Samo život
Što te muči? Depresivan sam. Zašto? Jer mnogo pijem. A zašto mnogo piješ? Jer sam depresivan.
“Fallen Leaves” (2023) N akon dugo vremena ponovo gledamo Akija Kaurismäkija, ovoga puta sa filmom “Fallen Leaves”, nagrađenim u Cannesu, a koji donosi priču o usamljenosti oblikovanoj u minimalističkom i melanholičnom okviru, podsjećajući na mnoge druge filmove ovog finskog reditelja. U Helsinkiju muškarac upoznaje jedne noći u karaoke baru ženu koja mu se učini jednako usamljena i nesretna. Holappa (Jussi Vatanen) je sredovječni alkoholičar koji radi na građevini u Helsinkiju. On i njegov prijatelj odlaze na karaoke večer gdje upoznaju Liisu (Nuppu Koivu) i Ansu (Alma Pöysti), radnice u supermarketu koje dan kasnije dobijaju otkaz na poslu jer su poklonile hranu kojoj je istekao rok i spakovale sebi sendvič umjesto da ga bace u smeće. Ansa ubrzo dobija posao u kuhinji lokalnog restorana, ali ni tu ne ostaje dugo zbog gazde koji se bavi i trgovinom droge.
VAGON POKRETNIH SLIKA: Tjeskobu umanjuje komedija kojom reditelj pokušava priču dignuti iznad nivoa beznađa i u tome donekle i uspijeva
Depresija i tjeskoba
Ona i Holappa odlučuju da zajedno popiju piće i odu u bioskop na projekciju horor-filma. Ansa mu potom ostavlja svoj broj telefona koji on ubrzo izgubi. Tako se njih dvoje pokušavaju pronaći, uprkos tome što jedno o drugome ne znaju gotovo ništa. Kaurismäkijev film vizuelno jako podsjeća na drame snimljene sedamdesetih godina prošlog vijeka, ali je vrijeme odigravanja radnje zapravo sadašnjost i u toku je posljednji napad Rusije na Ukrajinu, što doznajemo samo preko radiovijesti koje Ansa sluša. Situacija u Finskoj je, pretpostavljamo, pod uticajima tog sukoba s obzirom na blizinu Rusije, ali se Kaurismäki ne zadržava naročito na ovom aspektu. Okvir u kojem se radnja dešava je nama važan radi opšteg utiska funkcionalne depresije i tjeskobe u kojima se ni ljudski život ne može odvijati po
Nakon dugo vremena ponovo gledamo Akija Kaurismäkija, ovoga puta sa filmom “Fallen Leaves”, nagrađenim u Cannesu
nekom ustaljenom ritmu i anahronizma zbog kojeg imamo dojam da se film odvija u nekoj prošloj epohi. Odatle je i ovakav izbor protagonista prikladan i nimalo napadan. Tjeskobu umanjuje komedija kojom reditelj pokušava njihovu priču dignuti iznad nivoa beznađa i u tome donekle i uspijeva.
Ansa i Holappa su dvoje ljudi koji se ni po čemu ne ističu. Oni su tipični predstavnici staleža Kaurismäkijevih protagonista - radničke klase. Ipak, njih dvoje se ne prepuštaju do kraja poniženjima koja trpe u radnom okruženju, pa iako izrabljivani, u njima ima ponešto običnosti i hrabrog ali skrivenog ponosa sa kojim idu iz dana u drugi dan. Ansa živi u oskudno uređenom stanu, sa krevetom, kaučem i radiom na kojem sluša vijesti o ruskoj invaziji. Kada pozove Holappu u stan na večeru, za nju je to nesvakidašnja situacija jer je u stanu i u životu - sama. U supermarketu Ansa kupuje još jedan tanjir i taj trenutak odlično opisuje i njenu ličnost i uopšte rediteljsku sklonost usamljenim likovima, idejama i njima prikladnim atmosferama. Kaurismäki precizno portretira svoje likove i oni jako brzo postaju dobro oslikani i psihološki iznijansirani, a sve u jako malo dostupnog vremena. U tome se najviše oslanja na blisku nam običnost njihovih života koje nam isporučuje u decentnom komičkom, ali efektnom maniru. Stilska izuzetnost, prepoznatljiva u rediteljskoj poetici, vidljiva je i ovdje, kao i preciznost kadrova, upečatljive boje, pažljivo birani, ali oskudni dijalog i sklonost postupcima koji su bliži poetici nijemog filma.
Odsustvo onog drugog
Govoreći o uticajima i intermedijalnim referencama, “Fallen Leaves” na izvjestan način predstavlja Kaurismäkijev omaž Bressonu, Godardu, Ozuu, Viscontiju i svakako Jimu Jarmuschu, čiji film “The Dead Don’t Die” (2019) Ansa i Holappa gledaju u bioskopu. “Opalo lišće” kao naslov je također referenca na istoimenu pjesmu Jacquesa Preverta i Josepha Cosme. Kako sam ranije spomenula, na više nivoa je prisutan anahronizam koji na izvjestan način doprinosi određenoj univerzalnosti glavne priče koja se mogla desiti bilo kome i u bilo kojem od tih perioda jer se zapravo radi o uvijek prisutnoj potrebi
Stilska izuzetnost, prepoznatljiva u rediteljskoj poetici, vidljiva je i ovdje, kao i preciznost kadrova, upečatljive boje
za drugim. Svaka scena u kojoj je neko od njih dvoje sam naglašava odsustvo ovog drugog. Međutim, to je u isto vrijeme i slabo mjesto ovog filma. Prenaglašene sinefilske reference i okrenutost ka prošlosti - što je vidljivo u izboru muzike i uopšte cjelokupnog vizuelnog dojma prostora - čine da Holappova i Ansina priča pređu u drugi plan. Što može zasmetati i svakako odvlači pozornost od one univerzalnosti, a fokusira nas na doba koje uopšte nije ono u kojem se ona odvija.
Svakako da nije riječ o najboljem Kaurismäkijevom ostvarenju; pred nama nije revolucionarni uradak, niti nam pruža dojam do sada neviđenog, ali uspijeva uvjerljivo predstaviti jedno intimno iskustvo ne priklanjajući se patetici, već radije običnosti i humoru. “Fallen Leaves” nije samo “arthouse” film niti je njegov glavni adut u onome što nije prikazano već samo spomenuto, naprotiv. Ovdje se potcrtava važnost postupka, a ne samo priče ili njene ideje pa se kao takav izdvaja kao rediteljev najličniji film u kojem je sažeo sve ono oko čega su njegovi prethodni bili okupljeni, a to je svakodnevnica u svim njenim ljepotama i tjeskobama, kao i njeno prevazilaženje smijehom i čistom poetskom emocijom.