Burek i buđenje uspomena

Rašida je napravila, ona kaže, šareni burek. S malo mesa i više krompira. Još je bio topal kad sam prvi zalogaj stavio u usta. I tad se poče događati…

Prednost Marcelu Prustu, briljantnom francuskom stilisti iz čijeg obimnog djela punog brušenih rečenica i nekakve autoanalize u mom sjećanju ostade samo opis trenutka kada negdje kod nekoga u posjeti pisac dobiva kolač. I od trenutka kada je slatki ukus dodirnuo nepce, u njemu se budi bogata asocijacija na neko vrijeme i prostor iz djetinjstva. I nižu se slike - sjećanja.

A i meni se dogodilo isto. Došla Rašida, zlatna ruka bosanske tradicije, da razvije jufke i ispeče burek. Kad žene u kući nešto rade, meni kažu “hajde ti lijepo izađi negdje da ne smetaš”. A to zato jer ja ne umijem biti miran i šutljiv, nego stalno nešto dobacujem, zapitkujem, pa može se reći zajebavam prisutne.

Rašida je napravila, ona kaže, šareni burek. S malo mesa i više krompira. Još je bio topal kad sam prvi zalogaj stavio u usta. I tad se poče događati... odjednom mi ukus krenu nezaustavljivo buditi slike. I evo me pred onim čudom kad se čudom čudimo kako to da u par minuta cijeli jedan život stane i bude pređen.

Tepsija je bila ista, okrugla plava, burek pedantno složen, dobio sam kao i onda, a bilo je to prije skoro 65 godina, porciju na tanjur. I ništa do prvog zalogaja i poznatog ukusa. Na sećiji sjedi brižna ženica, svako malo zavezuje i razvezuje mahramu na glavi i očima punim nanine ljubavi gleda svog unuka Ibrahima koji je doveo svog jarana Tonija na ručak. Nana se zove Aišahanma, a mahala kad je spomene, vodi je pod drugim imenom: “Kurtićka”. Muž, a dugo ga već nema, prezivao se Kurtić. Dobili su kćerku Salihu, trgovkinju zaposlenu u Nami na tekstilnom odjeljenju, ona se udala za milicionera Šerifa, uzela njegovo prezime i zato se moj jaran zove Ibrahim Elezović.

No, roditelji su tog popodneva, bio jedan od dana kad se zima povlačila pred proljećem, jer pamtim kad smo ulazili - iz krpice snijega neotopljenog, u hladovitom dijelu avlije, niknula jedna ljubičica. Kako se taj ljupki cvijet probio iz zemlje pa kroz snijeg nemam pojma, ali izgledala je ta nježna ljubičica okružena bjelinom kao san, kao... ne znam opisati, ali kad bih umio slikati, imam tu sliku jasnu i toliko impresivnu da mi se urezala u sjećanje, a nemušt je jezik da može to opisati.

Jeli smo taj burek, Ibrahim halapljivo, ja stidljivo i taj prijatan ukus specijaliteta kojim se ponose posebno narodi i narodnosti Bosne i Hercegovine takođe mi se utisnuo u sjećanje. I u bobu je isti kao ovaj Rašidin burek, koji je s nepca otišao u mozak i tamo evo probudio cijelu jednu priču o više života. Ibrahima mogu nazvati Abrahamom u svom almanahu, jer je on bio prvi istinski prijatelj u mahali i mom novom sarajevskom domu.

I dalje sam jeo i hvalio Rašidi njen burek, a film o Kurtićki i Elezovićima tekao je brzo i nesmetano i tad mi je bilo jasno da imam ovu priču.

Pišem je poslije ručka i natenane, a svjedočanstvo je prolaznosti i još jednog neobičnog scenarija kakve život ispisuje.

Ne pođosmo ni u školu, a otac Šerif dobi stan daleko od Bistrika, na Jezeru, nasuprot naše omiljene Pionirske doline. Preseliše u montažne kućice nalik barakama, a u tom malom naselju bile su i štale sa policijskim konjima, znate onim što su ih jahali i zajedno s njima red održavali na fudbalskim utakmicama. Jedan od tih konja bio je i Šerifov.

Aišahanma, njena avlija skrojena po mjeri vještih ruku Šerifovih, sva od kamenih oblutaka, kuća sa dva čardaka i mirisni cvjetnjak, koji je oivičavao tu avliju, ostadoše sami.

Ja sam još vezan uzicama prijateljstva ponekad nedjeljom išao u posjetu svom Ibri. Nekako s početkom škole, da l’ u prvom da l’ u drugom razredu, Elezovići su dobili pravi stan u naselju Grbavica i taj stan posjedovao je za nas tada čudo koje se zvalo telefon. Pamtim taj prvi broj koji sam memorirao 41 805 i pamtim radoznalost, pa i stanovito uzbuđenje kada bih sa neke od javnih govornica nazvao broj i pričao sa Ibrom.

Slabile su niti prijateljstva, daljina je činila svoje, ali nikada se nismo ni posvađali ni rastali, nego s vremena na vrijeme ja bih nazvao broj, čuo meni drag glas i s njim onako površno proćaskao.

Uživo sam ga viđao kad bi došao kod nane koja je doživjela lijepu starost.

Nadživjela je i kćerku i zeta.

Ibro se potom oženio, a kuća u našoj mahali predala se vremenu i propadanju.

Prije negoli je preselio sa ženom i dvoje djece na Dobrinju, a bilo je to neposredno poslije rata, čuli smo se i dogovorili da prvu priliku iskoristimo i odemo negdje na kafu. Ne dočekasmo je, jer ja jednog dana vidjeh u Oslobođenju smrtovnicu na kojoj je bio moj drug Ibrahim Elezović, jedva četrdeset napunio.

Bistričku kuću kao rak čovjeka pojelo vrijeme, ostale samo konture i zarasla avlija.

Ibrinu suprugu i djecu nikad ne upoznah.

Veo zaborava pao na Kurtićku i likove kojih već dugo nema. Ovom pričom pokušao sam da ih “oživim”. A ne bi je bilo da ne bi zalogaja Rašidinog bureka.