Voz siročića
Od 1854. godine do 1928, odnosno početka ekonomske krize, te uspostavljanja zakona o prelasku granica i zakona o usvajanju djece, ovaj voz je transportovao više od 200.000 djece
Za vrijeme mog boravka u Sjedinjenim Državama voljela sam obilaziti biblioteke. U relativno malom gradu sa manje od 100.000 stanovnika bilo ih je trinaest. U jednoj od njih sam pohađala kurs engleskog jezika i stekla drage prijatelje, drugu sam posjećivala zbog kafane u kojoj sam mogla izabrati knjigu ili časopis i sa merakom čitati satima uz kaficu.
Jedna od njih je imala na raspolaganju kompjutere koje sam mogla koristiti kao i brojni lokalni učenici i studenti.
Sarajevski čelist
Većina biblioteka je imala Klub knjige. Jedanput mjesečno sastajala se grupa čitalaca da prodiskutuju o knjizi koju su svi tokom jednog mjeseca čitali po prethodno dogovorenoj top-listi knjiga. Bilo je tu kolačića, čaja, pa se diskusija pretvarala u ugodno ćaskanje. Jedne godine, mislim 2013. top-knjiga je bila “Sarajevski čelist” Stevena Gallowaya, knjiga o sarajevskim teškim ratnim danima 1992-95. i mladiću koji je svirao čelo u šetnici na mjestu pogibije mnogih građana. Želio je da muzikom bar na trenutak relaksira Sarajlije i pruži nešto novo i nadu izmučenim građanima.
Kako su mnogi znali da sam iz Sarajeva, bila sam pozvana na razgovor o knjizi. Većina je sa pažnjom pročitala knjigu, sve ih je interesovalo. Ta naša ratna realnost bila je za njih nešto nezamislivo. Jedan mladić je pitao zašto nismo koristili mobitele ako nije bilo telefonske veze - drago dijete, niti smo imali tada mobitele niti struje da ih napunimo. Razvila se priča, bilo je mnogo pitanja. Iako vlada opće mišljenje da su Amerikanci hladni i arogantni, među ovim ljudima osjetila sam duboko razumijevanje i saosjećanje.
Posebno me zainteresovala jedna biblioteka na kraju grada koja je imala zanimljiva predavanja i susrete sa autorima knjiga. Jednom prilikom tema je bila “Voz siročića” (Orfan train). Predavanje sa slikama pripremila je jedna gospođa, nažalost,nisamzabilježilaime,kojaje napisala knjigu o tom programu. Prema njenim saznanjima, krajem 19. i početkom 20. vijeka, dnevno je u New York i druge gradove Istočne obale stizalo oko 3.000 izbjeglica, najviše iz Irske, Engleske i Njemačke. Može se zamisliti kakvo je siromaštvo vladalo, bilo ih je po 20 u jednoj sobi nekog privremenog smještaja. Roditelji su ostavljali svoju djecu pred vratima crkve jer nisu mogli ni da ih prehrane, mnogi su umirali od bolesti i gladi, a djeca ostala na ulici, mnoga djeca su bila izgubljena u vrtlogu grada podlegavši kojekakvim prevarantima. U samomnewyorku,pedesetihgodina 19. vijeka njihov broj je dostigao oko 30.000. Mnogi ljudi, djeca iz tog doba, pronašli su sebe u portretu mračne kuće za sirotinju oslikane u romanu Charlesa Dickensa.
Pedesetih godina 19. vijeka našli su se dobrotvori, njih 24, koji su formirali tri institucije za smještaj napuštene djece sa ciljem da ih maknu sa ulice i obezbijede pristojan život. Institucije su bile podržane od bogatih sponzora i u njima je radio profesionalni medicinski kadar. Te tri institucije su razvile program premještaja djece vozovima u nove hraniteljske domove, sa prenapučene Istočne obale, u većinom ruralna područja Srednjeg zapada i Zapadne obale. Od 1854. godine do 1928, odnosno početka ekonomske krize, te uspostavljanja zakona o prelasku granica i zakona o usvajanju djece, ovaj voz je transportovao više od 200.000 djece. Vozio je svaki dan, a jedanput sedmično bio je formiran voz sa bebama. U vožnji prema zapadu, voz je stajao kod svakog naseljenog mjesta, djeca su izašla iz voza, formirala red ispred njega te su mještani birali dijete koje će prisvojiti. Oni koji nisu bili izabrani vratili su se u voz i ponavljali ture. Najlakše su se usvajale bebe, a najteže teenageri stariji od 14 godina zbog pretpostavke da već imaju formirane životne navike, vjerovatno loše. Nažalost, većina je izgubila svaki kontakt sa svojom izvornom porodicom, djetinjstvom i prošlošću. Rijetki su imali u džepu ceduljicu sa imenom i mjestom rođenja svojih pravih roditelja.
Skromni dom
Gospođa koja je držala predavanje je pustila glas svoga djeda koji je bio jedan od usvojene djece. Bilo je tu i lijepih priča, djeca su ipak stekla skromni dom kod dobrih ljudi. Neki od njih nisu našli sretan dom, bilo je tu i svega drugog, iskorištavanja djece za rad na polju i drugim teškim poslovima, pa je bilo i kritike ovog programa, naročito organizacija koje su se borile protiv ropstva. Budućnost im je bila neizvjesna, ali u doba siromaštva i početaka rada na farmama, jasno je da je svaki član domaćinstva trebao doprinijeti nekim radom, prikladnim godinama djeteta, svakom domaćinstvu. U državi Kansas formiran je Muzej i istraživački centar posvećen zaštiti i činjeničnoj interpretaciji priča tog vremena (National Oran train Complex, Museum and Researc Centar, Concordia, KS).
Za oko 70 godina funkcionisanja ovog programa, postoji pretpostavka da oko 25 posto Amerikanaca potiče sa voza siročića.
Nažalost, većina je izgubila svaki kontakt sa izvornom porodicom, djetinjstvom i prošlošću. Rijetki su imali u džepu ceduljicu sa imenom i mjestom rođenja svojih pravih roditelja