Balkanska retrospektiva
hrane, alkohol i pjesmu. Sjećam se ovala sa suhom jarčevinom, polusirovom i crvenom kao tunjevina, sirom iz ulja i kajmakom, gondolama hladne bailde koja se pravila dan ranije i posluživala hladna kao prilog ili predjelo, namaza od patlidžana pečenog na vatri, šarenog bureka, zeljanice od crnog brašna sa sirom iz mijeha, bjelopoljskih ribica-buredžika koje su se zaljevale kiselim mlijekom i bijelim lukom, manjestre sa vrhovima hraštana, pijanog šarana iz rerne kojeg bih ja ulovio, tankih ugora zapečenih na riži koje sam također svojeručno izvadio, pečenja raznih vrsta, viskija, domaće loze i vina u neograničenim količinama (str. 82)”. Razlozi za kojima traga književnost zato se, alhemijskom reakcijom pisanja - kao u ovom nabrajanju - preobražavaju u razloge književnosti: potraga za kućom, u slučaju Namika Kabila, nije drugo do traganje za istinom priče, za istinom onog načina na koji neka priča postaje istinitom šta god se u međuvremenu događalo u stvarnosti.
Ako bismo pribegli vrlo svežem pojmovnom izumu, mogli bismo reći da je “Beskućnik” autofikcija u kojoj se piščevo ja i pripovedačevo ja stapaju do neprepoznatljivosti. No, u svakoj vrhunskoj autofikciji kao, recimo, u “Mojoj borbi” Karla Uvea Knausgora - to nerazlikovanje dva ja ne briše razliku između fikcije i stvarnosti (jer to nije moguće), već ukazuje na nestabilan karakter same stvarnosti (za koju verujemo da je jedna, čvrsta, nepomeriva, kao da je neupitni orijentir koji ostaje isti u svim promenama... a ne ostaje). Ako su se pisci uglavnom trudili da nas ubede kako je ono što pišu - stvarno (čak i kada na početku romana lukavo stave da priča i likovi nemaju nikakve veze sa stvarnošću, te da je svaka eventualna sličnost slučajna... kako da ne...), autofikcija nam dopušta da tvrdimo kako ništa nije stvarno dok se kao stvarno ne dokaže. Utoliko je - eto vrhunskog paradoksa - fikcija jemstvo stvarnosti: ako nije fiktivno, onda nije stvarno. Autofikcija Namika Kabila od one je tanane sorte koja će svojim ubedljivim, neoklevajućim tonom čak i iskusnije čitaoce staviti pred dilemu: a da li je ovo uopšte roman? O da, ovo je roman koji nas uči da je stvarno tek ono što ostane iza pisanja.
Austrijski filmski arhiv pripremio je retrospektivu filmskih ostvarenja sa Balkana pod nazivom “Balkan Dreams/balkan Realities”. Ovaj filmski prikaz, kako je saopšteno, baca pogled na posljednjih turbulentnih 30 godina.
Kako je još istaknuto ovom prilikom iz Austrijskog filmskog arhiva, retrospektiva pokazuje kroz nekoliko ključnih pozicija iz domena igranih i dokumentarnih filmova međusobne uticaje austrijske i balkanske kinematografije i pokušava pratiti put koji ih spaja u zajedničkom evropskom filmu.
Filmovi koji će biti prikazani su: “Bosanski lonac”, “Godina poslije Daytona” režisera Nikolausa Geyrhaltera, “Gori vatra”, “Grbavica”, “Kameni grad”, “Korida”, “Maršal”, “Ničija zemlja”, “Pred Doždot”, “Was bleibt/šta ostaje/what remains/
Revisited”, “Život je čudo”, “Medeni mesec”, zatim filmska ostvarenja iz Albanije “Brdo na kojem riču lavice” i “Europa”, “Jugofilm” u režiji Gorana Rebića, te “011 Beograd - Opstanak u gradu” u režiji Michaela Pfeifenbergera.
- “Living collection” predstavlja kolekciju četiri filmska ostvarenja koja tumače znakove rata. Osnova za film “Tito material” Elke Groen je pronalazak filma u razrušenom kinu u Mostaru, gdje oštećena rola prikazuje izblijedjele slike nekadašnjeg hotela Maršal, kojem se rekonstrukcijom daje novi oblik materijalnosti. Nina Kusturica u svom esejističkom djelu rekonstruira sjećanja na bijeg u Austriju i traga za prijateljicom iz djetinjstva, istaknuto je.
Filmovi će u austrijskoj prijestonici biti prikazani od 20. marta do 10. aprila.