Sarajevo pod diplomatskom opsadom
Dodikova politička retorika je retorika ispada i uvreda kako na račun vlastite države, tako i na račun Amerike i još nekih zapadnih zemalja. One mu ne ostaju dužne, ali ga očigledno i dalje smatraju ključnim igračem u pridobijanju vladajuće garniture za evropsku opciju. Osim toga, Dodiku sve više ponestaje novca, raste nezadovoljstvo među njegovim podanicima i izlazi na vidjelo staro pravilo da batina populizma ima dva kraja. Stanje nije bolje ni u većem entitetu, čija vlada mora da gasi požare koje je izazvala prethodna vlast. Čini to dijeleći sadaku penzionerima i drugim budžetskim potrošačima, ali je takva socijalna politika kratkog daha. Sve u svemu, stekle su se okolnosti koje je Zapad prepoznao kao pravi, možda i posljednji trenutak za odlučujući pritisak na od stvarnosti odmetnute vladare naših života. Sarajevo je u posljednjih mjesec dana izloženo pravoj diplomatskoj opsadi. A nešto se i s te strane iza brda valja. Radi se o tome da će nakon predstojećih izbora Evropski parlament biti znatno drugačiji. I Evropska komisija će biti drugačija. Jačanje desnice u Evropi neće proći bez posljedica. A one neće biti u korist Bosne i Hercegovine.
Ali, zašto je baš Dodik preuzeo inicijativu u agitovanju za Evropu? On to objašnjava, kako je rekao, “nekim čudnim vremenom, jer februar je, a u BIH nema snijega”, ali je ipak bio jasan: “Nama Srbima EU je šansa da živimo u prostoru bez granica poslije veoma teškog 20. vijeka. Mi tu šansu nećemo ispustiti. Ali je nemamo čime iskoristiti ako je cijena toga odustajanje od RS-A. BIH može biti jedna funkcionalna, zajednička kuća Bošnjaka, Srba i Hrvata. U danima koji dolaze vidjeće se kome je EU cilj, a kome izgovor.” Nakon ovoga, teško da će Dodik tako lako izaći iz stroja koji je krenuo ka Evropi, iako s njim nikad nisu čista posla. E sad, zna li narod šta sve ovo znači? Prema našim balkanskim običajima, narod se ne pita ni za šta, osim na dan izbora, ali u demokratskim zemljama nije tako. Tamo su pravila igre potpuno drugačija - političari imaju upravljački mandat, ali moraju odgovarati za ono što rade. Masovna pamet i nije bogzna kakva pamet, ali kad je riječ o EU, bilo bi zanimljivo vidjeti šta zapravo žele Dodikove pristalice. A to bi se dalo utvrditi njegovim opsesivnim metodom - referendumom. Evo i mogućeg pitanja za takvo narodnjačko izjašnjavanje: “Želite li živjeti u EU i po njenim standardima ili tavoriti u zemlji siromaštva, korupcije, pravne hajdučije i nesigurnosti?”
Pa neka onda narod trpi posljedice vlastitog izbora, kao što više od tri decenije trpi posljedice svog izbora s početka devedesetih godina prošlog vijeka, kad je kao izbavljenje iz istorijskog loma prigrlio nacionalizam.
U trenutku kad su joj mnogi prognozirali, a opozicija i priželjkivala raspad i na tome radila, vladajuća koalicija je počela marširati prema dalekoj Evropi, makar neujednačenim korakom i bez fanfara