Tradicija i suvremen
Uz nove premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu: “Pustolov pred vratima” Milana Begovića i nova drama Tomislava Zajeca “Nestajanje”
“Za mene je život neprestano sukobljavanje i izmjena svijetlih i mračnih elemenata. A životna igra svjetla i sjene nigdje se ne vide tako jasno i izravno kao u odnosu muškarca i žene, koji su neumoljivo upućeni jedno na drugo. Muško i žensko su vječni drugovi i vječni neprijatelji. Slikajući odnose muškarca i žene, vjerujem da slikam temeljne odnose i oblike svoga života...”
Univerzalna misao
Riječi su to Milana Begovića (18761948), pjesnika, pripovjedača, dramaturga i nadasve dramskog pisca, autora.
“Pustolova pred vratima”, komada s kojim je “hrvatska dramska književnost prvi, možda i jedini put ušla na glavna vrata evropskog teatra, i to ne s balkanskom egzotičnošću, nego s bljeskom univerzalne misli”. (Anatolij Kudrjavcev kazališni kritičar) “Pustolova...”
Begović piše prije gotovo jedno stoljeće, 1925. godine. Sam za njega kaže: “Forma je savremena u mojoj drami, pišem je pod dojmom novoga pokreta psihologije podsvjesnoga. Jedna dvadesetogodišnja djevojka leži na umoru i prelazeći iz svijetlih momenata u momente agonije, ona proživljava svoj neispunjeni život, stvarajući ga od raznih utisaka, od vizija određenih lica, od skica nekih događaja koja je doživjela u svojoj okolici i vidjela u svojim snovima, čitala u knjigama, zadržala iz teatra i kinematografa. U cijeloj podsvjesnoj akciji nastupa u svakoj slici kao jedna od glavnih ličnosti Smrt, u deset različitih maski koje gone cijelu akciju. Poslije ovog fiktivno proživljenog života - djevojka umire.
“Praizvedba je već sljedeće godine u HNK-U Zagreb, u režiji velikog Branka Gavelle - pred sam kraj prošle godine ponovo stiže na daske ove pozornice, to joj je četvrta izvedba u matičnoj hrvatskoj kazališnoj kući, adaptaciju i režiju potpisuje Helena Petković, dramaturgiju Sanja Ivić, scenografkinja je Zdravka Ivandija Kirigin, kostimografkinja Tea Bašić Erceg, a autor glazbe Damir Šimunović.
Glumački ansambl predvodi Jadranka Đokić, ona je ta djevojka/agneza na samrti kroz čija snoviđenja o Pustolovu ulazimo u taj dramski rukopis, uz nju tu su Daria Lorenci Flatz, kao Nepoznata, odnosno Smrt, Silvio Vovk je Agnezin muž, Goran Grgić igra gospodina sa šarenim prslukom, gospođa Rubricius je rola Ane Begić Tahiri, tu su još Ivana Boban, Siniša Popović, Tesa Litvan, Marin Stević, Filip Vidović, Dušan Bućan i Ivan Colarić. U programskoj knjižici predstave redateljica ukazuje na “problem egzistencijalne praznine, odnosno problem očekivanja nekoga vanjskog podražaja koji će nas dovesti do sreće ili ispunjenja... “koji su upisani u samo dramsko tkivo komada i gdje vidi njegovu suvremenost i danas, nakon skoro sto godina od nastanka. Posebno je također zanimaju razočaranja sa kojima se u drami glavni lik susreće jer, kako kaže: “...razočaranja su dio života i to je ono što je lijepo i poetično u ovom komadu. Zbog razočaranja također vrijedi živjeti; ona daju osjećaj da je čovjek živ jer da bi netko bio razočaran, prije toga mora biti očaran. Lijepo je prepustiti se čaroliji, makar na trenutak, koliko god
ona prolazna bila. Čini mi se da je fantazija snažnija i ljepša od realnog života, jer zanimljivije je umrijeti pod tračnicama vlaka poput Ane Karenjine, nego razmišljati o tome koji su artikli na sniženju u supermarketu...”
Upravo taj segment “Pustolova...” kojim dominira fantastičnost sna jedne žene na samrti, snoviđenje kao čvrsta koprena izmaštanih događaja i prizora kroz koje se Djevojka/ Agneza kreće u nerazumnoj potrazi za nepostojećim ljubavnikom, svi ti likovi oko nje, iz njenog života ili zamišljeni, poput junaka na filmskom platnu: moćni Minotaur, zbunjena Žirafa ili možda čak Alisin Zec - a nadasve neuhvatljiva Smrt koja se prelijeva iz jednog u drugi lik i vodi je i zavodi do za Agnezu neumitnog kraja, središnje je mjesto, ključ u ovoj inscenaciji tog komada. “Pustolov pred vratima” Helene Petković sav je u gustom isprepletanju tih silnica mašte i vezivnih niti jednog sna koji neće i ne može završiti drugačije nego smrtnim ishodom glavne junakinje.
Većina Begovićevih drama praizvedena je odmah po nastanku na sceni HNK-A u Zagrebu, no one su doživjele svjetla reflektora i brojnih europskih pozornica, igrane su čak i u Južnoj Americi, a prevedene na mnoge jezike: engleski, esperanto, bugarski, češki, mađarski, njemački, poljski, slovački, italijanski - riječju, Begović je “najizvođeniji hrvatski dramski pisac na inozemnim kazališnim scenama u XX stoljeću”. (Tihomil Maštrović).
Nakon Begovića, skok u suvremenost, modernost kako je ispisuje danas recentni dramski pisac Tomislav Zajec, ime je vrlo dobro poznato u hrvatskom teatru i domaćem
Zbog razočarenja također vrijedi živjeti; ona daju osjećaj da je čovjek živ jer da bi netko bio razočaran, prije toga mora biti očaran