Posveta čitanju
“Knjige u priči” sastoje se od konstruktivnih promišljanja o onome što autorica smatra da igra važnu ulogu u oblikovanju mišljenja o savremenoj književnosti i njenim trendovima
Život je kratak, ali i širok. Dovoljno širok za još mnogo knjiga.
- Knjige u priči “Č ovjek piše zato što ga nešto muči, jer sumnja; zato što stalno mora sebi i drugima dokazivati da ipak nešto vrijedi”, rečenica je Andreja Tarkovskog (Stalker), a ujedno i epitaf nove knjige Jelene Zlatar Gamberožić “Knjige u priči”. Autorica odmah u uvodu ističe da ne pretendira na pisanje književne kritike jer to ostavlja onima koji su se za to obrazovali i da su tekstovi pred nama njen “pokušaj ulaženja u svijet određenih pisaca i spisateljica te u fenomen književnih tema koje su je dugo okupirale i njihove analize”. Tekstovi koje je Zlatar Gamberožić ovdje ispisala jesu o onim temama koje su je na neki način dotaknule ili u njoj nešto pomakle, pa će taj intimni momenat biti važan kada budemo čitali ovu knjigu jer je iz njega ona primarno i nastala. Iz neutažive želje za čitanjem i pisanjem.
Dobra i loša umjetnost
“Sjećam se tog trenutka, imala sam desetak godina, kada sam ušla u knjižnicu u svom naselju. Taj susret s knjižnicom nije mi bio prvi, već sam bila redovni član i knjige sam čitala danonoćno. Gledajući u duge redove raznolike literature, taj me susret iz nekog razloga naveo da pomislim: najgore je što u svom životu neću stići pročitati sve ove knjige. Bila je to pomisao koja me ispunila snažnom, dječjom tugom. Od tada se moj odnos prema čitanju, knjigama i životu promijenio, ali ostala je potreba - jaka, glasna i neumoljiva - za čitanjem i pisanjem.”
Prvi dio čine četiri eseja - “Kič u umjetnosti”, “Namjerno zanemarivanje stvarnosti”, “Dobrodošli, ženski narativi!” i “Smisao i značenje bajki”, u kojima se autorica iscrpno, ali i koncizno bavi sociokulturnim udjelom tema u savremenoj umjetnosti, zatim psihoanalitičkim čitanjem bajke i na kraju propituje pojam “ženskih narativa”. A posebno ističe pitanja i pojave koji su došli sa postmodernizmom i pojavom konzumerizma i tiču se propitivanja dobre i loše umjetnosti sa akcentom na masovnoj kulturi. Posebno mi je važno naglasiti da se Zlatar Gamberožić u knjizi zadržava na pojmu kiča koji je jedna od dominantnijih pojava u savremenoj umjetnosti, a koji i umjetnost samu čak prevazilazi i dolazi i u polje života, životnog stila i identiteta. Drugi dio zauzimaju kritički osvrti na po jedno djelo Stephena Kinga, Ingmara Bergmana, Marie Aubert, Marieke Lucas Rijneveld i Line Wolff.
Knjiga se, nadalje, pokušava referirati na temu opsesije i dinamiku opsesivne zaljubljenosti, iluzorne ljubavi na primjeru analize romana Lene Andersson “Namjerno zanemarivanje”. Tu se Zlatar Gamberožić pita gdje je ulaz u fiksaciju glavne junakinje, što je to što ju je uvuklo u vrtlog iz kojeg je teško izaći i još važnije “kako je moguće da toliko inteligentna, smirena i razumna osoba ulazi u beskrajan niz iracionalnih i uznemirujućih poteza?” Kritika je ovo, ili ako ćete radije prikaz i iscrpna analiza, fenomena zaista namjernog zanemarivanja objektivne stvarnosti, zavaravanja s ciljem projektovanja naših želja i misli.
“Dobrodošli, ženski narativi!” zatim pokušavaju, suprotstavljajući im promišljanja o muškom narativu, ponuditi uvid u ono što bi ovaj ne tako popularan pojam morao podrazumijevati. U ovoj analizi čitamo o onima koji su se na različite načine bavili “muškim pogledima” u umjetnosti i filozofiji, a autorica se zadržava na razlici između pola i roda (Judith Butler) pitajući se:
“Je li, dakle, binarna matrica ono čemu se teži u književnosti i umjetnosti, ako pod njom podrazumijevamo ono što se smatra oprekom muško-ženskog narativa ili bi se ona u idealnom slučaju trebala prevazići, pa bi se pisati trebalo neovisno o rodu?”
Dobro je ovo pitanje koje opisuje polemički karakter ove knjige sa kojom se može komunicirati i na tom nivou s obzirom na aktuelna zanimljiva društvena dešavanja i pojavu različitih pokreta u kojima se dosada pretežno “dominantni narativ bijeloga heteroseksualnog muškarca pomiče na druge i drugo, primjerice žene, a koji su nastali kao reakcija na socijalne probleme deprivilegiranosti i pritiska nad manjinama ili određenim rasnim skupinama”. Zlatar Gamberožić će u svojim analizama spomenuti i prilagodbe na tim poljima u razdoblju u kojem živimo pa će na koncu i zaključiti da je na našim prostorima prisutno mnogo primjera u kojima spisateljice preuzimaju narativ, stavljajući dosad centralnu mušku figuru ili patrijarhalne obrasce po strani. (Staša Aras, Lana Bastašić, Ivana Gudelj, Tena Lončarević, Marija Rakić Mimica, Katja Grcić, Magdalena Blažević, Irena Matijašević i druge)
Konstruktivna promišljanja
“Knjige u priči” sastoje se od konstruktivnih promišljanja o onome što autorica smatra da igra važnu ulogu u oblikovanju mišljenja o savremenoj književnosti i njenim trendovima. Završni dio knjige čini serija kratkih pisama upućenih autorima i autoricama - Marguerite Duras, Charles Bukowski, Jerome David Salinger, Lewis Carroll, Stephen King, Françoise Sagan, Erica Jong i Thomas Bernhard - koja mi se čine i kao svojevrsni omaž napisan sa velikom dozom naklonosti i poštovanja. Odatle i pomalo nekoherentan raspored poglavlja koja ne “naliježu” uvijek dobro jedno na drugo, iako je poprilično jasna autorska odluka da na ovaj način završi svoje “priče”. Što svakako nije veliki propust, ali strukturalno pravi malu pukotinu u cjelini. U knjizi, ako ostavimo po strani ovo zapažanje, nalazimo zaista zanimljive analize i promatranja koja od ove autorice ne iznenađuju s obzirom na njen profesionalni “background”. Sve navedeno dodatno je potencirano naglaskom kako živimo u društvu snažno ovisnom o konzumerizmu, medijima i uopšte društvu u kojem je percepcija bitno promijenjena, pa se tekstovi ipak izdižu iznad ustaljenih esejističko-teorijskih promišljanja.
Dobro je i važno, u poplavi tekstova i tema koji su često omaž nerelevantnoj prošlosti ili se najuže na nju referiraju, imati knjigu koja na jedno mjesto okuplja važna djela iz savremenosti ili djela koja su i danas za nas značajna. “Knjige u priči” će sasvim sigurno biti dragocjena i u (akademskoj) budućnosti s obzirom na to da se autorica zadržava i na pojmovima iz popularne kulture prilazeći im sociološki, a ne samo književno-umjetnički, a takve tekstove nemamo tako često priliku čitati. Zaključno, ovo je danas i više nego dobrodošla knjiga.
Milena Marković iznad je političke korektnosti, iznad tog jada ljudskog i te bijede književnih i ideoloških antitalenata
sceni, kao i dječiji hor Nade, njih nekoliko desetina sve vrijeme su pred nama, kao da i svojom brojnošću potvrđuju da je “... roman-poema Milene Marković‘deca’poetičkiiskorakkakav se ni u takozvanim velikim književnostima ne dešava u svakoj sezoni... (citat iz obrazloženja žirija Nin-ove nagrade kojom je taj poetski-romanesknidramski rukopis ovjenčan te godine).
“Deca” Milene Marković odmah po objavljivanju privukla su pažnju javnosti, kritičke i čitalačke, Miljenko Jergović će zapisati: “’Deca’ su roman o djetinjstvu, o djeci koja rađaju drugu i sinovstvu, opasan roman o povijesti, onoj nama najvažnijoj i traumatičnoj, koja poteče s Drugim svjetskim ratom, nastavi se kroz osamdesete, to desetljeće našeg odrastanja, i pregazi nas tokom devedesetih, “Deca” su roman o autističnom, mentalno zaostalom sinu, o retardiranom sinu, o sinu debilu. Milena Marković iznad je političke korektnosti, iznad tog jada ljudskog i te bijede književnih i ideoloških antitalenata, koji bi represijom nad jezikom popravljali svijet i sakrivali sve ono s čime nisu u stanju da se nose u svijetu...”. kako to naglašava i Dimitrije Kokanov:”...proces dramaturškog čitanja ‘Dece’ pre svega je bio zasnovan na ideji čitanja ženskog glasa autorke, originalno postavljenog u domen autofikcije. Dramaturški alati kojima sam seslužiosuskraćivanjeimontiranjezarad reorganizacije tekstualnih površina u nove strukture namenjene scenskom izvođenju...”. I ono najvažnije, iskaz redateljice i kompozitorice Irene Popović: “... Mileninu poeziju pevam dok čitam. To je skoro pa pravi ritual, pevano čitanje ili možda - još preciznije - ozvučavanje svih prostora o kojima muziku za njen stih... U muzici koju sam komponovala za ‘Decu’ pokušala sam da pronađem boju kolektivnog glasa, tj. Mileninog bića.
Kompleksnost Milenine poezije i njena slojevitost dala mi je prostor da taj kolektivni glas može biti i operski, i običan, da može biti i detinji i da može biti savršen u svojoj nesavršenoj boji. Glasovi u ‘Deci’ jedinstven su spoj nespojivogičinimisesamimtimdobijamo jedan nadglas koji plovi kroz prostore i koji naprosto odbija da bude definisan i uhvaćen u zamku klasične analize... Milenina deca su slaba ljudska deca, uplakana, pokvarena, besna, teturava, drhtava, skakutava, pomamljena, potuljena i svi hoće sve. Vrištava ljudska deca. U poziciji kada komponujemozadecuvrločestoulazimouzamku prilagođenja muzike i zaista mislim da jetopogrešno.krozstihovekojesamcitirala, Milena upravo piše o tome da to dete jesmo mi koji smo to isto dete zaboravili, sakrili, uvili u neke lažne norme i kodekse ponašanja. Kada pišem,