Tajne Richarda Wagnera
Pored svojih svevremenskih djela, ne htijući doduše, ostavio nam je u amanet “Smeđu svesku”, intimni dnevnik koji je imao potpuno neočekivanu sudbinu
Kontroverzni pisac i kompozitor Richard Wagner (22. maj 1813. Leipzig - 13. februar 1883. Venecija) autor je čuvenih opera Leteći Holanđanin, Tannhäuser, Tristan i Izolda, Majstori pjevači iz Nürnberga, Prsten Nibelunga sa Valikirijom, Siegfriedom i Sumrakom bogova, Lohengrin, Persifala… Pored svojih svevremenskih djela, ne htijući doduše, ostavio nam je u amanet “Smeđu svesku”, intimni dnevnik koji je imao potpuno neočekivanu sudbinu.
Neuspjeli manevar
Središnji lik svog života, Cosimu von Bülow (1837-1930), Wagner je prvi put sreo kad mu je bilo 40, a Cosimi 16. Cosima je kćerka njegovog prijatelja, mađarskog virtuoza i kompozitora Franza Listza (1811-1886). Udala se 1857. za učenika svog oca, dirigenta Hansa von Bülowa. Bračni par von Bülow je rodio dvije kćerke, Danielu i Blandineu. Ali, 1865. Cosima je u dvogodišnjoj izvanbračnojtajnojvezisarichardomwagnerom. Da bi smanjio štetu, otac ju je ‘prisilio’ da ga, u društvu muža Hansa, prati na putu u Mađarsku. Liszt je namjeravao svesti na minimum neželjeni publicitet i zlurado pisanje njemačke štampe na račun Cosimine škandalozne ljubavi. Očekivao je, naravno, da će prekinuti vezu Wagner-von Bülow. Kćerka i nije imala puno izbora. Prije polaska darivala je Wagneru debelu svesku ukoričenu u smeđu kožu, ukrašenu poludragim kamenjem, opremljenu bravicom sa ključem. Njena je namjera bila da Wagner svesci povjeri sve svoje misli za vrijeme njihove razdvojenosti.
Liszt je bio na strani svog učenika i zeta von Bülowa, što je izazvalo dugogodišnji raskol između Wagnera i mađarskog kompozitora. A manevar nije uspio. Razvod između von Bülowa i Cosime je, nakon tri godine odvojenog života,proglašen18.jula1870.cosimai Richard su se vjenčali 25. avgusta 1870. u Luzernu. Rodili su troje djece, Isoldu, Evu i Siegfrieda. Cosimina smeđa uvezana sveska je postala Richardov dnevnik. A od 1. januara 1969. autor će Cosimi diktirati svoje memoare, pod nazivom “Moj život”. Cosima je pisanje završila 12. februara, dan uoči njegove smrti. Nastavila se baviti Richardovim naslijeđemiživotnimdjelom,opernim festivalom u Bayreuthu.
Wagnerov dnevnik, pod nazivom “Smeđa sveska”, Cosima je 1905. povjerila njihovoj kćerki Evi. Na njemačkom Das braune Buch, Die rote Brieftasche, od 1883. obavijen gustim velom tajne, objavljen je tek 1975. Prvi integralni prijevod sa njemačkog je izašao 2023.
Ako umjetnu inteligenciju upitamo koliko je puta u referentnom priručniku neočekivanog naziva “Zaljubljeni rječnik opere” (ima 813 strana), čuveneedicijeplon,spomenutrichardwagner - odgovor je 290. Ovaj se podatak tiče samo njegovih opera. Iznenađenje: Wagner je bio plodniji pisac nego kompozitor. Čak i kritičari priznaju da je Wagner, skladatelj XIX stoljeća par excellence, svoj renommée stekao više zahvaljujućisvojojtekstualnojprodukciji, nego muzici svog vremena.
U predgovoru “Smeđeg dnevnika” stoji da je Wagner puno skladao, ali mnogo više napisao: “Isprobao se u gotovo svim žanrovima, od pozorišta do filozofije, preko novele do poezije, pamfleta,autobiografskihpripovijedi– među koje spade i Smeđa sveska – i bio je neumorni pisac pisama.” U Wagnerovim tekstovima nije riječ samo o muzici i operi: pisao je o književnosti, politici, religiji ili povijesti, o mjestu žene u modernom svijetu ili o znanosti. Sve ga je zanimalo, kao da je napisao rezonantnu kutiju o svojim preokupacijama i velikim temama svoga vremena. Ono što je mene najviše impresioniralo je njegovo mišljenje o mjestu “religije umjetnosti” - u suprotnosti od trgovine, komercijalizacije i profita: kao da je Wagner pisao – danas.
1863. Wagner priprema muzičku dramu Tristan i Izolda, ima more problema, profesionalnih i finansijskih. Na rubu je samoubojstva i već je sam sebi napisao epitaf: “Ovdje počiva Wagner, koji nije postao ništa, čak ni vitez najjadnijeg reda, čak ga ni pas ne bi
Ludwig II nije htio vidjeti istinu, a katolička konzervativna bavarska publika počinje komentarisati ćudoredno domaćinstvo u troje: protivilo se svim ustaljenim pravilima pristojnosti i morala
izašao ispratiti, ni nijedan sveučilišni profesor.” U Stuttgartu ga je, nakon tri tjedna traganja i kucanja na pogrešna vrata, našao izaslanik Kralja Ludwiga II Bavarskog: tek krunisani osamnaestogodišnji suveren se strastveno zanima za Wagnerov rad i nudi da mu se pridruži na dvoru. Bez obzira na “čudo od Kralja”, Wagner je mračnog raspoloženja: i njegova gospođa Minna, i sve druge ljubavi su ga napustile. Na prijedlog prijatelja Franza Liszta piše Nijemcu Hansu von Bülowu (1830 – 1894), slavnom dirigentu, koji ga poziva: “Dođi stanovati kod mene, onoliko dugo koliko želiš, i ne treba ti ništa trošiti.” U tom trenutku u taj isti dom stiže i Cosima, gospođa von Bülow, sa njihove dvije kćerke. Hans Von Bülow i Wagner imaju zajedničke planove vezanezatristanaukraljevskomteatruu Münchenu – na čemu insistira Ludwig II. Muž von Bülow se u Berlinu priprema za koncert, a prijatelj Richard pozove Cosimu u šetnju parkom Tiergarten: “Pogledali smo se u oči, bez riječi… u suzama i jecajima smo zapečatili zavjet da ćemo pripadati samo jedno drugom.” Wagneru je 50, a Cosimi 26.
Ljubavnici nisu previše krili prirodu svojih osjećaja. Iz ove se veze 10. aprila 1865. rodi Isolda, prezimena Ludowitz von Bülow – baš u vrijeme dok von Bülov dirigira prvom reprizom Tristana, velikim trijumfom.
Ludwig II nije htio vidjeti istinu, a katolička konzervativna bavarska publika počinje komentarisati ćudoredno domaćinstvo u troje: protivilo se svim ustaljenim pravilima pristojnosti i morala. Wagner se počinje razmetati blještavilom i luksuznim stilom života, na očigled Kraljevih ministara, užasnutih familijarnim ponašanjem
Ova afera, prema pisanju američkog pisca palestinskog porijekla
Edwarda W. Saida, postavila je dva pitanja: može li se voljeti najdraži Hitlerov kompozitor i može li se umjetnik odvojiti od čovjeka
umjetnika prema svom meceni. Wagnera tih dana naročito pogodi vijest o nenadanoj smrti tenora koji je igrao Tristana, a spremao ga je i za ulogu Siegfrida, i za jednog od vodećih profesoranabudućojnjemačkojmuzičkoj školi u Dresdenu. Ponovno u depresiji, prijatelju prenosi svoj očaj, sjećajući se tragedija svojih prijateljā Berlioza i Beaudelairea: “Svi završe loše.” U avgustu Franz Liszt odluči kćerku odvojiti od Wagnera: familiju von Bülow vodi sa sobom u Peštu, gdje će dirigirati oratorijem Legenda Svete Elizabete. Daleko od očiju – daleko od srca: Wagnera Cosimin odlazak na putovanje potpuno izbaci iz krhke ravnoteže, i ne sumnja da će Liszt učiniti sve da kćerku dozovepameti.takojenastala“smeđa sveska”,neslučajnobogatoukrašenau kičastom stilu Ludwiga II – Wagnerov intimni dnevnik. Cosima ju je kompozitoru dala 8. avgusta 1865, i tražila da svakodnevno bilježi svoje misli. Njen sadržaj Cosima će naknadno otkriti. A za svakodnevnu prepisku ljubavnikā Wagner je koristio istog posrednika, kao u prethodnoj romantičnoj vezi sa Mathildeom Wesendonck, iz Venecijanskog dnevnika, 1858.
Već 15. avgusta Wagner piše Cosimi: “A taj ludi Hans, koji te nije pustio ići u Penzing (bečka četvrt, u kojoj je Wagner stanovao od 1863. do 1864. Cosima ju je željela posjetiti da vidi kuću, koja se danaszovevilaricharda Wagnera, a nalazi se na adresi Hadikgasse 72. Na ploči na zgradi piše da je kompozitor tu stanovao kad je napisao libreto za Majstore pjevače iz Nürnberga), nego te je vodio u bečke butike? Može li mu se vjerovati? A on je ipak moj jedini prijatelj! Ah, glupa srca! i slijepe oči! Kako si lijepa ti, ženo moja, ti si moja, i jedina imaš pravo nada mnom. Osim tebe niko ništa ne zna o meni.”
Dok je Cosima sa ocem i mužem na putu, kompozitora je Kralj pozvao na svoje imanje na Hochkopfu. Novac Ludwiga II je omogućio nastanak djelā Majstora pjevača i Tristana. Poslije su zlatnici velikodušnog mecene utrošeni na izgradnju Bayreuther Festspielhaus, i održavanje prvih festivalskih izdanja 1876. i 1882. Mudri Wagner se znao priklanjati filantropima i vlasti kad je trebalo. Održavao je odlične vezeisaprvimkancelaromnjemačkog carstva, Ottom von Bismarkom, da bi dobio finansijske garancije za Bayreuth Festival, mada je imao mnogo kritika na račun njegovog imperijalizma i pruskog šovinizma…
140 godina nakon njegove smrti u Veneciji i ogromne pozornosti koju je neumorno izazivao, Wagner ostavlja dojam eksplozivnog i ekscentričnog lika, genijalca uokvirenog u mnoštvo legendi, vezanih za njegov nacionalizam, anitsemitizam, reputaciju profitera, vječitog dužnika i neplatiše. Cijeli je život proveo u putovanjima gradovima i dvorovima Europe, između trenutnih inspiracija, stvaralaštva, ljubavi i interesa. Njegova umjetnost i neodvojivi temperament, ispunjen ponositošću i obilježen isključivošću, činili su ga svjetskom zvijezdom – kako bi se danas reklo. Wagnera je i danas preteško definirati, ali ne znam ni da li je nužno. Intimni dnevnik kojeg je vodio od 1865. do smrti, unekoliko osvjetljava i njegov karakter, slavu koju je stekao i mržnju koju si je navukao. Između ostalih, suvremenik Friedrich Nietzsche ga je nazvao manipulatorom, a drugi mističnim. Sve su šanse da Wagner baš nikoga nije ostavio hladnokrvnim, i da ga niko, osim Cosime, nije potpuno razumio.
A Wagner izgleda nije umro. Jedan od najznačajnijih filmskih autora XX vijeka Luchino Visconti je 1969. snimio čuveni film “Sumrak bogova”, u kojem igraju Dirk Bogart i austrijsko otkrovenje Helmut Berger. Film ima izrazito političku poruku, a naslov je referenca na istoimenu Wagnerovu operu, na njemačkom Götterdämmerung.
Uz italijanski naziv La caduta dei Dei je i njemački podnaslov. Ali - na međunarodnom tržištu, što uključuje i Njemačku, producenti nisu prihvatili Wagnerovu referencu. Viscontiju nije odobreno ni da u film plasira Wagnerovu muziku: Wagner je bio omiljeni Hitlerov kompozitor.
Jula 2001. muzika Richarda Wagnera je prvi put izvedena u Izraelu. Tabu je u paramparčad razbio pijanista i dirigent Daniel Barenboïm (1942), Židov ruskog porijekla. Rođen je u Buenos Airesu, a smatra se argentinsko-izraelskim umjetnikom. Izvođenje Wagnera pod njegovom dirigentskom palicom je proizvelo bojkot komisije za kulturu Knesseta, izraelskog parlamenta. Ova afera, prema pisanju američkog pisca palestinskogporijeklaedwardaw.saida, postavila je dva pitanja: može li se voljeti najdraži Hitlerov kompozitor, i može li se umjetnik odvojiti od čovjeka. Said je u Le Monde Diplomatique oktobra 2001. zaključio: “Lekcija o kojoj bi arapski intelektualci, koji odbijaju svaki kontakt sa Izraelom, morali razmisliti.”
I mnogi nežidovi su odbijali slušati Wagnera, posebno u zemljama koje su bile žrtve nacističke okupacije. Jasno je da autorova vezanost za mitove, tradicije i germanska postignuća, njegova opširna i pompezna proza o inferiornoj rasi i uzvišenim germanskim junacima, čine od Wagnera lik kojeg je teško prihvatiti i još teže voljeti. Valjda je Barenboïm jedini na svijetu imao petlju ‘dovesti’ Wagnera u Izrael. Barenboïm ima i španjolsko državljanstvo, a od 2008. i palestinski pasoš.
Lijepo je prisjetiti se da je Narodno pozorište u Sarajevu 2013. obilježilo 200 godina od rođenja Richarda Wagnera. Uz podsjećanje je navedeno da je Wagner u svom djelu nastojao sublimirati pjesništvo, glumu, scensku umjetnost i naravno muziku, i sve sjediniti u službi drame.
Urednik knjige “Smeđi dnevnik” navodi: “Svi likovi spomenuti u Dnevniku stanuju u wagnerovskoj mitologiji.” Wagner svog kraljevskog mecenu naziva Persifal, kako će nazvati svoju posljednju operu, izvedenu 1882. na drugom izdanju Festivala u Bayreuthu. Za razliku od knjige “Moj život”, autobiografije koju je diktirao Cosimi sve do 1880, Smeđa je sveska, u cilju autentičnosti, neobrađen i neuređen tekst. Autor se nikada nije od njega odvajao. Cosima je kompozitora nadživjela za bezmalo 50 godina. Dnevnik je dugo čuvala kao najveću tajnu i 1905. ga darivala njihovoj kćerki Evi Wagner. Eva je cenzurirala par stranica, koje je procijenila problematičnim, i godinu dana nakon majčine smrti ga predala u Wagnerove arhive u Bayreuthu.
Muzikolozi i ljubitelji Wagnera će u ovoj knjizi pronaći blagodat: smjerokaze za sve što i danas preokupira u vezi sa Wagnerom, od stvaralačkog procesa, do skokova raspoloženja i ispada bijesa. Neki tumači Wagnerove muzike su, na primjer u scenariju Persifala, pronašli tragove predrasudā, a najnoviji čitatelji u opisima Persifala u “Smeđoj svesci” uočavaju potvrdu takvih analiza. “U očitoj aluziji na obrezivanje, Klingsora, nekadašnjeg pustinjaka, koji je postao monstruozni neprijatelj viteza Graala, Wagner predstavlja kao da se sam osakatio da bi u sebi ubio senzualnu želju.” Slično jeisalikomkundry,graaloveslužavke, koju Klingsor istovremeno drži u ropstvu: izgubila je smrt i ne može umrijeti - eksplicitno podsjeća na legendu o ‘lutajućem Židovu’.
Kad je Cosima otišla u Peštu sa ocem i mužem, a Wagner se pridružio Ludwigu II na njegovom imanju na planinu, u Dnevnik je zabilježio da je sa sobom ponio partituru Siegfrieda, tekst Hugoovih “Jadnika” i indijsku epopeju “Ramayanu”. Do izlaska “Smeđe sveske” utjecaj budizma na Wagnera je bio ili nepoznat ili potcijenjen. A onoliko malo prostora koliko židovsko pitanje ima u Dnevniku navodi da Wagnera nije okupiralo onoliko koliko se pretenduje, ili se pretendovalo. Uprkos antisemitizmu kojeg je predstavio u pamfletu “Judaizam u muzici”, Wagner u Dnevniku otkriva da je stalno okružen židovskom publikom i prijateljima Židovima, kao što je poljski pijanista i kompozitor Karl Tausig, učenik Franza Liszta. Wagner ga je tretirao kao rođenog sina. Tausig, koji je čak napisao i jednu klavirsku partituru za “Majstore pjevače iz Nürnberga”, u knjizi je spomenut dvadesetakputa.italijanskasopranisticafortunata Tedesco je ostvarila ulogu Venus u pariškoj verziji njegove opere “Tannhäuser” 1861. Alphone Royer je sopranisticu predložio kompozitoru, a i u autobiografiji “Moj život” Cosima je zabilježila Wagnerove riječi: “Jedini virtuoz u mojoj trupi je bila ta Židovka, malo groteskna, ali apsolutno raskošna.” Kod belgijskog Židova Adolphea Saxa, proizvođača muzičkih instrumenata i izumitelja saksofona, Wagner je za prvo izdanje festivala u Bayreuthu naručio posebne tube sa usnikom za rog.
Ljubavne muke
Kako god, Wagner se družio sa ruskim piscem Turgenjevim, kojeg je sreo kod prijateljice operne pjevačice koja je nastupila u “Tannhäuseru” u Parisu. Prijateljevao je i sa ruskim suvremenikom Bakunjinom, revolucionarom i teoretičarom anarhizma. Komponovao je “Carsku pjesmu” u čast pruskog kralja Vilhelma, za “koju seuzaludnadaodaćepostatinacionalna himna velike Njemačke”. Wagnera nije jednostavno razumjeti.
Pored Ramayane, “Jadnika” i Beaudelairea, jednog od svojih prvih pristaša, čitao je i anarhistu Proudhona, ‘mladohegelovsko nadahnuće’ Karla Marxa, ateistu materijalističkog filozofa Ludwiga Feuerbacha i ismijavao poodmaklu zatucanost svog prijatelja i tasta Franza Liszta. Wagner je bio blizak idejama Constantina Frantza, povjesničara, diplomate i političkog teoretičara, zagovornika europskog federalizma. Posvetio mu je drugo izdanje svog eseja “Opera i Drame” (1868). Dijelili su viziju o nadnacionalnoj državi, u kojoj bi vlast bila kulturna, a ne politička ili vojna – što je suprotnost pruskom, i svakom nacionalizmu.
Tekstom pod naslovom “O muškom i ženskom u kulturi i umjetnosti” Wagner ispisuje posljednje stranicu Dnevnika, u vrijeme putovanja familije Wagner na Siciliju. To je skica i posljednjeg Wagnerovog eseja, kojeg je započeo dva dana pred smrt, 13. februara 1883. u Veneciji. Njegova je namjera bila da to bude moralni zaključak teksta “Umjetnost i religija”. Wagnerseunjemuvraćafundamentalnoj temi spasenja kroz ljubav, što je često obrađivao u svojim djelima: “Izgubljeni ideal čovjeka se može iskupiti samo ljubavlju žene.” I tu je pokazao da nije pobornik teorije superiornosti arijevske rase, “nego darvinista, budući da je razlika između spolova, progresivno i kroz evoluciju modernog vremena – nestajala”.
Knjiga, zbog spontanog karaktera zapisivanja, možda nije namijenjena širokoj publici, ali je za sladokusce, poput najboljeg dokumentarca, ogledalo Richarda Wagnera, lika sa nebrojeno lica, koja kao da uvijek vrebaju kako zbuniti i iznenaditi. Razgolitila nam je njegove ljubavne muke i afere, i sva razmišljanja nevjerojatnog i kontroverznog Wagnera, vizionarskih poriva koji prevazilaze opernu, pa i dramsku umjetnost. Wagner je važio za čovjeka izraženog nacionalističkog stava i pangermanizma, a knjiga otkriva čovjeka daleko od cinika i megalomana, za kojeg ga smatraju.
Jako me zanima šta bi autor rekao, i da li bi nastala drama, da zna, da danas, 140 godina nakon njegove smrti, sa puno radoznalosti i zanimanja čitamo njegove - najintimnije misli.