanih djevojaka i mladića postali su, između ostalog, istaknuti privrednici, nerijetko i direktori većih preduzeća. Neki su uplovili u političke vode i ostvarili zavidnu karijeru ne samo na lokalnom nego i na republičkom pa čak i saveznom nivou.
Nije banjolučka gimnazija bila samo rasadnik obrazovanih ljudi nego i rasadnik vrhunskih sportista, prije svega u rukometu i košarci. Ni Danelišen nije bio imun na sport. Naprotiv, ogledao se u nekoliko sportskih disciplina, ali mu je jedna posebno prirasla srcu. Bila je to atletika, “kraljica sportova”. Sebe je pronašao u trčanju na 400 m, disciplini koja se danas smatra sprinterskom, a za koju je potrebna i brzina i snaga, što je on nesumnjivo posjedovao. U ovoj disciplini nastupao je za atletski klub Borac. Nije imao konkurenta u Bosni i Hercegovini, za čiju reprezentaciju je redovno nastupao.
Nije Danelišen mogao biti iznimka ni kada je fakultetsko obrazovanje u pitanju. Njegovi roditelji, skromnih novčanih mogućnosti, nisu su se dvoumili kada im je sin rekao da ima želju da se fakultetski obrazuje. “Odriješili su kesu” i uz njihov blagoslov, Danelišen se uputio ka Zagrebu da tamo studira, ništa manje nego medicinu. Predano je učio, ali ni atletiku nije zanemario. Postao je član Mladosti, gdje je trenirao s vrhunskim jugoslavenskim trkačima. Tu je još više napredovao, tako da je postao i reprezentativac Jugoslavije u štafeti 4x400 m. Trčao je kao posljednji član štafete.
Nakon okončanja studija medicine 1966. godine, započinje brušenje Danelišenovog nesumnjivog talenta za medicinu. Najprije je već 1967. godine biran za asistenta na Farmakološkom fakultetu u Zagrebu, a 1974. položio je specijalistički ispit iz opšte hirurgije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Na tek osnovanom Medicinskom fakultetu u Banjoj Luci 1978. godine biran je za asistenta, a na Medicinskom fakultetu u Beogradu je 1985. položio još jedan specijalistički ispit, ovog puta iz dječije hirurgije.
Ni kao hirurg nije se zadovoljio time da samo operiše pacijente. Nastavio je da uči, ali ni sport nije ostavio po strani. Bio je ljekar banjolučkog bokserskog kluba Slavija, koji je 1974. godine bio prvak Jugoslavije. Kada je jugoslavenska bokserska legenda Marijan Beneš 1977. godine otišao u profesionalne vode, dužnost njegovog ljekara preuzeo je upravo Danelišen. Da pomenemo da je Beneš 1979. godine u Banjoj Luci osvojio titulu prvaka Evrope.
Knjiga je svakodnevno bila Danelišenov pratilac. Magistrirao je 1986. godine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Za docenta na Medicinskom fakultetu u Banjoj Luci biran je 1989. Na tom fakultetu je te iste godine odbranio i doktorsku disertaciju o temi “Imunološka opravdanost hiruške mogućnosti očuvanja povrijeđene slezene”.
Za vanrednog profesora na Medicinskom fakultetu u Banjoj Luci biran je 1996, a potom za redovnog profesora osam godina kasnije (2004). U međuvremenu je biran i za mentora specijalističkog staža na Medicinskom fakultetu u Beogradu (1999) i Medicinskom fakultetu u Banjoj Luci (2002).
Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske izabran je 2008, a za stalnog 2012. godine. Od 2016. obavljao je dužnost sekretara Odjeljenja medicinskih nauka pri Akademiji. U međuvremenu je, nakon penzionisanja 2009. godine, biran za profesora emeritusa na Medicinskom fakultetu u Banjoj Luci.
Danelišen je osnivač i dugogodišnji načelnik Dječije hirurške klinike Univerzitetskog kliničkog centra Banja Luka, a od 2006. do 2010. godine bio je i rektor Panevropskog univerziteta Apeiron u Banjoj Luci.
Danelišen se usavršao u mnogim medicinskim centrima, ne samo na jugoslavenskom prostoru (Beograd, Zagreb i Ljubljana) nego i van njega (SAD, Japan, Francuska i Italija). To je, naravno, doprinijelo da bude biran za člana nekih međunarodnih medicinskih institucija: Američke asocijacije dječijih hirurga, Azijske federacije proktologa (proktologija je grana abdominalne hirurgije), Asocijacije francuskih hirurga, Udruženja dječijih hirurga Srbije... Impresivan je i broj Danelišenovih objavljenih knjiga i stručnih radova: 14 knjiga i 144 rada. Među knjigama su i dvije (prevedene i na engleski jezik) koje govore o stradanju djece u ratu 19921995. u Bosni i Hercegovini: “Ko njih pita” i “Pokidani pupoljci”.
Zlatni grb
Ni mnogobrojna priznanja nisu mimoišla Danelišena. Pomenućemo samo ona najznačajnija. Savez zdravstvenih organizacija Jugoslavije mu je 1990. godine dodijelio nagradu Zlatni Hipokrat, a 1995. Azijska federacija proktologa mu je dodijelila Zlatnu plaketu za inauguraciju originalne hirurške metode. Skupština grada Banja Luka mu je 2016. godine dodijelila Zlatni grb grada Banja Luka. Za uspjehe u atletici plaketom je nagrađen i od Atletskog saveza Bosne i Hercegovine 1998. i od Atletskog saveza Republike Srpske 2017.
Odlaskom na put bez povratka, ostavio je Šišan iza sebe veliku prazninu, ali nas je istovremeno potaknuo da se prisjetimo i svega onoga što ja za života ostvario, onoga zbog čega će se dugo pamtiti, zbog čega neće biti zaboravljen. Nedostajaće Šišan svojim mnogobrojnim prijateljima ne samo u Banjoj Luci nego mnogima i širom bivše nam domovine Jugoslavije. Ali, razumljivo, najviše će nedostajati svojim najmilijim - supruzi i dvojici sinova. Neka mu je laka banjolučka zemlja, a njegovim najmilijim neka bol bar malo ublaži činjenica da su porodično gnijezdo dijelili s čovjekom koji se “imao rašta i roditi”, kako reče jedan narodni pjesnik.
Nastavio je da uči, ali ni sport nije ostavio po strani. Bio je ljekar banjolučkog bokserskog kluba Slavija, koji je 1974. godine bio prvak Jugoslavije