Suptilna relativizacija
Čuvajući sjećanje na žrtve, gradimo branu, kako se sukobi stradanja nikada ne bi ponovili na ovim prostorima, govorila je Kolundžija
Svoje izlaganje Kolundžija završava na prvi pogled dirljivom slikom, iza koje se pak krije suptilna relativizacija: oprostićemo, kaže ona, ono što su nama radili, ali ne treba da oprostimo onima koji su zločine činili krijući se iza našeg nacionalnog imena:
“Jesmo li spremni da kažemo krivica nije i ne može biti kolektivna? Ona može biti i jeste samo i isključivo individualna.
Pred nama je pitanje da li je za sve nas neprikosnovenost ljudskog života u temelju društva za koje se zalažemo i da li je za sve nas ta neprikosnovenost zaštićena od svakog nacionalnog, verskog ili bilo kog drugog predznaka koji čini razliku?
Mostovi pomirenja
...Koje su osnovne poruke koje ovom deklaracijom želimo da pošaljemo? Najoštrije osuđujemo zločin počinjen u Srebrenici. Izražavamo iskreno saučešće porodicama žrtava i odajemo poštu stradalima. Obavezujemo se da ćemo učiniti sve da počinioce pronađemo i procesuiramo, kao i da u punoj meri ispunimo svoju međunarodnu obavezu saradnje sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
Čuvajući sećanje na žrtve, gradimo branu, kako se sukobi stradanja nikada ne bi ponovili na ovim prostorima. Gradimo mostove pomirenja i saradnje na međusobnom poštovanju i uvažavanju. Duboko smo uvereni da ovom deklaracijom gradimo kredibilitet zemlje, podižemo njen međunarodni ugled i jačamo njenu međunarodnu poziciju.
Ovom deklaracijom mi kažemo da, desio se stravičan zločin u Srebrenici. Za njega su odgovorni pojedinci. Da, učinićemo sve da za zločin odgovaraju oni koji su ga počinili i time ćemo skinuti ovaj teški teret prošlosti sa budućih generacija. Ovom deklaracijom kažemo da, tamo su stradali nedužni ljudi i nama je žao zbog toga.
Istovremeno kažemo - ne, nećemo zaboraviti na svoje žrtve. Nećemo dozvoliti da odgovorni za zločine nad srpskim narodom izbegnu pravdu. Verujemo da, ako čuvamo sećanje na žrtve, stvaramo preduslov da više nikada nijedan jedini ljudski život na ovim prostorima ne bude izgubljen u ime pogrešnih i neodgovornih politika.
Usvajanjem ove deklaracije vratićemo ugled i poštovanje koje su srpski narod i Srbija uživali vekovima unazad. Ostvarićemo međunarodni kredibilitet kojim ćemo pokazati da znamo da je zločin individualan, ali da se društvo o njemu izjašnjava kao celina. Kada ga društvo kao celina osudi, onda to znači da je društvo pokazalo da su pojedinci odgovorni i da oni moraju da odgovaraju za te zločine.
Ono što je takođe za nas ovde važno, jeste da bi bilo najnesrećnije od svega da polemišemo o broju žrtava, dapolemišemooopravdanjimadase neki zločin desio jer je bilo manjih ili većih opravdanja, da relativizujemo ono što se desilo zato što svaka manipulacija žrtvama vređa sve žrtve.
Ono što mi ovim aktom treba da uradimo, jeste da damo mir i poštovanje stradalima, da damo mir i izraze saučešća preživelima. Ono što mi danas treba da uradimo, jeste da kažemo - Srbija ne stoji iza onih koji su počinili taj zločin. Srbija ne pravi razliku između žrtava. Srbija podjednako ceni svaku žrtvu, izražavajući, pre svega, duboko saosećanje za žrtve koje su počinjene drugima. Ako dopustite samo da parafraziram Goldu Meir koja je rekla oprostićemo im ono što su nama radili, ali mi ovde ne treba da oprostimo onima koji su to radili krijući se iza našeg nacionalnog imena.”
U nastavku rasprave odvijao se na trenutke je izgledao dogovoreni - verbalni ples između poslanika SRS-A i poslanice Kolundžije kao predstavnice predlagača. Dok su prvi tvrdili da se Deklaracijom priznaje kolektivna odgovornost srpskog naroda, predstavnica ZES-A (Za evropsku Srbiju) je davala sve od sebe da objasni da to nije tako i da takvim optužbama SRS negira individualnu krivičnu odgovornost okrivljenih za ratne zločine prebacujući je na ceo narod:
“Kada kažemo da ovom deklaracijom osuđujemo zločine i osuđujemo zločince, onda zaista ne postoji veština iz koje može da se izvuče zaključak da time preuzimamo krivicu u ime naroda.
Zločin se desio
Ali, kada neko ko misli da je Srbija sigurna kuća za Ratka Mladića, istovremeno želi da se pokaže kao neko ko razume šta su vrednosti EU, u kojoj je neprikosnovenost života osnovna vrednost, u kojoj je čovek svaki pojedinac temelj svake politike, a ne sredstvo bilo koje politike, onda naravno nije teško razumeti zašto je potrebno ovoliko mnogo reči da bi se zapravo pokušao izbeći odgovoran odnos prema onome što očekuje Srbiju u budućnosti.
Ako neko kaže da je traženje odgovornosti za zločince prihvatanje krivice, onda taj želi da kaže - lakše će biti zločincima ako je ceo narod kriv. Onda zapravo neko hoće da zaštiti zločince, podmećući ceo narod kao krivca.
Ono što mi ovom deklaracijom želimo da uradimo jeste, ne zato što imamo bilo kakav nalog bilo koga, već imamo jasnu potrebu i odgovornost da kažemo - zločin se desio. Zločin su počinili pojedinci, time što utvrđujemo odgovornost pojedinaca, zapravo želimo da sklonimo svaku sumnju sa celog naroda i svaku sumnju sa države...”
Knjiga “U krugu negacije” pokazuje kako je tranziciona Srbija videla Srbiju u ratu. Preciznije, šta je izabrala da vidi, a šta se potrudila da sakrije. Pokušaji da se ospori i odbaci istina o ratnim zločinima u stvari potvrđuju da su poslanici te istine bili itekako svesni. Ona se, međutim, potiskivala, najčešće insistiranjem na samoviktimizaciji, na predstavljanju Srba, dakle, ako ne kao jedinih, a onda svakako kao najvećih žrtava na prostoru Jugoslavije. (Iz predgovora Dejana Ilića) Oslobođenje feljtonizira dijelove knjige, čiji su izdavači beogradska Fabrika knjiga i Forum ZFD Srbija. Autorica Sofija Mandić rođena je 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rješavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava.