Boška Paradžika br. 12
Gledali smo se desetak sekundi kao da smo u finalu Leoneovih vesterna. Ipak, njegov mutni pogled se na tren razbistrio. Odgovorio je: Goran? Ti si Goran?
smo talase koje su, umjesto pozdrava, slali ponosni “belci”; zajednički smo smišljali kako da napakostimo zlobnim starcima iz Mlinske ulice čijem je podnevnom snu smetao svaki naš trk.
Posljednja vijest
Godinama mi je ujak za dječije rođendane poklanjao igračke “porculance” kupljene na vukovarskoj pijaci, pištolje, praćke, čak i figuru “Optimusa Prajma”. O desetom sam rođendanu dobio “Malog princa”, a o jedanaestom pravi kožni fudbal. Kakav niko u kraju nije imao. I koji sam, kada sam iz Dalja odlazio za Banju Luku, ostavio Vladimiru, izbjegavajući suze naizgled hrabrom rečenicom: Vidimo se sutra na ćošku! Ni sutra, ni ćoška, a bog sveti zna šta je bilo sa loptom zbog koje su nas i daleko stariji na Ledinama zvali da zaigramo s njima.
Dugo sam i uporno patio za Dunavom i prijateljima koje sam ostavio širom daljskih šorova. Pisao sam pisma iz dana u dan i čekao odgovore. Vladimir se, nekoliko mjeseci nakon mog odlaska, preselio iz Mlinskog sokaka u Bogaljevce, u ulicu Boška Paradžika br. 12 i to je ujedno bila i posljednja vijest koju sam od njega dobio. Prepiska je iznenada prekinuta a da nikada nisam saznao zbog čega. Godinama nakon toga sam shvatio da takve prepiske ne mogu dugo da traju, ma koliko spočetka bile snažne i česte.
U kasnijim dolascima u Dalj čuo bih da se nakon srednje škole upisao na osječki ETF i da je bio među onima koji su školovanje nastavili “na budžetu”. Vladimirov otac, popularni Brko, bio je majstor za sve i svja, ali vazda nezaposlen, kao i njegova mati i ovaj sinovljev uspjeh za njih je, kao i za Vladimira, predstavljao jednu od rijetkih pobjeda u njihovom životu prognanih. Ali, Vladimirovo je studiranje, kako su mi govorili daljski drugovi, kratko trajalo. Ubrzo je napustio faks i potpuno se predao piću.
U nekoliko navrata sam pokušao da ga nađem kada sam dolazio u Dalj, ali svaki put bih se vraćao u Vrbovu sa mrkom kapom u rukama. Ili je bio u nadnici ili je bio sa nepoznatom bratijom na još tajnijoj lokaciji. Znao sam iz ćaćine pjanske istorije sve daljske rupe u kojima se točila “šećeruša” i “govnara”, ali zalud - nigdje nisam mogao da ga nađem.
Rekao mi je da živi s ocem, a da su se mater i sestra vratile u Zapadnu Slavoniju, odakle su devedesetih izbjegli na Dunav
Poželio sam još jedno zajedničko pecanje na Starom Dunavcu ili krađu kajsija u Dalj Planini, ali njega nikako i nigdje nije bilo.
Usamljeni seoski pijanci najteža su sorta ogrezlih u piću. To su oni koji ne pristaju na dobra vina, kvalitetna piva, fine rakije. Oni piju najrđavija, najlošija pića koja mogu da se nađu na seoskom tržištu. Preziru one koji uživaju u piću, one koji piju da bi se družili, da bi se smijali, da bi pjevali. Kada u ponudi nema ničega osim špiritusa, posežu i za njim, svjesni da idu u ludilo ili bolest. Gledao sam ćaću kako se napaja iz tog korita i nisam vjerovao da je istom stazom udario i moj najbolji daljski prijatelj.
Sletio sam pretprošle godine do “Starog mlina” na fiš i ladan špricer. Da me želja mine. Krenuo sam dalje, prema Somboru i na izlazu iz Dalja, u Bogaljevcima, na jednoj ćupriji ugledao sam štrkljavog momka koji pokušava da uhvati signal mobilnog telefona. Stao sam i izletio sam iz auta. U dva koraka sam stao ispred njega zblanutog i pitao: Šta je, je l’ me se ne sjećaš? Za trenutak sam pomislio da su godine, ipak, učinile svoje i da me moj stari prijatelj nije poznao.
Godinama sam pratio ćaćine pijane korake i sve što su oni sobom nosili i pijanac se preda mnom od tada ne može sakriti. Vidio sam odmah da priče o Vladimirovom pijanstvu nisu bile trač dokonog sela. Oči su mu bile zamućene, zubi prljavi i pokvareni, prsti na rukama žuti, ispucali, puni mrlja. Gledali smo se desetak sekundi kao da smo u finalu Leoneovih vesterna. Ipak, njegov mutni pogled se na tren razbistrio. Odgovorio je: Goran? Ti si Goran?
Prodivanili smo minutu ili dvije. Rekao mi je da živi s ocem, a da su se mater i sestra vratile u Zapadnu Slavoniju, odakle su devedesetih izbjegli na Dunav. Prije nego što je izašao na ćupriju da uhvati signal i čuje se sa nekim drugovima - unosio je drva. Sedam metara za dva sata. Pitao me di sam sad i zašto sam se ukrmačio. Na prvo pitanje sam odgovorio, drugo sam prećutao, a potom obećao da ću svratiti do njega za dan ili dva ako se budem vraćao u Banju Luku istim putem.
Slike Dunava
Pozdravili smo se, ja sam ušao u auto, a on je nastavio da hvata signal. Davno sam naučio da u Dalju ne tražim ono što sam nepovratno izgubio. Davno sam naučio da bih trebao da uzmem od Dalja ono što mi zaista njegovo i treba: slike Dunava, bačkih topolika i nešto malo daljskoga divana. Vladimira bih trebao da pamtim kako tuče kontru alavom smuđu na desnom kamenjaru podno naše skele. Na taj kamenjar ni on ni ja više ne možemo, ali smo mogli da se sjećamo jedan drugoga kako se u julsko predvečerje nadmećemo ko će pred kuću banuti sa boljim ulovom. Plašim se da su te slike sada uništene. Zbog slabog signala njegovog mobilnog telefona i moga preranog i pretjeranog radovanja.