Palestinska bajka
Stadion Al-bayt izgleda zaista impresivno, a dizajn crpi inspiraciju iz šatora (‘bayt al-sha’ar’)
Medija centar AFC Azijskog kupa nalazi se u Msheirebu, nekada starom, a danas obnovljenom i modernom dijelu Dohe. Nadomak je Souq Waqifa, stare gradske tržnice, koja je, vjerujem, svima ostala u divnom sjećanju kada smo pratili Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Tada smo imali prilike da vidimo navijače iz gotovo cijelog svijeta sa svim njihovim obilježjima i naravima, a danas susrećemo uglavnom samo one iz Azije. Iznenadiće se mnogi, ali moram da priznam da mi se ovo takmičenje više dopada od tog, planetarno poznatog, Fifa-inog. Daleko je prisnije, emotivnije, a nakon gotovo šest godina provedenih u Kataru, kultura i običaji Azije i arapskog svijeta kupe vas za sva vremena. To je ta dobra duša koja vam uvijek iznova ne dozvoljava da odete svojoj kući. Jer dom je tamo gdje ti je lijepo.
Suveniri
Došao sam metroom, crvenom linijom, zaputivši se na meč šesnaestine finala između domaćeg Katara ipalestine.odglavnestanicemsheireb na kojoj sam izašao do Medija centra ne treba puno. Možda pet minuta pješice. Sasvim dovoljno da ponovo razgledam neki od 24 štanda zemalja učesnica AFC Azijskog kupa. Organizatori su se zaista, kao i mnogo puta do sada, potrudili da svima pruže nezaboravno iskustvo, a da uspomene budu prozor u svijet. Prošao sam pored palestinskog štanda na kojem se prodaju suveniri, a svakako najveća atrakcija je keffiyeh, ona ista crnobijela koju je nosio veliki lider i političar Yaser Arafat, ikona za oslobođenje i nezavisnost jednog naroda. Mogu slobodno da kažem, jedan od junaka moga djetinjstva.
Medija centar zauzima veliki prostor na dva sprata, a opremljen je najmodernijom opremom i tehnologijom kako bi novinari i fotoreporteri na najbolji mogući način mogli pratiti ovo prestižno takmičenje. Kako to obično biva u Kataru, pogotovo kada je gostoprimstvo u pitanju, a gotovo sam siguran da takvo nešto ne postoji nigdje na svijetu, novinari tokom radnog dana dobijaju ručak i večeru, a kafa, voda i sokovi se toče i dijele nemilice. I naravno, datule bez kojih ovaj region ne može da živi. Pokraj Centra bio je organizovan prijevoz do stadiona Al-bayt (na arapskom znači dom). Udaljenjeodcentradohe46km,umalom gradu Al-khoru, poznatom po ribolovu i po vađenju bisera. To je drugi najveći stadion u Kataru, odmah nakon Lusaila. Vožnja je bila izuzetno prijatna, a kako i ne bi kada se vozite na velikom autoputu od šest traka u samo jednom pravcu. Nakon sigurnosne provjere krenuo sam prema stadionu. Nekada te provjere znaju biti pomalo i naporne, ali sa druge strane znate da se nalazite u jednoj od tri najsigurnije zemlje na svijetu i da to rade za dobro svih nas. Aferim! Al-bayt izgleda zaista impresivno, a dizajn crpi inspiraciju iz šatora (‘bayt al-sha’ar’) koji su koristili nomadi u pustinji u Kataru, ali i u drugim zemljama Arapskog poluostrva. Pored stadiona su bile priređene razne aktivnosti, a navijačima su se besplatno dijelile zastave i obilježja Katara i Palestine.
Polako sam se zaputio ka ulazu za medijsku tribinu. Moje mjesto je bilo na bloku 507, stol 71, stolica C. Pored samog ulaza, koji je tik uz VIP, sreo sam legendarnog Boru Milutinovića, trenera koji je pet puta zaredom, dakle od 1986. do 2002, sa pet različitih reprezentacija učestvovao na svjetskim prvenstvima. Upoznali smo se u ljeto 2019. godine i otada se aktivno družimo.naime,renomiranitrenerboraviu Dohi od 2009, bio je jedan od ambasadora i promotora Svjetskog prvenstva i još je ovdje jako popularan. Razišao sam se sa gospodinom Milutinovićem ili, kako ga ovdje od milja zovu, coach Bora. Dogovorili smo se da se vratimo skupa njegovim kolima odmah nakon meča. Naše zgrade su relativno blizu jedna druge, maksimalno osam minuta laganog hoda.
U liftu sam sreo pomoćne trenere selekcije Uzbekistana, bliske saradnike selektora Srečka Kataneca. Upoznao sam ga na izvlačenju grupa za ovo takmičenje koje je održano 11. maja prošle godine u Katara Opera House u Dohi. Tada sam mu zahvalio što je bio na posljednjem ispraćaju našeg Štrausa sa Grbavice. Kataneca se sjećam još kao klinac dok je nosio dres bivše države, Partizana i italijanske Sampdorije, koju je tada sa klupe veoma uspješno vodio legendarni jugoslovenski trener Vujadin Boškov. I gospoda iz lifta su bili Slovenci, došli su da skautiraju potencijalnog protivnika u četvrtfinalu. Naravno, ako prođu dalje, a očekuje ih meč sa selekcijom Tajlanda.
Kada sam došao do svog stola, prijatno sam se iznenadio. Tu je bio Ali, domaći novinar koji radi za novinsku agenciju Katar. Upoznali smo se na prvom meču grupe D između Japana i Vijetnama koji je igran na stadionu Al-thumama. Kada je čuo da sam iz Bosne i Hercegovine, jako se obradovao, zagrlio me i rekao da je za njega naš najbolji igrač svih vremena Hasan Salihamidžić. Samo je pričao o njemu i Juventusu, klubu koji pasionirano voli. I svakako o neizbježnom treneru Lippiju.
U zraku su se osjećale velike emocije, strasti i suze, a meni je bilo žao što jedan od ova dva ponosna tima neće nastaviti svoje fudbalsko putešestvije
Podvig
Intoniranje himni je završeno, a ljudi su i dalje ulazili na stadion. U zraku su se osjećale velike emocije, strasti i suze, a meni je bilo žao što jedan od ova dva ponosna tima neće nastaviti svoje fudbalsko putešestvije. Na kraju je to bila Palestina, koja je ipak plasmanom u šesnaestinu finala napravila historijski podvig, isto kao i Sirija. Dvije zemlje u kojima se još vodi rat, a gdje je smrt surova svakodnevnica.
Na ovim velikim turnirima obično kažu za onoga ko je izgubio u knockout fazi da ide svojoj kući. Sjedeći kao suvozač Borinog automobila, zapitao sam se kojem domu će fudbaleri Palestine ići. A ispred nas, u dugoj koloni nakon meča, pred Mjesecom koji je još bio pun i negdje gore na mračnom neistraženom nebu, vijorile su se zastave dvije prijateljske zemlje Katara i Palestine.