Rezolucija Evropskog parlamenta iz 2009.
Poslanik Džudžo rekao je da je Rezolucija Evropskog parlamenta prava mjera osude onoga što se desilo u Srebrenici 11. jula 1995. godine
Poslanik Bošnjačke liste Esad Džudžo će se poslanicima većinskog naroda obratiti pre svega porukom da poslanici njegove liste, kao ni drugi poslanici manjina, nisu predlagači Deklaracije koja je predmet rasprave. Da bi pokazao kakvu bi Deklaraciju o Srebrenici smatrao prihvatljivom, Džudžo se odlučio da pročita Rezoluciju Evropskog parlamenta iz 2009, u kojoj su navedeni društveni i politički događaji koji su doveli do zločina u Srebrenici. U izlaganju Džudže su se našli i sudski utvrđeni podaci o zločinu, koje je većina poslanika pokušala da izbegne, odnosno da ih ne pomene:
“Poštovana predsednice Skupštine, poštovane dame i gospodo narodni poslanici, želim ovde kao ovlašćeni predstavnik Poslaničke grupe manjina da kažem da mi, narodni poslanici Bošnjačke liste, niti ostale kolege u Poslaničkom klubu manjina nismo predlagači teksta koji je danas predmet rasprave.
Želim, pod jedan, da kažem da bi bila obaveza ovog parlamenta da usvoji jedan tekst rezolucije Evropskog parlamenta iz prošle godine, upravo u kontekstu činjenice da po svim istraživanjima 67% građana naše države želi da vidi Srbiju u punopravnom članstvu, odnosno kao punopravnog člana EU i da na taj način manifestuju jedno opredeljenje da zajedno zapravo delimo zajedničke vrijednosti sa drugih 27 zemalja, koliko ima u članstvu EU.”
Mjera humanosti
Poslanik LDP-A Kenan Hajdarević potvrdiće da Bošnjaci u Skupštini nisu konsultovani o tekstu Deklaracije iako ona treba da bude rezultat međunacionalnog, a ne međustranačkog dogovora:
“Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, znam da rizikujem da šta god da kažem, to bude malo i siromašno o genocidu u Srebrenici, ali kako vreme bude odmicalo, tako će u našem društvu doći do približavanja stavova o tom strašnom zločinu i, nakon godina i decenija, od toga svega ostaće samo jedna mera, a ta mera, u odnosu na taj zločin, na genocid u Srebrenici, biće mera humanosti.
Zato danas, mi poslanici Skupštine Republike Srbije, treba da demonstriramo sopstvenu humanost. Zato je Liberalnodemokratska partija podnela amandmane na Predlog teksta deklaracije o Srebrenici, ne da bismo se inatili, nego da bismo pomogli, jer mislimo da neki nisu imali hrabrosti da ovome društvu kažu istinu. Zato ćemo insistirati da se ovi naši amandmani usvoje, kako bi ova deklaracija bila prihvatljiva ne samo za nas u Skupštini Srbije već da bi bila prihvatljiva i za naše društvo, i za društvo u kome danas živimo, i za društvo u kome ćemo živeti, jer LDP kaže da nas na pošten tekst deklaracije i na pošten odnos prema zločinu u Srebrenici obavezuje ne samo sadašnjost nego i budućnost.
Kao Bošnjak i državljanin Republike Srbije, očekujem i očekivao sam da moja skupština, Skupština Republike Srbije, usvoji takav tekst deklaracije koji treba društvu da kaže istinu, takav tekst deklaracije da to bude deklaracija pomirenja, a ne deklaracija stvaranja novih podela, i to podela među sopstvenim građanima, građanima Republike Srbije, između Srba i Bošnjaka.
Zato je, mnogo važnije od međustranačkog dogovora o tekstu ove deklaracije, bilo potrebno napraviti međunacionalni dogovor, prvo, kod vas u vladajućoj koaliciji, pa onda ovde u Skupštini Srbije, pa i u društvu u kome živimo.”
Hajdarević će na kraju reći i da Deklaraciju vidi kao put ka pomirenju dva naroda, ali i kao odricanje od politike koja je stvorila, podržavala, opravdavala i negirala Srebrenicu. Ta politika je, prema njegovim rečima, 2000. poražena iako nije bila pobeđena - jer je pronašla nove izvođače. Hajdarević će zaključiti da većina mora da zna da se za Srebrenicu ne sudi u prvom redu Srbima (jer su Srbi), već se sudi zločincima:
“Ova deklaracija, kao što sam rekao, treba da bude deklaracija pomirenja dva naroda, ali i deklaracija osude i odricanja od one politike koja je omogućila zlo, one politike koja je stvorila, podržavala, pravila, opravdavala, negirala Srebrenicu, one politike koja nije 2000. poražena iako je pobeđena, one politike koja je 2000. godine pronašla novog izvođača, kada se odrekla jednog izvođača, one politike koja i danas pokušava da zaustavi Srbiju na putu ka EU.
Kome se sudi?
Da bi se Skupština Srbije jasno distancirala od genocida, da bi taj genocid individualizovala, neophodno je da javno navedemo ko je osuđen za Srebrenicu - general Krstić, Pandurović. Kome se sudi? Radovanu Karadžiću. Ko se traži zbog Srebrenice? Ratko Mladić.
Oni koji se boje pominjanja pravog imena zločina u Srebrenici i imena zločinaca pokušavaju da nametnu i svom i drugom narodu i narodima kolektivnu odgovornost. Zato moramo reći da Krstiću, Panduroviću, Karadžiću, Mladiću i drugima niti se sudi, niti su osuđeni, niti su u bekstvu zato što su Srbi, već zato što su zločinci.”
Knjiga “U krugu negacije” pokazuje kako je tranziciona Srbija videla Srbiju u ratu. Preciznije, šta je izabrala da vidi, a šta se potrudila da sakrije. Pokušaji da se ospori i odbaci istina o ratnim zločinima u stvari potvrđuju da su poslanici te istine bili itekako svesni. Ona se, međutim, potiskivala, najčešće insistiranjem na samoviktimizaciji, na predstavljanju Srba, dakle, ako ne kao jedinih, a onda svakako kao najvećih žrtava na prostoru Jugoslavije. (Iz predgovora Dejana Ilića) Oslobođenje feljtonizira dijelove knjige, čiji su izdavači beogradska Fabrika knjiga i Forum ZFD Srbija. Autorica Sofija Mandić rođena je 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rješavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava.